‘Mladi se sve više samoozljeđuju, lakše im je da ih boli tijelo, nego duša‘: i u Dalmaciji rast anksioznosti i depresije

Sve više djece i mladih danas je anksiozno i depresivno. Danak je to, uopćeno rečeno, vremenu i načinu suvremenog življenja, a problem mentalnog zdravlja, reći će stručnjaci, posebno je postao izražen nakon korone.

Podaci obavljeni prije nekoliko mjeseci govore kako svako peto dijete u Hrvatskoj ima simptome anksioznosti i depresije, a svaki treći adolescent anksiozne smetnje. Procjenjuje se da oko 50 tisuća mladih u dobi od 10 do 19 godina ima probleme s mentalnim zdravljem. Trend porasta anksioznosti i depresije među djecom i mladima, ali i drugih mentalnih teškoća, ne mimoilazi ni Šibenik.

Iako nema znanstvenih istraživanja pa tako ni jasnih podataka o tomu koliko se najmlađe populacije u Šibensko-kninskoj županiji suočava s tim problemima, stručnjaci s kojima smo razgovarali naglašavaju kako je trend porasta očigledan. O mentalnom zdravlju sve se više govori, a od prije nekoliko godina porastao je i broj stručnjaka koji mogu pružiti pomoć.

Gotovo svaka šibenska škola, osnovna i srednje, ima zaposlene psihologe, a besplatnu stručnu pomoć roditelji i njihova djeca mogu potražiti i u županijskoj područnoj službi Obiteljskog centra, kao i u Odjelu za mentalno zdravlje Zavoda za javno zdravstvo Šibensko-kninske županije. K tomu, sve više psihologa ima privatnu praksu, no budući da je sve više onih kojima treba pomoć, stručnjaka ipak nije dovoljno. Šibenik, primjerice, ima samo jednog dječjeg psihijatra pa se na prvi pregled mora čekati dva do tri mjeseca.

Petra Kasap, psihologinja je u Prometno-tehničkoj školi. Kaže kako je i u njezinu radu evidentan porast emocionalnih smetnji iz domene anksioznosti i depresije.

-Svi kolege iz prakse ukazuju da je u zadnjih desetak godina u porastu anksioznost, a buknula je nakon korone na što su utjecali lockdown i online nastava kada se nisu mogli družiti s vršnjacima. U svojoj praksi najviše se susrećem s ispitnom anskioznosti, tj. strahovima i tjeskobom vezanom za ispite te socijalnom anksioznosti. U porastu su i slučajevi samoozljeđivanja. Imala sam i takvih slučajeva. Obično je riječ o rezanju. Oni često kažu da im fizička bol skrene pozornost sa psihičke boli. Lakše je im je, metaforički rečeno, kada boli tijelo, nego duša. Razni su porivi zbog kojih to mladi rade. Takvo autodestruktivno ponašanje može se javljati u sklopu nekih psihičkih poremećaja, ali isto tako i kod djece i mladih koji nemaju dijagnosticirane smetnje. Moji mi srednjoškolci dolaze i zbog poremećaja u ponašanju i problema kontrole osjećaja, a kako se približava kraj školske godine sve je više onih koji dolaze zbog loših ocjena kako bismo poboljšali njihovu organizaciju učenja i planiranje ispravaka – govori Kasap.

Mladi se ne boje psihologa

Ističe kako u školi u kojoj radi kao psihologinja, ali istodobno nekim razredima i predaje psihologiju što smatra važnim za svoj posao jer ima priliku gledati mlade u njihovu prirodnom okruženju s vršnjacima te se ujedno može bolje povezati s njima. I sama je u školskim klupama sjedila prije svega desetak godina pa joj je drago što učenici imaju percepciju da ih može bolje razumjeti. Premda, puno se toga u tom vremenu promijenilo, dodaje Kasap.

-Mislim da su mladi danas otvoreniji i slobodniji u obraćanju psihologu. Imam osjećaj da je stigma vezana za mentalno zdravlje kod njih manja. Radim u školi koja je dominantno muška. Iako istraživanja pokazuju kako su žene emocionalno ekspresivnije, moji su dečki dosta otvoreni i nemam iskustvo da su manje spremni zatražiti pomoć nego cure – objašnjava mlada psiholognja. Ističe i kako ima dobru suradnju i s roditeljima. Često joj se upravo oni, uz nastavnike i razrednike, obraćaju za pomoć, premda neki učenici taj korak samoinicijativno naprave.

-Ako učenik sam dođe jer je uvidio da ima problem i želi ga riješiti tu su i rezultati bolji od onih koje je poslao roditelj ili nastavnik. Bitna je njihova motivacija, ali ako ga psiholog uspije dovoljno motivirati, ukazati na problem i na to da u zajedničkom radu nešto mogu promijenti, dobiju motivaciju, bolje surađuju pa su i ishodi bolji. Premda, rezultati su u psihologiji teško mjerljivi. Često kada se učenik prvi put javi, problem je već uzeo maha. Zato ih upućujemo i na druge oblike pomoći pa i kod psihijatra. Toga je u školama sve više, premda većina mojih srednjoškolaca nema potrebe za takvom pomoći, ali ima jedan manji dio – govori Kasap i dodaje kako na porast anksioznosti među mladima utječe i širi društveni kontekst. Ekonomska situacija, ratovi i geopolitička previranja koliko god izgledaju daleko, dotiču se i nas. Ne živimo izolirano, napominje Kasap i navodi kako percepcija neizvjesnosti pogađa i mlade.

-Osobno mi se čini da mladi danas teže instant uspjehu i imaju fokus na materijalnom dok su im društveni uzori nerijetko youtuberi, influenceri i tiktokeri. Društvene mreže i sadržaji na koje u tom svijetu nailaze također za mlade mogu biti rizični. Mislim da takav društveni kontekst doprinosi tomu da imamo više problema s mentalnim zdravljem. Kod mladih je to i kontrola emocija. U prvom redu ljutnje, koja nije loša emocija. U javnosti se često laički govori o dobrim i lošim emocijama, ali psiholozi govore o ugodnim i neugodnim emocijama. Ljutnja je neugodna, ali nas tjera da se pokrenemo, ispravimo nepravdu i slično. Ali ako je ne znamo kontrolirati prerasta u bijes, a onda i u agresiju. Ono što djeci i mladima treba su podržavajući odnosi, kvalitetno provedeno slobodno vrijeme i (izvan)školske aktivnosti u kojima mogu izgraditi pozitivnu sliku o sebi – zaključila je Kasap.

Suradnja s roditeljima

O porastu anksioznosti među mladima govori i psihologinja Tatjana Ninić, integrativna dječja i adolescentna psihoterapeutkinja, iz Obiteljskog centra.

-Najčešće nam dolaze djeca i mladi s anksioznim smetnjama, ali i radi teškoća s učenjem, niskog samopouzdanja i negativne slike o sebi, vršnjačkog nasilja, prorade gubitka, djeca čiji su roditelji u procesu razvoda braka, samoozljeđivanja. Anksioznost je u maloj količini funkcionalna, djelotvorna, te bih se usudila reći da čak povećava radnu učinkovitost, međutim, kad je preplavljujuća i kada dugo traje, tada ometa svakodnevno funkcioniranje djeteta i onda govorimo o patološkoj anksioznosti. U tom slučaju potrebno je potražiti stručnu pomoć psihologa. Djeca koja imaju anksiozne smetnje najčešće kao simptome navode negativne misli, strah da će biti neuspješni prilikom odgovaranja, rastresenost, blokade prilikom odgovaranja, nemogućnost fokusiranja na učenje, što posredno dovodi do lošijeg školskog uspjeha. Na razini ponašanja dijete se povlači, izbjegava socijalne kontakte i druženje s vršnjacima, zatvara se u sobu. Loše ocjene i ponašanje, roditeljima su najčešće alarm da nam se obrate – kaže Ninić. Ističe kako je primijetila i porast socijalne anksioznosti među mladima.

-Kako znamo, djeca žive u virtualnom svijetu, imaju online prijateljstva, ali im nedostaju socijalne interakcije tj. svakodnevna druženja s vršnjacima. U školskoj dobi vršnjaci su iznimno važni za pravilan psihofizički razvoj, međutim, primjećujem sve veću usamljenost kod djece i mladih. Roditelji su često zabrinuti jer su im djeca zatvorena u sobi, kod kuće, ne izlaze vani i povlače se. Roditelji također mogu biti anksiozni te je važno da i oni to osvijeste. Važno je raditi i s djecom i s roditeljima – rekla je Ninić i istaknula kako u Obiteljski centar dolaze djeca različitog uzrasta i obiteljskih situacija.

Zaštitnički roditelji

-Roditelji se danas vrlo zaštitnički postavljaju prema djeci i puno toga rade umjesto njih. Tako djetetu šalju poruku da nije kompetentno, čine ga nesigurnima pa se dijete ne zna nositi s problemima – navodi Ninić napominjući kako u psihološkoj pomoći nema čarobnog štapića i rješenja preko noći. Potrebno je, naglašava, raditi na odnosu između roditelja i djeteta, biti podržavajući te razumjeti razvojne potrebe djeteta određene dobi. U želji da mladima još više pomognu, u Obiteljskom centru iduće godine pokreću radionice za one s anksioznim teškoćama.

-Očekujemo da će radionice početi negdje u proljeće. Osim individualnog rada, želimo da mladi rade u grupi i tako jačanju svoje socijalne vještina, jer se one se mogu jačati samo u interakciji s vršnjacima – objasnila je Ninić.

Ivana Pedišić, psihijatrica koja je subspecijalizirala dječju psihijatriju i jedina je takva na šibenskom području, smatra kako su posljedice korone dramatično utjecale na mentalno zdravlje djece i adolescenata. U tom razdoblju, kaže, promijenio se način njihova školovanja i druženja.

-Prije je jedno od devetero djece imalo neke teškoće, lani jedno od šestero, a sada se govori da će svako peto dijete zatražiti pomoć zbog problema vezanih za mentalno zdravlje. Raste i broj oni najdrastičnijih situacija, a to su žurne hospitalizacije. To nije najčešći oblik pružanja psihijatrijske pomoći, ali je i to u porastu. S druge strane sustav je preopterećen. Amerikanci i Englezi govore da su preplavljeni i da su liste čekanja ogromne, a kod nas, pogotovo u manjim sredinama poput Šibenika, psihijatrijska pomoć za djecu je u povojima – tvrdi Pedišić i navodi kako ona, kao jedina šibenska psihijatrica za djecu i mlade s tom populacijom u ambulanti radi samo jedan dan u tjednu, a ostale je na psihijatrijskom odjelu u bolnici. Osim iz Šibenika i županije, mladi joj dolaze i iz susjednog Zadra te nekih mjesta u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Zbog toga onaj tko se, primjerice, sada javi na red bi mogao doći tek u ožujku iduće godine.

O povećanom broju onih koji traže pomoć govori i to što se prije šibenskim psihijatrima u godinu dana javljalo na pregled onoliko djece koliko ih se danas pregleda u mjesec dana. No, taj podatak do kraja nije realan, jer je riječ o vremenu kada Šibenik nije imao psihijatra specijaliziranog za djecu i mlade s redovnom tjednom ambulantom. Da briga o mentalnom zdravlju postaje sve važnija ukazuje i podatak da polovica svih poteškoća iz kruga mentalnog zdravlja započinje već u dobi do 14.godine života, odnosno 75 posto je već prisutno u dobi od 24.godine.

-Naša djeca danas biološki sve ranije sazrijevaju. Djevojčice s 9 ili 10 godina već su u predpubertetu. Istovremeno, emocionalno sazrijevanje sve je kasnije. To je kao da voziš turbo automobil bez odgovarajućih kočnica. Sve je manje i onih koji u tom autu sjede kao suputnici i savjetuju neiskusnog vozača, a i obuka za vožnju je sve kraća. Danas djeca svoje uzore nalaze u vršnjacima i na mrežama. Ne možemo se, naravno, vratiti u kameno doba, ali djeci su potrebni ne samo vršnjaci nego i stariji.

Sami sebi nađu dijagnozu

Pedišić kaže i kako statistike govore da samo 30 posto mladih koji imaju probleme zaista i potraže stručnu pomoć. Kod psihijatra oni obično dođu prema preporuci psihologa ili drugog stručnjaka, a zanimljivo je i da neka djeca dođu na prvi pregled s dijagnozom koju sami sebi postave. Naravno, surfajući po internetu i mrežama!

-Dođu i kažu mi "mislim da imam to i to". Budući da je to dječja, razvojna dob ne idemo brzopotezno na konkretne dijagnoze, nego na opisne. To ne znači da ne trebamo djelovati. To ovisi prvenstveno o tome koliko i kako dijete funkcionira u svakodnevnom životu. Ako mjesec dana ne ide u školu, ima napadaje panike, povlači se iz društva i okoline, ima rizična ponašanja... važno je reagirati. U protivnom to znači daljnje produbljenje priče koja ponekad nažalost može rezultirati nečim dramatičnijim – govori Pedišić.

A takvih slučajeva, kada se mlade osobe radi hitne intervencije i hospitalizacije, iz Šibenika upućuju na liječenje u Zagreb, godišnje ima oko deset, ponekad i više, jer psihijatrijski odjel za djecu i adolescente postoji samo u Zagrebu, Rijeci i Osijeku, a planira se takav odjel i u KBC Split.

-Imala sam situacije da su djeca odlikaši počeli dobijati loše ocjene, dvojke, trojke. Roditelji ih nisu zbog toga kritizirali, ali su oni došli u stanje u kojem su sebi htjeli nauditi, jer su izgubili dio svog identiteta, jer su bili prepoznati kao odlikaši, školski uspjeh je bio nešto po čemu su nalazili svoj smisao..i nisu se mogli nositi s time. Takve se situacije često brzo poprave i to su lijepi aspekti ovog posla. Dovoljno je djetetu pomoći da olakša dušu i u datom trenutku proširi perspektivu, da sagleda situaciju s druge strane i da se problem riješi. Nažalost, to nije većina slučajeva!

Pedišić apostrofira i porast vršnjačkog nasilja.

Nekad je bilo lakše

-Najčešće se događa na mrežama, a djeca koja su svjedoci toga rijetko se zauzmu za drugoga. Ne zato što su sebični. Možda ne vide primjer i ne znaju što napraviti. Društvo se mijenja. Sve smo manje empatični i solidarni. Pitanje je koliko se brinemo o starijima, o prijateljima u nevolji. Ne nalazimo vremena, tempo života je postao prebrz, guta prave vrijednosti. Prevladava narcizam i egoizam. Postali smo defanzivno društvo. Svi bježimo od nečega, ne bismo se htjeli uplitati, jer smo ionako u izgaranju i bolje se "ne pačati" jer bi mogli i nastradati. Ne shvaćamo kakvu poruku mladima time šaljemo. Modaliteti vršnjačkog nasilja drugačiji su kod momaka nego djevojaka. Momci će se potući, fizički obračunati, a cure su sklonije emocionalnom nasilju. Poanta je da se ništa od toga ne smije banalizirati – govori Pedišić. Smatra kako fenomen usamljenosti mladih postaje gorući problem mentalnog zdravlja te populacije. Njihova prijateljstva, objašnjava, toliko su krhka, da je dovoljan jedan klik da nestanu, a da ona druga strana ni ne zna zbog čega! Zato doktorica Pedišić svima koji danas znaju reći kako su se djeca i u njihovo vrijeme znala potući i rugati jedni drugima, pa im nije bilo ništa, kaže:

-Prije bi vam netko nešto dobacio, ali to je bilo u prolazu. Te svađe i ruganja ostajali bi u uskom krugu. Danas je to nemoguće. Fenomen mreža je takav da to u tren dozna stotina ljudi i širi se sve dalje i dalje. A kada te izoliraju, gubiš sve, jer djeci treba druženje s vršnjacima, treba im priznanje i prihvaćanje. U takvim situacijama povlače se u sebe, izbjegavaju školu, imaju osjećaj nelagode, srama, gube samopouzdanje, misle da život nema smisla... A sve je počelo šikaniranjem i izdvajanjem – kazala nam je jedina šibenska psihijatrica za djecu i adolescente.