Milorad Pupovac u velikom intervjuu za Slobodnu: Teško mi je zamisliti da gay Srbin vodi hrvatsku Vladu

Milorad Pupovac prošloga je vikenda izabran za novog predsjednika Samostalne demokratske srpske stranke. Naslijedio je Vojislava Stanimirovića, koji je nakon Ivana Jakovčića i sa stažem od 20 godina bio najdugovječniji stranački lider u Hrvatskoj.

Je li odlazak Vojislava Stanimirovića i vaš dolazak na čelo stranke zalog SDSS-a za funkcioniranje koalicije s HDZ-om? Njega se često iz dijela HDZ-a prozivalo zbog ratne prošlosti.

– Nije uobičajeno, niti prihvatljivo da neka stranka uvjetuje rukovodstvo nekoj drugoj i da na bilo koji način utječe na to tko će biti predsjednik ili tko će biti zastupnik. To nije slučaj ni u pogledu SDSS-a. Dr. Stanimirović, koji je 20 godina bio na čelu stranke i trpio vrlo ozbiljne pritiske i ometanja u svojem radu, to je izdržavao i izdržao stoički. On je svojom voljom odlučio da se više neće kandidirati za mjesto predsjednika stranke. Na to nije utjecao nitko iz naše stranke, a kamoli iz neke druge. Da je i pokušao, mi to ne bismo prihvatili.

Ipak, njegov se slučaj dosta često izvlačio još za vaše prve koalicije s HDZ-om u doba Ive Sanadera, što iz dijela te stranke, što hrvatske desnice.

– Da, bilo je ljudi koji su izvlačili njegov slučaj. To su uglavnom ljudi koji nisu spremni na suradnju sa Srbima, koji ne vide svoja ograničenja i slabosti, a samo ih nastoje prepoznati kod drugih. Dr. Stanimirović je čovjek koji je iznimno zaslužan za integraciju istočne Slavonije, iznimno značajan za funkcioniranje HDZ-ove Vlade u doba Ive Sanadera i pristupanja EU-u. Nema nikakve sumnje da su neki htjeli na njemu zarađivati političke poene ili na njemu voditi svoju političku kampanju, ali zahvaljujući njegovoj ustrajnosti i podršci koju je imao u stranci nisu u tome uspjeli.

Zemlja već sedam dana živi pod dojmom odluke Arbitražnog suda u sporu sa Slovenijom. Je li, po vašem mišljenju, Hrvatska toliki gubitnik tog spora, kao što sugerira većinsko mnijenje u javnosti?

– Prvo bih htio reći da smo mi od toga napravili puno veće pitanje nego što ono u stvarnosti jest. To nije bilo dobro ni prije više od 10 godina, kao što ni danas nije dobro da se nekim stvarima pripisuje važnost i veličina koje oni sami po sebi nemaju. Ono što je za nas kao zemlju od velike važnosti jest da nastavimo dijalog s Republikom Slovenijom, jer i nakon ove arbitraže i presude njezina će primjena ovisiti isključivo o razgovorima između dvije strane. To je činjenica, a jesmo li mi ili Slovenci imali realna ili manje realna očekivanja, to je drugo pitanje. U svakom slučaju, mnogo smo vremena potrošili na njega. Po mojem mišljenju, bilo je propusta koji se nisu smjeli dogoditi, a koji nam nisu išli u prilog, ali je posve jasno kako je u našem interesu nastavak dijaloga kako bismo se izborili za što povoljnije tumačenje odluke Arbitražnog suda i, s druge strane, kako bismo jačali svoju kredibilnost sa zemljama o kojima uvelike ovisi kako će se ona implementirati.

Na koje propuste hrvatske strane konkretno mislite?

– Pa bilo ih je u različitim razdobljima, ali nije sad moment da se na to vraćamo. Moment je da damo podršku Vladi da ojača svoju pregovaračku poziciju i prema Sloveniji, ali isto tako i prema međunarodnim akterima, koji se ovako ili onako involviraju u cijeli proces.

Koliko je realno da se pod pritiskom velikih međunarodnih igrača ta odluka, koja je prilično jasna u omjerima podjele Piranskog zaljeva ili kome pripadaju sela uz Dragonju ili Sveta Gera, na koncu degradira?

– Ta je odluka donesena i nije realno da će se mijenjati. Ono što je realan problem jest kako će se primjenjivati u uvjetima u kojima strane imaju različita viđenja ocjena i prihvaćanja te odluke. Prema tome, to je ključno mjesto za razgovore. A koji su to sve sadržaji, važni momenti o kojima će se moći razgovarati u okviru koji je postavio Arbitražni sud, to će biti stvar za ljude koji su puno upućeniji nego što sam ja.

Koliko smo sada bliže i dalje tome da se granični spor Srbije i Hrvatske također rješava arbitražom?

– Hrvatska i Srbija još nisu zapravo počele razgovore o otvorenim pitanjima koja postoje između njih i to se očekuje nakon susreta predsjednice Grabar-Kitarović i predsjednika Vučića. Očekuje se da će onda i dvije vlade otvoriti dijalog o tim otvorenim pitanjima koja uključuju i granice. Hoće li se sporazum postići u direktivnim razgovorima vlada ili će se i tu ići na arbitražu, u ovome je trenutku prerano reći. Različite pozicije u tom pogledu postoje, a hoće li se one zadržati ili prepustiti da o tome odlučuje arbitraža ili neki drugi sud, to ćemo tek vidjeti kada ti razgovori počnu.

Želim reći da je za Hrvatsku iznimno važno da ima što manje otvorenih pitanja sa susjedima, a to posljednjih godina nije tako. Mi sa značajnim dijelom naših susjeda imamo otvorena pitanja i naš je interes da ih počnemo zatvarati, odnosno tražiti rješenja, jer ćemo tako pojačati svoju kredibilnost u europskim okvirima i međunarodnoj zajednici. Lakše ćemo se kretati u tim okvirima nego s ovolikim brojem otvorenih pitanja i relativno nenormaliziranih odnosa s određenim brojem zemalja u našem susjedstvu.

Je li pritom Hrvatska isključivi krivac ili je krivnja podijeljena?

– Svatko ima svoj dio odgovornosti. Do zastoja je došlo prije dosta godina, više je vlada u međuvremenu funkcioniralo u takvim okolnostima. Vlada Andreja Plenkovića ima zadaću učiniti sa svoje strane ono što je interes RH, a što se, vjerujem, može podudarati s interesima drugih zemalja. To je ono što u ovom trenutku mogu reći. Mislim da je puno bolje tragati za tim kako doći do podijeljene odgovornosti za dobra rješenja, nego tragati za krivcima u nekoj bližoj ili daljoj prošlosti, bez obzira na to o kome je riječ.

Vi ste u jednoj svojoj izjavi za poremećene odnose Hrvatske i Srbije od 2011. pa naovamo ipak ustvrdili da je RH ta koja zbog nestabilnosti svojih vlada i čestih izbora snosi veći dio odgovornosti.

– Odnosi Hrvatske i Srbije počeli su zahlađivati 2011. zbog izbornih ciklusa u obje zemlje. Posebno je to poprimilo izrazite karakteristike nakon našeg ulaska u EU i nakon promjena političkih okolnosti i u jednoj i u drugoj zemlji. Mi smo dvije-tri godine imali izrazito nestabilne političke prilike, koje nisu bile povoljne za rješavanje otvorenih pitanja ni s jednim susjedom, a pogotovo ne sa Srbijom. Mislim da sada ulazimo ili smo ušli u mnogo mirnije razdoblje gdje se otvara prostor za dijalog. To se moglo iščitati iz riječi predsjednice Grabar-Kitarović, ali i predsjednika Vučića. Držim da im treba dati priliku i ohrabriti taj put ili stazu kojom su se počeli kretati.

Tvrdi se da je na Vučićevoj inauguracijskoj svečanosti otvorena nova stranica u odnosima. Što bi moglo biti neko prvo konkretno rješenje koje bi mogla donijeti ta nova epizoda odnosa?

– Postoje dva područja unutar kojih Hrvatska i Srbija imaju prostora za iskorak u međusobnim odnosima. To su otvorena pitanja koja su naslijeđena u ratnom raspadu bivše Jugoslavije, kao što je pitanje izbjeglica, nestalih osoba, kulturnog blaga, socijalnih prava i, naravno, pitanje suđenja za ratne zločine, te konačne granice. Prava manjina također je pitanje o kojem se vodi dijalog i ono je prije godinu dana dobro postavljeno na sastanku predsjednice i tadašnjeg premijera Vučića te je urodilo zajedničkom Subotičkom deklaracijom. Po našem mišljenju, to je dobra osnova za rješavanje pitanja položaja Hrvata u Srbiji i Srba u Hrvatskoj.

A što se tiče druge perspektive, koja je jednako važna i da ne bismo samo ostali zarobljeni u otvorenim pitanjima koja su naslijeđe ratnog razdoblja, to je pitanje perspektive odnosa između dviju zemalja, kao i u cijeloj regiji, te se u prvom redu tiče sigurnosti. Pritom ne mislim samo na kontrolu granica, nego i na sigurnosti unutar zemalja, kao i opće sigurnosti. Drugi je aspekt gospodarske suradnje, a treći otvorenih političkih pitanja u regiji koja se neposredno tiču odnosa Hrvatske i Srbije, Hrvata i Srba, kao što je pitanje BiH. Konačno, četvrto je pitanje europske perspektive naših susjeda, odnosno ostatka jugoistočne Europe, gdje Hrvatska kao članica i Srbija kao zemlja u postupku pristupanja imaju iznimnu odgovornost, ali i geopolitičku ulogu.

Koliko će nova srbijanska premijerka Ana Brnabić biti samostalna u svojem radu?

– Kao prvo, htio bih reći da je predsjednik Vučić, kao čelnik najjače i vodeće stranke, nesumnjivo ključna politička figura u Srbiji, i to ne samo danas, nego nekoliko godina. Bez sumnje će ta njegova pozicija utjecati na rad vlade, odnosno njezin smjer, kako unutarnje tako i vanjske politike. Treba reći da je predsjednica vlade Ana Brnabić izuzetno organizirana i izrazito radišna osoba, te kao takva afirmirana u određenim međunarodnim krugovima, što je dodana vrijednost funkcioniranja vlade i cijele političke scene u Srbiji. Siguran sam da su to bili razlozi zbog kojih je predsjednik Vučić odlučio predložiti je za premijerku. To joj otvara poprilično širok prostor za donošenje odluka i za vođenje vlade te će ona, uz snažnu ulogu predsjednika Vučića, to moći samostalno obavljati.

Je li, po vašem mišljenju, moguće da osoba sličnog osobnog opredjeljenja i nacionalnog backgrounda u Hrvatskoj preuzme premijersku dužnost? Može li netko tko je gay i Srbin biti predsjednik hrvatske Vlade?

– Pa u okolnostima koje mi imamo u proteklih nekoliko godina, nisam siguran da je to realna mogućnost, ali to ne znači da se u nekoj perspektivi ili budućnosti, s politikom koju se pokušava izgraditi od dolaska Andreja Plenkovića na čelo Vlade, stvari ne bi mogle promijeniti. U krajnjoj liniji, imamo izabranog potpredsjednika Sabora iz reda nacionalnih manjina, zastupnika talijanske manjine, dr. Furija Radina. Prema tome, i mi radimo neke korake koji nisu tako veliki i možda nisu toliko zabilježeni ili vidljivi kao što je to u slučaju predsjednice vlade Srbije Brnabić, ali se u nešto manjoj mjeri ipak poduzimaju. Ali, takav korak koji bi obuhvatio obje komponente njezina identiteta, kao što je to učinjeno u slučaju Srbije, ne čini mi se realnim na nacionalnom nivou u Hrvatskoj danas. Ali ne kažem da je nemoguć.

Hoće li Plenkovićeva Vlada izdržati do kraja mandata?

– Vlada Andreja Plenkovića suočava se s nizom ozbiljnih pitanja, kao što su MOL, Agrokor, arbitraža, efekti ulaska u EU i još uvijek slaba ekonomija, tako da naši ljudi odlaze u zemlje s bolje plaćenim radnim mjestima, sigurnijom budućnosti. Te okolnosti zasigurno predstavljaju veliki izazov i za premijera, i za Vladu. Međutim, kad je u pitanju parlamentarna većina koja nije komotna, ali jest dovoljna, mislim da su sve njezine članice prilično svjesne da se ništa od ovih pitanja koje sam spomenuo, ali i neki infrastrukturni projekti poput pelješkog mosta, pokušaja revitalizacije naše poljoprivrede ili kurikularne reforme, ne mogu riješiti bez političke stabilnosti. Nju nismo imali tri godine, ako ne i više, tako da bismo i dalje ozbiljno riskirali da zemlju uvedemo u još dublju krizu i da one pozitivne trendove, poput rasta izvoza, proizvodnje i BDP-a ili smanjivanja broja nezaposlenih, dovedemo u pitanje. Zbog toga vjerujem da će sve stranke koje čine tu većinu, uključujući i SDSS, učiniti sve da se stabilnost očuva do kraja mandata, kao i da se obavi posao koji građani očekuju, odnosno posvećivanje vrlo životnim i sudbonosnim pitanjima za mnoge sredine iz kojih ljudi odlaze jer u njima ne vide svoju perspektivu, bilo da je riječ o otočanima koji se pomiču na kopno, bilo da je riječ o ljudima koji žive u Slavoniji, dalmatinskom zaleđu ili Baniji.

Vlada je suočena sa stalnim ideološkim "nagaznim minama". Jedno od njih je pitanje Trga maršala Tita u Zagrebu. Koliko ste joj svojim odustajanjem od prvotnog stava i porukom da "niste 6. lička" u tome pomogli, odnosno sačuvali Bandićeve ruke u Saboru?

– To je bio moj odgovor bivšem predsjedniku Josipoviću, koji je cijelu odgovornost za to što se događa s Trgom maršala Tita pokušao svaliti na mene, odnosno na zastupnike SDSS-a.

Ipak, u početku ste imali rezolutan stav o Titu i promjeni imena trga. Jeste li ih možda promijenili?

– Ne. Što se tiče uloge Josipa Broza Tita u 20. stoljeću, posebno u nekim razdobljima kao što je Drugi svjetski rat, on je bio jedan od vodećih zapovjednika narodnooslobodilačkog, antifašističkog, partizanskog pokreta i kao takav je bio priznat od saveznika i članica pobjedničke koalicije, ali isto je tako bio priznat od SR Njemačke i njezinih prvih vođa nakon rata, kao i drugih nečlanica koalicije. Zaslužan je jer je vrlo rano rekao "ne" Staljinu i staljinističkom konceptu gledanja na odnose između država, i učinio je da Jugoslavija i njezine republike kao što je Hrvatska imaju više samostalnosti i okrenu se prema Zapadu. To se manifestiralo vrlo brzo nakon krize s IB-om nakon 1948. godine.

Jeste li onda s presudnim glasovima koje imaju manjine za opstanak vlasti mogli utjecati na to da ipak ne dođe do promjene imena?

– Prvo, oni koji zagovaraju promjenu imena trga ne navode dobre argumente. Proglašavati Tita najvećim zločincem u povijesti ne samo Jugoslavije, nego i u širim razmjerima potpuno je neargumentirano i neozbiljno. Da postoje neke druge vrste argumentacije, mi bismo u tome mogli vrlo rado sudjelovati. S ovom vrstom argumentacije, to je sudjelovanje teško zamislivo. Ako budemo mogli, mi ćemo, kao i u nekim drugim stvarima, pokušati stvoriti priliku za dijalog i njega ojačati. Hoće li do toga doći, to ćemo tek vidjeti. Ono što je iznimno važno jest da je za Srbe u Hrvatskoj, kao i za SDSS, antifašistički pokret dio njihova identiteta, što je, uostalom, i za veliki broj Dalmatinaca, Istrana i drugih građana RH i bivše Jugoslavije. Mi teško možemo prihvatiti one koji zagovaraju revizionističke ili negativističke politike u odnosima prema tome. Možemo prihvatiti otvoreni razgovor o tamnim pjegama, mračnim periodima. To je naša odgovornost i počeli smo s tim još krajem 80-ih godina. To možemo prihvatiti i danas. Na neko novo jednoumlje nismo spremni.

Imate li obećanje da će, i kada, biti skinuta ploča s pozdravom "Za dom spremni" u Jasenovcu?

– Mogli ste pročitati da je premijer prije kratkog vremena u razgovoru za jedne novine izjavio da je grb na toj ploči problematičan. Isto tako ste mogli čuti izjavu predsjednika Ustavnog suda Miroslava Šeparovića, koji također smatra da grb s tim pozdravom ne može biti tamo, ni na bilo kojem drugom mjestu, jer se vezuje uz razdoblje ideologije, pokreta i zločina koji ne smiju dobiti svoje pravo građanstva na taj način, te ih treba razdvojiti od stradanja branitelja tijekom rata 90-ih. To je i naše mišljenje. Držimo da smo dovoljno vremena bili strpljivi, pokazivali razumijevanje i davali prioritet stabilizaciji političkih prilika u zemlji pred pitanjem kada će se riješiti pitanje te ploče. Sada je došlo vrijeme za njegovo rješavanje, kao i za niz drugih pitanja koja su prioritetna za građane.

Imate li neki rok? Je li kraj godine realan?

– Ja vjerujem da će to biti i znatno prije, ali ne razgovaramo na taj način.

Hoće li obljetnica "Oluje" ponovno podignuti tenzije u Hrvatskoj i regiji?

– To ja ne mogu reći, ali svatko sa svoje strane može ponešto učiniti da se te tenzije ne dižu. Mi iz SDSS-a, kao i ja osobno, spremni smo pridonijeti tome da do toga ne dođe. Naravno, mi ne možemo biti presudni u tim stvarima. Dijalog između Zagreba i Beograda o ratnoj prošlosti i komemoriranju može pridonijeti tome da to ne bude povod za tenzije.