Nikola Urukalo, poznati šibenski novinar, izmamio je ovih dana brojnima osmijeh na lice prisjetivši se – frenja. I tajnovitih riči kao što su kastaš, klamprst, venja, koje su se koristile kao pravila u igri na frenje, igri koju smo kao dica igrali svugdi di je bilo teke zemljane površine u kojoj se – na brzihen – mogla izbušiti mala rupa (venja).
"Koliko san samo bubaca dobija od matere kad bi se šporkih kolina, lakata i gaća vratija s obale di smo najčešće igrali na frenje" – podilija je sjećanja s prijateljima Urukalo.
I ne samo šibenskim, jer se gitarist Ivan Korunić sjetio kako je i u njegovom Splitu bilo isto, samo s malim nijansama – tamo se mala frenja "caklenka" zvala"'naprsnica" i vridila je najviše. Više i od "porculanki", "naftalinki" i "babilonki".
Bilo je to vrime kada su dica još imala ditinjstvo, kada su u igri i balanbranju oko škole provodila jednako ili čak i više vrimena nego u školi, vrime u kojem nije bilo nastave na daljinu, i kada je rič onlajn bila isto tako apstraktna kao što je danas već spomenuti kastaš.
Na zemljanim se površinama igrao i nogomet, graničari, vatale, grupa traži grupu, laštik, pigalo se, igra bankuc, na slije i romane. Nosimo svi iz tog doba stotine najlipših i najčistijih ditinjih uspomena.
A šta mi danas nudimo i ostavljamo našoj dici i unucima? Ka da im je malo predmeta, pa umisto da ih rasteretimo, da im onu torbu koja ih pravi magaradima a ne dicom, olakšamo, mi im je još otežavamo. I nabijamo još predmeta, još školskih sati, još presinga, još sidenja za stolom – ka da im je i ovo dosad bilo malo.
Evo, veli nam ministar Fuchs, kako će se uvesti u osnovne škole nešto kao "filozofija za male", nešto za što još ni oni sami ne znaju kako će se zvati, ali uvest će se i to za onu djecu koja ne idu na vjeronauk u školi. Pa im naši dušobrižnici, zabrinuti valjda da bi se u taj jedan sat mogli i s nečim drugim zabaviti, odmah uvaljuju – "nešto kao filozofija".
Moš mislit šta će osmogodišnjaci usvojit Hegela i Kanta, kategoričke imperative, Platona i Aristotela. Jadna dica! Preko čijih se nejakih leđa vode velike ideološke bitke. To je valjda tuk na utuk.
Tomašević je sada in, pa kako je on najavio da će u osnovne škole u Zagrebu uvesti građanski odgoj, tako su valjda odmah i ovi drugi na vlasti požurili uvesti nešto slično, "društveno-humanističkog usmjerenja". Samo još fali da negdi komunisti osvoje vlast pa da u škole, pored vjeronauka, vrate pozdrav, na početku i na kraju nastave – "Mirno! Za domovinu s Titom. – Na – prijed!"
Ostavimo dicu na miru! Kao da nisu dovoljno izblesirana koronom, maskama, onlajn nastavom, iz sobe, dnevnog boravka i kužine, između teća i lonaca, odnosno školom koja to nije, koja samo glumi nekakvu obrazovnu formu, pa ih – evo – i mi još dodatno izluđujemo i blesiramo s "nečim kao" filozofija.
Znam da ih je danas teško, gotovo nemoguće, vratiti frenjama, ali više igre, vremena i mogućnosti za bavljenje sportom, što više boravka na friškoj ariji, da se druže, da se socijaliziraju, nauče poštovati drugog i biti nesebični, da vide da nisu uvijek u centru pažnje i najvažniji, kao u obitelji, i kod roditelja, baba i didova, kojima su jedinci, pa ih drže kao malo vode na dlanu, da se uče životu i kroz tu neformalnu školu pokraj škole, to bi barem mogli pokušati, ili krenuti u tom smjeru. Ali, lakše je – filozofirati.