U izdanju šibenske gradske knjižnice "Juraj Šižgorić" javnosti je predstavljena knjiga Darka Gulina "Don Srećko Pavić i talijanski konclogor Zlarin".
Posrijedi je dokumentarna knjiga nastala ponajviše na osnovi dnevničkih zapisa zlarinskog župnika iz vremena talijanske fašističke okupacije, rođenog Tišnjanina, don Srećka Pavića (1900. – 1988.). Gulinu ih je, s molbom da sve prouči i objavi, donio pokojni šibenski kolekcionar Frane Antulov Fantulin.
Da je knjiga izišla iz tiska prije tri godine, kad ju je Darko Gulin dovršio, bila bi zanimljiva sama po sebi – kao što i jest. No podudarnost njezine objave s "objavom" važnog talijanskog političara, trenutačno na dužnosti predsjednika Europskog parlamenta, Antonija Tajanija i njegova usklika "živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija" do te mjere je dobra igra slučaja da sam Darka Gulina u šali pitala je l' to on angažirao Tajanija za reklamiranje knjige... Red bi ga bilo bar počastiti espressom u talijanskom mu Sebenicu...
Neprijateljski osjećaji
Knjiga inače vrlo zorno govori o (samo) jednom segmentu onoga što se zbivalo u "talijanskoj Dalmaciji" prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata i kakva je bila Tajanijeva "talijanska Dalmacija" u jednom bitnom razdoblju.
Kad su Rimskim sporazumom Ante Pavelića i Benita Mussolinija iz svibnja 1941. utvrđene granice po kojima je, uza sve ostalo, Šibenik s otocima prepušten Kraljevini Italiji, u izvješću Glavne direkcije policije u Zadru od 20. 11. 1941. stoji: "Što se naročito tiče grada Šibenika, potrebno je primijetiti, da je stanovništvo u svojoj većini sastavljeno od hrvatskih elemenata s nešto ograničenom kulturom i s neprijateljskim osjećajima prema Italiji i fašističkom režimu."
Kad je uspostavljeno Namjesništvo za Dalmaciju, i Šibenik je bio okovan bunkerima, stražama i žicom. Zapovjednik 16. unovačene bojne kraljevskih karabinjera u Šibeniku, poručnik-pukovnik Gualtiero Sestilli u izvješću od 2. lipnja 1941. koje je poslao Namjesništvu u Zadru upozorava da jednom kad se u bližoj ili daljoj budućnosti to područje oslobodi od nepoželjnih elemenata (!), Italija bi oko toga mogla imati veliki trošak, za otkup imovine i slično... "dok bi se danas moglo obaviti čišćenje pomoću jednostavnog sporazuma koji bi se zaključio s Hrvatskom ili naprosto jednim dekretom o protjerivanju, kao što je to napravila i Njemačka vlada na teritoriju anektiranom Reichu...", piše i dodaje da bi se onda "... u ove krajeve mogao izvršiti priliv radinih i odabranih Talijana". Piše to Sestilli, dok još i ne postoji otpor okupaciji.
Nakon općeg ustanka, dobro je znano što se događalo u Dalmaciji i dalmatinskim gradovima, pa i Šibeniku i cijelom šibenskom kraju. Proradio je Specijalni sud za Dalmaciju sa sjedištem u Šibeniku, zatim u Zadru – u prvih 18 dana postojanja izrekao je 48 smrtnih presuda... Na terenu, Talijani poduzimaju velika čišćenja, doslovno – PRAŽNJENJE (kako to u knjizi naglašava Gulin) terena od muškaraca starijih od 15 godina. Sredinom 1942. počinju se osnivati koncentracijski logori po Dalmaciji – za te "očišćene" muškarce "15 plus".
Odjeljak za taoce
Nimalo sličan prizorima iz filma "Mediterraneo", premda tik uz jednako bistro, modro, mediteransko more, zaživio je 15. ožujka 1943. konclogor na Marinu, sjeverozapadnom kraku otoka Zlarina. Proveden je zahtjev da se to uradi "smanjujući uređaje, a time i troškove, na neophodno..." pa su Talijani naprosto samo ogradili prostor 80x80 i razapeli šatore. Već za desetak dana bio je to mravinjak s više od tisuću logoraša. U logoru su 30. travnja 1943. već 1562 logoraša – s dovoženjem sve novih i novih. Ukupan skor: 2600 logoraša. Na prostoru 80x80.
Postojala je i "depandansa", logor izoliranih, odjeljak za taoce, ljude kojima je netko iz obitelji bio u partizanima ili je, naprosto, ocijenjen kao neprijatelj Italije. Trpjeli su isto što i ostali. Do trenutka kad su strijeljani.
"Logor na Zlarinu imao je svog dobrog duha, heroja, don Srećka Pavića, zlarinskog župnika koji je svojim zalaganjem spasio mnoge živote", piše Gulin. Videći što se u logoru događa, uspio je, kao dušebrižnik, ishoditi trajnu dozvolu za ulazak u logor.
Kad su ga ljudi vidjeli, nastala je opća strka – svatko je želio preko don Srećka javiti svojima gdje je, da pošalju nešto hrane ili novac. Za logoraše je nastupilo mrvu bolje razdoblje, a za don Srećka – prava kalvarija! Preko drugih župnika uspostavljao je veze između robijaša i obitelji, po cijele dane primao, razvrstavao i raznosio pakete hrane i novac, "koji bi ukrcali na brod i odvezli do onog groba živih ljudi... prvih dana bila je tako velika navala da se nije moglo odoliti... razumije se da su mnogi među njima bili siromasi pa nisu bili u stanju da im njihovi išta pošalju. Oni su malo po malo umirali" – zapisivao je don Srećko Pavić, u čijim je bilješkama ostao zabilježen svaki paket, svaki novčić, svaki datum, najposlije – i svako ime i trenutak smrti.
U knjizi Darka Gulina i zapisima don Srećka Pavića na stotine je imena ljudi od današnjeg trogirsko-splitskog, preko drniškog, do zadarskog prostora, ponajviše šibenskog. Dokumentacija je izuzetno dirljiva. Oči Darka Gulina su pune suza dok priča o jednom paketu u kojem je žena mužu poslala pola kruha...
– Pola kruha, zamisli, pola kruha! Pola je biće ostavila za dicu! Koja sirotinja...
U konclogoru Zlarin širila se bacilna dizenterija, svrab, logoraši su mučeni glađu, žeđu, naročito nehigijenom – na metar od mora u kojem su se mogli oprati. Pitku vodu dobivali su svaki četvrti dan. S novcem, koji bi dobili preko don Srećka Pavića, potkupili bi talijanskog stražara za malo vode, taj bi uzeo novac i u posudi im donio mora...
Različite torture
Od tortura, najslađa je bilo izgladnjivanje, morenje žeđu – batinanje drvenim i metalnim šipkama ako bi šator zbog "prebukiranosti" negdje bio ispupčen od tijela logoraša... Ili ako bi koji logoraš, satima čekajući u redu, nuždu obavio u gaće ili bi u tom dugotrajnom hodu do zahoda zbog iscrpljenosti poremetio red.
Mjesta za nuždu su im uskraćivali, postojale su dvije jame, satima se čekalo u redu. Logoraš Paško Bakula učinio je u gaće pa su ga batinali do nesvijesti. Jure Nakić nuždu nije obavio "propisno" pa ga je vicebrigadir Recrosi četiri puta udario u čeljust i izbio mu tri zuba. Mijo Poljičak batinan je kad se vratio na kazan jer mu se prolio "zajutrak". Recrosi ga je bacio i gazio, popodne je umro. Jakova Žepinu isprebijao je vicebrigadir Riva, umro je u šibenskoj bolnici četiri dana kasnije. Mijo Burazer umro je osam dana nakon što su ga izubijali i izgazili na Marinu... I tako, deseci, stotine zlarinskih trenutnih ili posljedičnih smrti, u imroviziranom konclogoru na Marinu...
Spavali su na goloj zemlji! Među njih bacali su ostatke hrane i mrve kruha, cigaretu, i uživali gledajući ih kako se za to tuku.
Najveći, bolesni sadist bio je Umberto Pansoya di Borio, zapovjednik logora, plemić rođen 1889. u Torinu. Kupao se gol i tako se dao fotografirati, "uz sve prosvjede ženskog stanovništva. Mamio je djecu pod prozore vojničke menze, bacajući im caramelle pa ih polivao vodom, a nuždu je obavljao najradije gdje imade svijeta...". I sve tako.
Knjiga je dokumentarna, a dokumenti su vražja stvar! Ime, datum, pečat, potpis, dopis, popis, slika, pismo... ne daju mjesta slobodnim interpretacijama o vremenima talijanske vlasti u Dalmaciji, konkretno na području oko Šibenika.
– Uvriježilo se mišljenje da su Nijemci u Drugom svjetskom ratu bili okrutni, nemilosrdni "neljudi", a Talijani dobroćudni i simpatični. Ispada da je njihov "vrh" bilo ricinusovo... Draga i bezopasna talijanska vojska, baš onako kako to svijet može vidjeti u Oscarom nagrađenom filmu "Mediterraneo" iz 1991. ili u filmu "Mandolina kapetana Corellija" iz 2001. No teror nad civilnim stanovništvom u Dalmaciji može se usporediti samo s osmanlijskim – piše Darko Gulin.
Don Srećko Pavić napravio je toliko dobra ne samo zlarinskim logorašima nego i Narodnooslobodilačkom pokretu! Ipak je doživio da su ga jednom poslije rata, kad su država i crkva došli u loše odnose, iz broda za Žirje izbacili na tu istu zlarinsku rivu koju je, uzgred, spasio od njemačkog miniranja. Da drugo ne nabrajamo – nema mjesta. Osim na filmu.
Darko Gulin početkom 2014. pronašao je jedinog živog zlarinskog logoraša, Stanislava Šimića, rođenog u Glavicama kod Sinja. Umro je 2016. godine. U Zadru i danas živi veterinar, Šibenčanin Tomislav Vrčić koji je kao 14-godišnjak išao vidjeti ujaka Miju Burazera u zlarinski logor.
Zločin bez kazne
Zahvaljujući dogovoru Saveznika, Italija, za razliku od Njemačke i Japana, nikad nije imala neki proces za svoje ratne zločince na nekom međunarodnom ili vlastitu sudu.
Neke je ipak stigla zaslužena kazna. Vincenco Serrentino, sudac Izvanrednog suda za Dalmaciju i prefekt Zadarske provincije, došao je u Šibenik 1921. Poslije je ostao živjeti u Zadru. Rano se uključio u fašističku stranku, bio je poručnik-pukovnik crnokošuljaš. Iz Zadra bježi 1944., u svibnju 1945. ga u Trstu uhićuju partizani, u Šibeniku mu sude. Dobio je smrtnu kaznu. Pogubljen je, ali u Italiji, i Pietro Caruso, sudac Izvanrednog suda za Dalmaciju. Saveznici su ga kaznili za zločine u Italiji, ali ne i u Dalmaciji.
Talijanski predsjednik Napolitano 10. 2. 2007. posthumno je odlikovao Serrentina i tako pokazao da Italija, koja nikad nije sudila svojim zločincima, njihove zločine i dalje ne prizna. Uslijedila je vrlo oštra reakcija tadašnjeg državnog vrha i predsjednika RH Stjepana Mesića.
Pet država – Grčka, Etiopija, Albanija, Jugoslavija, SSSR – tražilo je da, zbog masovnih zločina u kojima je stradalo oko milijun ljudi, Italija izruči oko 1200 svojih časnika i vojnika.
To se nikad nije dogodilo.