Kuna ipak odlazi u povijest? Jedan od vodećih stručnjaka objasnio nam je što bi donijelo uvođenje eura: 'Nitko nije požalio što je to napravio pa neće ni Hrvatska'

Upravo objavljena knjiga “Euro u Hrvatskoj, za i protiv” Velimira Šonje, konzultanta, vlasnika i direktora Arhivanalitike, urednika portala Ekonomski lab, jednog od autora antiinflacijskog programa iz 1993., kojeg je karijera vodila iz Ekonomskog instituta, preko Hrvatske narodne banke, člana uprave RBA i predavača na ZŠEM-u do bogate konzultantske karijere, dragocjen je prilog raspravi o najavljenom procesu zamjene kune eurom.

Šonje se u knjizi angažirano zalaže za prelazak na euro, ali istovremeno daje iscrpnu pozadinu nastanka Europske monetarne unije, sa svim argumentima za i protiv tog projekta, kao i mogućeg sudjelovanja Hrvatske u tom valutnom području.

Šonje, ukratko, iznosi argumente koji bi raspravu trebali odvesti u civiliziranom smjeru. Razgovor o euru započeli smo s domaćom valutom.

Sudjelovali ste u stvaranju kune. Kakav je rezime nakon 25 godina, kako se razvijala, je li ispunila očekivanja?
- U vrijeme izrade antiinflacijskog programa 1993., znali smo da navika korištenja strane valute nakon visoke inflacije ostaje desetljećima i nismo očekivali čuda.

Znali smo da se hrvatski monetarni sustav ne može ponašati kao američki ili japanski - kako zbog veličine zemlje, njezine otvorenosti (sve relativno male zemlje su ekonomski otvorene), tako i zbog navike korištenja njemačke marke, poslije eura. Monetarnu moć ne određuje politika, nego broj ljudi koji koriste neki novac i kako ga koriste.

U tom smislu, kuna se razvijala u skladu s očekivanjima. Njezini su dosezi skromni, jer ju ljudi samo ograničeno koriste počevši od elementarne funkcije štednje koja je dominantno u stranoj valuti.

S tradicijom korištenja stranih valuta kao mjerila vrijednosti 'prirodni' smo kandidat za euro, no mnogi postavljaju pitanje tajminga. Kad je pravo vrijeme za uvođenje eura?
- Uvijek je pravo vrijeme za malu i otvorenu zemlju, s već raširenim korištenjem eura, čiji glavni trgovački partneri i emitivna turistička tržišta poput Njemačke, Italije, Austrije i Slovenije koriste euro.

Poljska, Mađarska, Rumunjska i Češka ne žure se u eurozonu, a dobro im ide. Zašto? 
- Rumunjska je službeno pokrenula projekt pristupanja eurozoni. Poljska, Mađarska i Češka ne žure se jer su na vlasti euroskeptične stranke.

Na svaku od te tri države dolazi više od šest država koje koriste euro (sada ih je ukupno 19), pa se postavlja pitanje ima li smisla argumentirati primjerima.

Slovenija, koja ima euro od 2007. i koja nikada nije zažalila što ga je uvela i gdje 86 posto građana u anketama podržava euro, relevantnija je zemlja za usporedbu s Hrvatskom nego primjerice Poljska, koja ima gotovo 40 milijuna stanovnika.
Male i velike zemlje funkcioniraju različito u monetarno-financijskom smislu. Zato nas primjeri neće daleko odvesti. Treba dobro razumjeti kakav je odnos potencijalnih koristi i troškova za Hrvatsku, shvaćati novčane mehanizme, a ne gubiti energiju na skolastičku raspravu.

Bivši guverner Željko Rohatinski kaže: ako ćemo voditi neutralnu monetarnu politiku, kao sada, bolje je što prije ući u eurozonu, ali ako imamo ambicija voditi aktivnu monetarnu politiku, onda valja zadržati monetarni suverenitet što je moguće dulje. Kako to komentirate?
- Rohatinski nije kazao koji su to točno monetarni instrumenti na koje misli kada govori o aktivnoj monetarnoj politici i kako bi oni djelovali. Tržišta su preplavljena likvidnošću, kamatne stope najniže su u povijesti.

Bivši guverner je često tajnovit, govori kao da šalje šifrirane poruke. Trebao bi konkretnije reći na što misli, pa da se struka može izjasniti o prijedlogu.

Stalno se spominje monetarni suverenitet. Čega se ustvari odričemo odricanjem od kune?
- Prvo, odričemo se mogućnosti brzog pada vrijednosti domaće valute u krizi. Moj je stav da odricanjem od te mogućnosti puno više dobivamo nego što gubimo.

Nagla deprecijacija u kriznim vremenima stvara velike troškove za gospodarstvo i ti troškovi guše rast: poskupljuju uvozna dobra koja sami ne možemo dovoljno ili efikasno proizvesti poput tehnologija i energije, cijene reagiraju prema gore, raste protuvrijednost dugova u stranoj valuti i uz valutnu klauzulu, odgađa se potrošnja i investicije, ljudi naglo prodaju domaću valutu i sele štednju u eure ili dolare, i tako dalje.

Drugo, odričemo se simbola suverenosti. To je emotivno pitanje. Dio ljudi identificira novac s državom, himnom, zastavom, a Hrvatska nije tako davno stekla neovisnost. Tu emociju treba uvažiti.

Treba tumačiti da novac nije simbol u rangu zastave - 19 europskih država i mnoge države izvan Europe koje itekako drže do svojih interesa (uzmite samo jednu Francusku ili Španjolsku) odrekle su se vlastitog novca jer su zaključile da im to nosi više koristi, i to nije nimalo umanjilo njihove razvojne sposobnosti i stvarni suverenitet.

I Danska je zanimljiv primjer. Oni su zadržali krunu kao simbol, ali su ušli u europski tečajni mehanizam, što znači da su se odrekli samostalne monetarne politike, a kruna ima fiksnu vrijednost u euru. No, zadržali su simbol jer im se tako sviđa.

Koliko je složena operacija ulaska u eurozonu?
- U političko-formalnom smislu, prvi korak je upravo ovo što je učinila Danska uz države koje su uvele euro - treba ući u europski tečajni mehanizam.

Proces počinje pismom koje vlada i HNB šalju europskim tijelima, nakon čega slijedi oko godinu dana dogovaranja i, ako sve bude uspješno, ulazak u tečajni mehanizam. To bi se najranije moglo dogoditi 2020.

Nakon toga minimalno 2 godine treba provesti u tom mehanizmu i ako se zadovolje uvjeti, na kraju tog razdoblja uvodi se euro, dakle 1. siječnja 2023. u najoptimističnijem scenariju.

Koliko je po vama snažan otpor prema euru, je li moguć referendum protiv?
- Procjenjujem da smo trenutačno podijeljeni oko eura, a u politici je sve moguće. Postoje dva načina. Jedan je da kažemo da smo bili na referendumu za ulazak u EU, Sabor je ratificirao Europski ugovor, euro je njegov sastavni dio, i to znači da smo odluku o euru zapravo davno donijeli. Ne samo da smo ju obvezni provesti, nego je ona u našem interesu.

Drugi način je reći da odluku o euru treba još jednom propitati na referendumu. Misim da je referendum skup i nepotreban, a ako ga bude, očekujem da će ga netko koristiti da multiplicira strah od otvorenosti i Europe.

No, ako netko uspije skupiti dovoljan broj potpisa za referendum, nadam se otvorenoj javnoj raspravi i dobrom informiranju javnosti, pa neka ljudi odlučuju još jednom.

Što su argumenti za euro, koje su najvažnije koristi?
- Niže kamatne stope no što bi bile da ne uvedemo euro. Uštede na troškovima konverzije valuta koji će nestati. Veća predvidivost: nestanak valutne klauzule u eurima i potrebe za troškovima zaštite od valutnog rizika. Pristup likvidnosti Europske središnje banke i izvorima za financiranje stabilizacije u krizama, što može umanjiti dubinu i trajanje loših razdoblja u gospodarstvu, te zadnje, ali ne najmanje važno, euro može biti motiv za bolje ekonomske politike.
Euro nije panaceja, rješenje za sve, ali priča o uvođenju eura može potaknuti bolje i odgovornije politike koje mogu pogodovati ekonomskom rastu.

Kao zagovornik eura u knjizi dajete prostor i argumentima protiv. Koja su pitanja otvorena?
- Iz hrvatske perspektive moramo imati odgovor na pitanje postoji li opasnost od inflacije. Veliki dio priča o inflaciji je iluzija.

Da smo kojim slučajem uveli euro prije tri godine, sada bi svi govorili kako su cijene nekretnina u Zagrebu i na obali narasle jer smo uveli euro.

Međutim, cijene se mijenjaju ovisno o odnosu ponude i potražnje, kao u spomenutom primjeru, što nema veze s valutom i denominacijama. Ono što jest realno je strah od zaokruživanja, strah da će ono što košta sedam kuna preko noći postati jedan euro.

Ljudi jako primijete takve stvari jer ih ispravno registriraju kao nepravedne, kao plod okolnosti koje idu na ruku nepoštenim trgovcima, i jer se često odnose na male predmete koji se konzumiraju svakodnevno poput kave.
Ovaj efekt je izmjeren u drugim zemljama i znamo da se kreće oko 0,2 posto do 0,3 posto jednokratno u godini konverzije valuta.

Vlada i HNB već su najavljivale obvezne dvostruke kotacije cijena kao način kontrole ovog učinka. Potrošači ga najbolje mogu kontrolirati ako bojkotiraju one koji se posluže zaokruživanjem cijena kako bi povećali dobit u trenutku konverzije.
Iz europske perspektive otvoreno je pitanje odnosa sjevera i juga, kao i pitanje nisu li europska pravila o vođenju politike proračuna pretjerano rigidna.

Kriza u Grčkoj, ali i aktualna situacija u Italiji, pokazuju da europska pravila zapravo pogoduju populistima. Oni kažu: mi bismo vam dali veće plaće i penzije, gradili bismo infrastrukturu, ali birokrati u Bruxellesu nam ne daju. Ili kažu da sjevernjaci, na primjer, Nijemci ne daju.

Da su Nijemci fleksibilniji, navodno bi poteklo med i mlijeko, bilo bi novca za sve. Na taj način lokalni populisti grade svoju poziciju, a političku odgovornost, i za stvari za koje su sami odgovorni, prebacuju na nekog dalekog i apstraktnog izvan zemlje.

Tako se uništava Europa - i kao ideja i kao politička zajednica. Ljudi više ne vide tko je za što točno odgovoran.
Moj je stav da Europi ne treba ni zajednički proračun ni prečvrsta pravila za vođenje politike proračuna. Glasači moraju vidjeti koje su posljedice politika koje vode nacionalni političari. To ne bi oslabilo Europu, nego bi ju ojačalo. Ako je netko htio ući u EU samo zato da pokupi novac iz EU fondova, nije ni trebao ulaziti.

Kao ključno nameće se pitanje odlučivanja u eurosustavu. Kako je to uređeno, postoje li tu veliki i mali?
- I to je specifično europsko rješenje - kompromis koji uvažava interese malih zemalja.

Prvo treba znati da HNB ne nestaje, nego ulazi u sustav europskih središnjih banaka, takozvani eurosustav. Guverner HNB-a ulazi u Upravno vijeće Europske središnje banke, gdje se dijeli 21 glas. Šest glasova pripada vrhu ESB-a, Izvršnom odboru.

Petnaest pripada guvernerima koji se rotiraju, ali kada glasa, hrvatski guverner ima jedan glas kao i svaki drugi guverner, uključujući i guvernera Bundesbanke, i kao svaki član Izvršnog odbora.

Ukupno je to mnogo veća težina glasa od našeg financijskog udjela u kapitalu ESB-a, koji će iznositi oko 0,8 posto.
I to vam govori da Europska središnja banka nije kao kakvo dioničko društvo - ona je veliki političko-monetarni kompromis.

Što je, u konstrukciji europodručja, pokazao, a što promijenio 'grčki slučaj'?
- Kriza u Grčkoj pokrenula je nekoliko promjena kako se slična epizoda ne bi ponovila.

Prvo, uveden je zajednički nadzor banaka koji uključuje i koordinaciju makroprudencijalnih mjera čiji je cilj spriječiti financijska napuhavanja, poput onih kakve su postojale na jugu EU-a prije krize 2008. Sada postoji i fond za spašavanje sistemski važnih banaka koji izolira porezne obveznike od troškova sanacije banaka.

Drugo, uvedena je mogućnost da prezadužena zemlja restrukturira svoj dug i stvoren je Europski stabilizacijski mehanizam koji financira makroekonomsku prilagodbu zemlje koja upada ili je upala u krizu. Dakle, još jedan sigurnosni mehanizam. Ove dvije promjene su vrlo pozitivne.

Treće, uvedena su mnogo stroža pravila vođenja fiskalne politike i koordinacija ekonomske politike. U dobroj mjeri to se odnosi na sve članice EU-a, ali su neka tehnička pravila ipak stroža za zemlje koje imaju euro.

Tu se pojavio taj novi problem o kojemu sam govorio, a koji zbunjuje u političkom smislu. Političari koji žele neodgovorno voditi ekonomsku politiku mogu to činiti tako da napadaju europske institucije, a one pak ulaze u neki tehnokratski, obranaški mod ponašanja u kojemu gube svoj identitet i postaju neka vrsta financijskog policajca.

Uzmite Italiju. Oni imaju ozbiljan problem s javnim dugom i proračunom, ali ih ne brine što na tržištu moraju plaćati kamatu na državne obveznice po stopi koja je veća od hrvatske stope.

Naprotiv, u stalnom su sukobu s Europskom komisijom, jer aktualnoj vlasti, točnije Legi, popularnost zbog toga raste: jako je popularno reći da u Bruxellesu sjede ljudi koji ne znaju što je interes Italije.

To je paradoks današnje Europe i europodručja, rezultat njezine konstrukcije i evolucije, za koji ne znam kako će se riješiti.

Kakva će biti uloga deviznih rezervi koje bi se trebale povećati nakon uvođenja eura?
- Točno, sadašnja visina deviznih rezervi koje čuvamo zbog ogromnog iznosa deviznih depozita kod hrvatskih banaka ne treba više biti likvidna i HNB može tim dijelom imovine upravljati tako da preuzme malo više rizika i ostvari bolji prinos. Općenito, dobit HNB-a, a dobit HNB-a pripada državnom proračunu, povećat će se nakon ulaska u europodručje.

Međutim, zalažem se za to da se ta dobit čuva u vidu fiskalne rezerve, da se ne troši svake godine. U dobrim godinama rezervni bi fond rastao, a pretakao bi se u državni proračun tek u lošijim godinama, kada padnu porezni prihodi.

To je razborita politika, ali to nije stvar HNB-a, o tome treba odlučiti Vlada. Šteta što i o takvim temama nije bilo riječi u eurostrategiji.

Konačno, po kakvom bi tečaju euro trebalo uvesti? 
- Odgovor je iznenađujuće jednostavan: euro će se uvesti po tržišnom tečaju. Nikakvo odstupanje od tržišnog tečaja ne dolazi u obzir jer bi samo izazvalo poremećaje.

Na primjer, ako je sada tržišni tečaj oko 7,4 kune za euro, onda se konverzija treba obaviti po tom tečaju. Mi danas znamo da taj tečaj nije daleko od onoga što zovemo ravnotežni realni tečaj jer nemamo značajne makroekonomske neravnoteže.

I da nema priljeva iz EU fondova, naš tekući račun odnosa s inozemstvom bio bi blizu ravnoteže. Građani trebaju znati da će se tečaj za konverziju, takozvani središnji paritet, znati mnogo prije same konverzije, tako da nikakvih iznenađenja ili prostora za spekulacije neće biti.

Ni za koga, bio vjerovnik ili dužnik, realno se neće ništa promijeniti. To znači da ne treba prije konverzije žuriti po eure.
Naprotiv, kunu treba normalno koristiti do zadnjeg dana, jer operacija konverzije može biti jedino neutralna i besplatna za građane.