Kike Curavić: Bankrotirao sam, kuća na bubnju, majka se teško razboljela, nisam imao za hranu, izgubio sam Nikolinu Pišek. Iz ponora su me izvukli princ Albert i Bernie Ecclestone

Kristijan Kike Curavić jedan dan bio je nacionalni heroj, ronilac koji riskira život i zaranja na Arktiku, a već drugi dan su ga sumnjičili da je pronevjerio novac koji mu je od raznih tvrtki i jedinica lokalne samouprave dan na račun projekta zarona na Antarktici, na koji na kraju nije otišao. Nedavno smo detaljno pisali o tom slučaju, a Kike tada nije bio voljan odgovarati na naša pitanja.

Ipak, došao je u redakciju "Slobodne" i otvorio dušu. Raspričao se o bankrotu, nikad prežaljenoj ljubavi Nikolini Pišek, bolesnoj majci, vremenu u kojem nije imao za hranu...

No, krenimo redom.

Zbog čega je propao projekt odlaska na Antarktiku, ili kako ste ga vi nazvali "Zarona na Južnom polu"?
- Propao je jer je taman krenula recesija. Ekspedicija je sama po sebi bila iznimno skupa, budžet je bio pet-šest milijuna eura. Najveći izdatak je bio najam ruskog nuklearnog broda. To je trebala biti velika ekspedicija i zaron na 150 metara s utegom. Trebao sam zaroniti uz santu leda, i bio bih prvi čovjek koji je zaronio na Južni i Sjeverni pol. Bio bi to impresivni događaj.

Ali nije se dogodio...?
Nažalost, nije.

Spominjali ste Branka Lustiga, s njime ste oko toga pregovarali?
Da, bili smo nekoliko puta na kavi. Htjeli smo da se snimi film o roniocu koji je došao s jednoga maloga otoka, a evo sada roni na Antarktici.

Bili ste u Americi?
- Lustig me poslao u Los Angeles, bio sam s njegovom direktoricom Monikom. Bio sam i u New Yorku, došli smo baš na dan kad je pobijedio Barack Obama, prvi predsjednički mandat. U L.A. sam bio na sastanku u tvrtki 'West coast pictures' i razgovarali smo s dosta ljudi. Pristali su snimiti film, ali na nama je bilo da osiguramo novac za ekspediciju. Nakon Los Angelesa sam primljen i kod predsjednika Stjepana Mesića, tamo sam ispred svih savjetnika prezentirao projekt. Ali onda je došla ta nesretna recesija i sve je otišlo u neku stvar...

Što je s novcem koji ste dobili?
- A što bi bilo? Potrošio se, i to ne na luksuz, nego na pripremu projekta. Pa što je 50 tisuća za koje me sada pitaju gdje su? Imali smo predstavljanje u "Esplanadi", VIP prijem, tiskali smo brošure, CD-ove, imali web stranice. Sve je to trošak. Jesam li se obogatio? Nisam. Imam li jahte? Nemam! Možda jesam zanesenjak, ali sigurno nisam lopov. Jer da sam bio lopov i da mi je zarada bila na prvom mjestu, onda mi sigurno ne bi kuća bila na bubnju. Ja sam bankrotirao, prijatelji su mi davali za kavu, a bilo je toliko loših dana da nisam imao što jesti. Evo to sada ovdje pričam jer sam doveden u poziciju da se branim.

Kako je krenuo vaš bankrot?
- Ovo su do sada znali samo moji najbliži, ali vrijeme je da se ispriča cijela priča. Ali moram krenuti od početka da bi razumjeli. Nakon što se vidjelo da neće biti ništa od Južnog pola, morao sam se s tim pomiriti. I meni je tu propalo mojih 500.000 kuna. No, dobro, bilo je vrijeme da se krene naprijed. Dosta mi je bilo crnjaka, htio sam pokrenuti neku priču i krenuo sam u akciju čišćenja Jadrana od smeća. Želja mi je bila zimi i izvan sezone uposliti ronioce da čiste Jadran. Sami smo pokrenuli neke akcije u brojnim gradovima, u neka mjesta smo išli bez prebijene pare, ono ljudi bi se skupili, sami financirali put i od jutra do mraka čistili podmorje. No, iako smo čistili tuđe smeće, primjerice u Hvaru, oni nas nisu počastili ni ručkom.

Kako je akcija bila prihvaćena?
- Ljudi su bili oduševljeni, a mi smo sami izvadili oko 50 tona smeća. U Trogiru je s nama ronio i engleski veleposlanik, vadili smo smeće bez zaštitne opreme, čak smo ulazili i u kanalizaciju, a znate što sve tu pluta. I onda me netko napada sada, kaže što je radio onaj Kike: evo što sam radio, vadio vaš izmet i čistio naš Jadran. Tada je engleski veleposlanik u čudu rekao da on kao Britanac čisti hrvatsko podmorje, a nema ni jednog hrvatskog političara. I onda mi je veleposlanik dao ideju da se obratim Fondu za zaštitu okoliša i proširim akciju. Znate, nama su trebali brodovi, kamioni, oprema - nismo to mi zanesenjaci sve mogli sami financirati.

A bankrot?
- Sada će doći i taj dio. U fondu, na čijem je čelu tada bio Vinko Mladineo, bio sam jedno 20 puta, molio po ministarstvima, ideja je bila osnovati ronilačke centre, zaposliti ljude kojima će jedan od primarnih ciljeva biti čišćenje našeg podmorja. I konačno su pristali, Mladineo mi je rekao da su mi odobrili 1,6 milijuna kuna i da je to godišnji budžet. Također, u Fondu mi je rečeno da će akciju morati otvoriti Sanader. Ali baš me bilo briga tko će otvoriti, glavno mi je bilo da krene. Mene nisu zanimala neka čišćenja mora di bi se zavrtilo janje i onda se očistile dvije kese i naslikavalo se. Ja sam htio ozbiljne akcije, čistiti od jutra do mraka i sve to dokumentirati. I u Fondu su se složili s tim, ali su mi rekli da prije nego što dobijem novac moram osigurati infrastrukturu. I kupio sam ronilačku opremu, brodove, otvorio centre, uzeo kredite, sve računajući da će mi doći tih 1,6 milijuna kuna. Bio sam baš sretan. Uz sebe sam imao ljubav svog života Nikolinu Pišek, sve je nekako lijepo teklo, ali samo do jednog petka, petka u kojem sam u jednom danu izgubio sve.

I što je bilo toga petka?
- I sada mi je muka kad se toga sjetim. U mom automobilu sjedi Nikolina, moja tadašnja cura koju vodim na gažu u Beograd, mislim da je tada vodila "Operaciju trijumf". Bio sam na semaforu i zvoni telefon, točno tri dana prije potpisivanja ugovora. Javljam se, kada ono s druge strane Vinko Mladineo i kaže mi: Slušaj, dogodio se rebalans proračuna, otpao je onaj tvoj projekt. Mrak na oči! Kako, šta..., pa uzeo sam opremu, zaposlio ljude, kupio brodove, stavio hipoteku na kuću... Vinko ponavlja: Nema za tebe novaca. I onda mi se samo roje misli, netko ukrade stotine milijuna i slobodan je, a ja sam htio tu siću i učiniti nešto dobro, to sve dokumentirati, i ne daju mi. O živote....

I što je bilo nakon poziva?
- Sve se srušilo. Nisam se mogao vratiti u prošlost i otkazati kredit, nisam mogao skinuti hipoteku s kuće, nisam mogao prodati brodove za cijenu po kojoj sam ih kupio... I onda je došla prva rata kredita, pa druga, a ja nisam imao od čega vraćati. Eto, to je bila moja propast. S kojom su se neki naslađivali, kao da su jedva čekali da propadnem.

Mediji su svašta pisali?
- Jesu, baš svašta. Da sam propalica, ovo, ono... Ja sam bio naivan, i zato se sve dogodilo što se dogodilo. Ali iz te priče sam puno naučio.

Što je bilo s kućom?
- Otišla na bubanj, ali me spasilo što je prije svega ovoga podijeljena između mene i majke, dakle nije se mogla prodati na dražbi, dvije su čestice i nitko je nije htio kupiti. Nekoliko puta su je prodavali, ali i to je golem stres, samo čekaš da ti netko uzme kuću u kojoj ti leži bolesna majka. Baš velika sreća u nesreći, jer smo mogli završiti na cesti. Majku mi je u to vrijeme uhvatila zloćudna bolest, imala je tri operacije. Nakon što su mi htjeli prodati kuću, na red je došlo i auto: policija me nasred ulice, po nalogu banke, izbacila iz auta. Kad smo već kod banke, kredit mi je sa 600 tisuća kuna skočio na 1,5 milijuna, pa smo tužili banku i opet su vratili na 600 tisuća.

Koliko je taj period 'mraka' trajao?
- Pa sigurno nije trajao jedan dan, nego četiri-pet godina. Budiš se ujutro, a ispred kuće sudac, ovršitelji, policija, govore ti da se moraš iseliti i da će ti kuću prodati, iz banke te svako malo zovu na telefon i prijete da ćeš ostati bez svega. A i ostao sam bez svega. Bio sam na dnu. Ukinuli su mi kartice, isključili mobitel, telefon, cijeli svijet se sručio na mene. Bio sam u fazi ili ću obolit' i neće me više biti, ili ću se nekako izvući.

I jeste li se izvukli?
- Skoro. Godinama sam sjedio doma. Govorili su mi - Kike imaš norvešku putovnicu, i mater i Nikolina su mi savjetovali da idem raditi kao profesionalni ronilac za policiju ili neke tvrtke u Norveškoj. To je traženo zanimanje i plaćali su i 20.000 eura jer sam imao dozvolu za tešku opremu. Ali meni se nikako nije dalo iz Hrvatske, i dalje sam usprkos svemu sanjario da ću vaditi otpad iz svjetskih mora. Ima sam tu neku žicu upornosti i tvrdoglavosti, jer pogledajte, moja ideja me skoro stajala života, a ja sam i dalje na njoj inzistirao. Znao sam da je ideja dobra, ali sam je prezentirao krivim ljudima u Hrvatskoj.

Jesu li ti problemi ubili vašu vezu?
- Nikolina je jedna od najlojalnijih osoba koje sam upoznao. Ne čujemo se više, ali pamtim je samo po dobru. Ona mi je rekla, molim te idi u Norvešku, počeo si loše utjecat' na mene i moje dijete radi te tvoje upornosti i guranja projekta koji u Hrvatskoj očito ne žele.

I što je bilo dalje?
- Shvatio sam da govori istinu i da i nju povlačim u ponor. Bila je uvijek uz mene, ali baš zbog toga morao sam je napustiti i dati joj šansu da živi. Eto, tako sam izgubio i ljubav svog života. Nisam je ostavio zato što je nisam volio, naprotiv, ostavio sam je jer sam je previše volio, mogu reći da je ona bila ona prava. Mediji je krivo predstavljaju, ona je jako inteligentna, dobra i lojalna. Ali nažalost vrijeme je bilo krivo i razišli smo se.

Kako ste preživljavali?
- Prodavao sma ronilačku opremu. Povremeno sam se za svoj gušt bavio boksom, i u to najgore vrijeme neimaštine došli su mi neki ljudi iz Zagreba i ponudili 20 tisuća kuna ako potpišem da ću se boriti na MMA turniru, ali nisu mi htjeli reći ime borca s kojim bih ušao u ring. Znali su da mi trebaju novci i tako su me imali u šaci. Potpisao sam, dali su mi 20.000 kuna koje sam odmah proslijedio dalje. Htjeli su od mene napravit' sprdnju, jedva su čekali turnir i samo su zamišljali prizor mog premlaćivanja i rulje koja se veseli mojoj krvi u ringu. Eto, takvi su ljudi, kada si na dnu oni te i dalje šutaju, malo je onih koji će ti pružiti ruku.

I kako je to prošlo?
- Pripremao sam se kako sam znao i umio, 25 dana sam trenirao. Konačno sam saznao s kim ću se boriti - zločesto su meni neiskusnome uvalili strašnog profesionalca iz Slovačke, prvaka u jujutsuu. Ali novce sam primio, potpisao sam i nema natrag, iako su mi i prijatelji koji su me uvježbavali govorili da će me razbiti i tko zna kakav ću izići iz ringa. Bio sam mjesec dana sprdnja na svim portalima, moja borba je bila borba večeri, i to s tipom koji je bio prvak u u borilačkim vještinama. Dvorana je bila puna jer su svi očekivali da neću živ izaći. Ali, eto, skoro sam ga pobijedio, i onda se više nitko nije rugao...

A ulazak na reality show "Farma"?
- Kada sada na to gledam, s ove pozicije, to mi baš i nije trebalo. Kada sada vidim "Big Brother", mrak mi padne na oči i sram me je. Ja to ne mogu gledati koliko mi je neugodno. Ali došla je ponuda s Nove TV, plaćali su me po danu i to dobro, a ja nisam imao izbora, trebao sam novac, i to samo da bih vraćao dugove. Ono što mi je ostalo sam potrošio na hranu.

U pripremi razgovora ste rekli da su vam u najgore vrijeme pomogla dva stranca i izvukli vas iz ponora.
- Da, to je jedna fascinantna priča. Nekad se zvijezde tako poklope da vam sve ode nizbrdo, a drugi put potpuno obrnuto. Usprkos svemu, ja sam i dalje htio pogurati svoj projekt čišćenja podmorja, i evo, ako to neće u Hrvatskoj, htio sam to proširiti na europske zemlje. Palo mi je na pamet da dođem do broja Bernieja Ecclestonea. Luda ideja, a? Nisam imao prebijene pare u džepu, a htio sam razgovarati o svojim planovima s jednim od najbogatijih ljudi na svijetu. Međutim, nisam uspio doći do njegova broja, nego mi je Nikolina preko svojih veza nabavila broj Slavice Ecclestone. I onda sam se sedam dana pripremao kako da joj uletim. Htio sam je šarmirati i ostaviti dobar dojam i predstaviti se kao čovjek koji će spasiti svijet, a sve kako bi me spojila s Berniejem. Ali onda šok...

Šok?
- Ja sjedim na benzinskoj postaji blizu Krapnja, držim telefon u ruci i kažem sam sebi: zovi. I zvoni, odjednom se uspostavi veza i javi se muški glas, kad tko - Bernie. Ajme što ću sada reći, pa sedam dana sam se pripremao za Slavicu. I nekako sam se snašao, rekao sam da imamo zajedničkog prijatelja Stipu Mesića. I na ime Mesića je dobro reagirao, pozdravio ga i potom me pitao što ga trebam. Ukratko sam mu objasnio da bih trebao njegovu potporu, ali ne financijsku, nego konkretnu potporu u čišćenju mora. I to ga je zaintrigiralo, pogotovo šta nisam pričao o novcu, nego o idejama.

Dobro, i što je bilo s Berniejem na kraju?
- Čuli smo se još nekoliko puta, dogovorili smo se naći na njegovoj jahti kada bude u kolovozu dolazio na Hvar. Sve što je Bernie rekao ispoštivao je.

Kako vas se dojmio?
- Jednostavan, simpatičan, pristupačan i razgovorljiv. Ne upada u riječ, sluša i sve ga zanima, postavlja pitanja. Čuli smo se u još nekoliko navrata mobitelom, nekad se ne bi javio, pa bi mi onda uzvratio poziv i pritom se ispričao jer nije mogao odgovoriti odmah. Potom smo dogovorili datum susreta. Htio je da i Mesić dođe, ali tadašnji predsjednik nije mogao jer je imao obaveza. Međutim, išao sam na jahtu s jednim Mesićevim prijateljem i njegovom kćeri. Jedva sam skupio za kartu do Hvara. Došao sam na jahtu, dočekala nas je cijela posada, hostese, odmah su nas ponudili šampanjcem. Sjeli smo na krmu, a onda su se nakon pet minuta otvorila staklena vrata, izašao je Bernie i pitao me: Što mogu učiniti za vas?

Bit će svi misle da ste ga tada pitali novac?
- Da, to svi pitaju. Ali nisam novac ni spomenuo. Samo sam zaneseno govorio o projektu čišćenja mora. Valjda je ta moja pozitivna energija i na njega utjecala pa smo pričali sat i pol vremena. Tražio sam njegovu potporu, i dobio je. Još je bio čvršći u odluci kada je saznao da je i njegov prijatelj, princAlbert od Monaka zainteresiran za projekt. To su vam ozbiljni i moćni ljudi koji kad im nešto ponudite kažu da ili ne, nema tu kod njih nekog praznog prostora i nedorečenosti. I čovjek mi je rekao da.

I što se onda dogodilo?
- Pa neko vrijeme je bilo zatišje, ali se odjednom sve pokrenulo. Nekoliko mjeseci poslije tog razgovora zvali su me u Monako. U tih nekoliko mjeseci su me provjeravali, tko sam i što sam. I došao sam u Monako, pričao sam s princom, on me saslušao i dao mi potporu. Ni od njega nisam tražio novac, pričao sam samo o projektu. Na krilima njihove potpore ponovno sam došao na Krapanj. I onda sam preko laptopa, uz potporu princa Alberta i Bernieja, organizirao istodobno čišćenje mora u 30 zemalja svijeta. Bio je to prvi World aqua day. Nevjerni Tome mogu sve to provjeriti na You Tubeu. Bio sam opet u Monacu, pokazao im snimke, bili su jako zadovoljni jer sam nešto konkretno napravio, a nisam tražio novac. I onda sam dobio i napismeno službenu potporu princa Alberta, fotografirali smo se, krenuli u projekt s bijelom zastavom, koja se dodjeljuje mjestima uz koja je more oslobođeno od plastike.



I gdje ste danas?
- Konačno se izvlačim iz jada u koji sam bio upao, zadovoljan sam i puno sam naučio. Danas sam predsjednik Ocean Alliance saveza koji će biti centralno mjesto čišćenja podmorja. Ne želim se naslikavati i hvaliti se, sada samo želim raditi i ostvarivati projekte. Ljudi mi vani vjeruju, a novac mi nije pokretač, nego ljubav prema ronjenju i moru. I ako me već u Hrvatskoj netko nije ozbiljno shvatio, u Europi, evo vidite, jest. Za mene nitko nije u Hrvatskoj htio čuti, ali sada je Hrvatska vodeća članica u Ocean Alliance, s garancijom čistog mora i postavljanja standarda certificiranja sigurnih morskih područja. Surađujemo s UN-om, UNESCO-om, a svi će oni primijeniti metode koje sam patentirao.

Kako vam je majka?
Danas je bolje, nedavno je bila na trećoj operaciji. Njezine dvije sestre su umrle od raka, i to sve u razmaku od 10 mjeseci. Malo me to zabrinjava.

Kako je ona reagirala na sve što se vama događalo?
Bila je uz mene, ali kao i svaka majka, patila je. Nada se da je sve ono loše iza mene.