Još jedan dokaz bolesne birokracije: bez tisuća pečata u dvjema knjižicama u Hrvatskoj ne možeš postati liječnik specijalist?!

“Hrvatska država još koristi pečate. Mislim na pravi pečat. Bez pečata se ništa ne može napraviti, i bez obzira što trebate učiniti, trebate puno pečata na puno fizičkog papira.”

Da je Šveđanka Melissa Blixit, opisujući na svom blogu - i skrećući time nedavno pažnju hrvatskih medija - dojmove o “suludo sporoj i nedjelotvornoj birokraciji u Hrvatskoj”, znala kakvu pečat ima ulogu u životu hrvatskih doktora medicine na specijalističkom usavršavanju, vjerojatno ne bi napisala ništa. Taj bi je primjer neviđene administrativne gladi za pečatima jednostavno ostavio bez riječi.

Dnevnik rada

Specijalizanti, naime, imaju obvezu svakodnevno voditi evidencije različitih dnevnih aktivnosti u dvjema knjižicama: Knjižici o specijalističkom usavršavanju doktora medicine, kao i Dnevniku rada doktora medicine na specijalističkom usavršavanju. A u te im knjižice tijekom petogodišnjeg školovanja njihovi mentori i šefovi različitih odjela ustanova u kojima specijaliziraju trebaju “lupnuti” - nekoliko tisuća pečata! Knjižice koje su u upotrebi bile do 2012., kad su uvedene ove u današnjem obliku, tražile su ih sveukupno tridesetak, "udaranih" nakon završetka usavršavanja na određenom odjelu, a ne svaki dan.

Uzmimo da specijalizanti rade okruglih 300 dana godišnje, puta pet godina; to bi trebalo značiti 1500 pečata samo glavnog mentora. A s još toliko njih knjižice bi trebali ovjeriti drugi mentori, odnosno šefovi odjela, svojim faksimilima, te pečatima odjela. Sveukupno, trebalo bi ih barem tri tisuće. U knjižici jedne specijalizantice interne medicine u KBC-u Split koju smo dobili na uvid rekord su 23 pečata na dvije susjedne stranice! Specijalizanti s kojima smo razgovarali ocjenjuju sve to "besmislenim", "zatupljujućim", "gubitkom vremerna", a i oni i njihovi mentori snalaze se na različite načine kako bi taj nevjerojatni broj pečata bio manji - faksimile, na primjer, stavljaju okomito kako bi odjednom zahvatili više rubrika knjižice.

I dok specijalizanti dnevnik rada smatraju suvišnim i “literaturom koju nitko ne čita”, te manje zahtjevnim kad se radi i pečatima, knjižica o specijalističkom usavršavanju izgleda kao album za pečate. Uza sve, ne postoje jasni napuci o tome kako tu knjižicu pravilno ispunjavati, niti im to znaju reći u tajništvima ili u resornom ministarstvu. A kako se, bez obzira na početni entuzijazam, nemogućim pokaže tijekom specijalizacije ažurno dobivati potpise i pečate mentora i voditelja - radi raznih profesionalnih obveza, službenih putovanja, godišnjih odmora itd. - na koncu se dogodi da sve moraju napraviti u zadnjih mjesec-dva.

Neka lupa tajnica

“Svi smo nervozni zbog toga, šetamo po sobama, tražimo, preklinjemo…”, govori nam jedna uskoro specijalistica, ovih dana u punom pogonu neugodnog posla da od ljudi ionako opterećenih poslom traži ovjeravanje knjižice pečatima, za što im ponekad treba odvojiti više od jednog sata! Druga specijalizantica spominje šefa odjela koji nije imao živaca to raditi, nego je udaranje svoga faksimila prepustio tajnici.

- Istina je da su tijekom specijalizacije liječnici dužni voditi svakodnevne zabilješke o provođenju programa specijalizacije - zahvati koje su izveli, znanja koja su stekli…, a sve prema planu i programu specijalističkog usavršavanja odobrenog od strane Ministarstva zdravstva - kaže dr. sc. Krešimir Luetić, prvi dopredsjednik Hrvatske liječničke komore i v.d. predsjednika HLK, dodajući kako je problem koji se pritom javlja gubljenje mnogo vremena koje bi moglo biti korisno utrošeno za stjecanje novih znanja i vještina.

Potvrđuje da ne postoje precizne ni upute na koji način se knjižice trebaju ispunjavati, što u periodu pripreme dokumentacije prije polaganja specijalističkog ispita dodatno oduzima vrijeme, s obzirom da se od liječnika često traži da se određeni podaci u knjižicama korigiraju ili drugačije formuliraju.

- Traženo je da se izdaju jasne upute, no to do sada nije učinjeno. Također, „papirnati podaci“ se teško mogu dalje koristiti, jer je riječ o stotinama stranica teksta. Slažem se da je ovakav način praćenja napredovanja mladih liječnika zastario i neučinkovit.
U svakom slučaju, liječnicima specijalizantima u Hrvatskoj još ni blizu nije stigla budućnost u kojoj bi imali e-knjižice.

- Elektroničke knjižice standard su u razvijenim zemljama zapadne Europe, poput Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske i Nizozemske, a uvela ih je i susjedna Slovenija. Zašto još nisu uvedene u Hrvatskoj, ne znam. Zdravstvena administracija to vjerojatno ne doživljava kao prioritetnu zadaću. Upravo iz tog razloga, a u želji da pomognemo u što bržoj implementaciji elektroničkih knjižica u našem zdravstvenom sustavu, Hrvatska liječnička komora je samostalno inicirala projekt razvoja e-knjižica (e-booklets) - izradu idejnog rješenja koji bi potom predstavili Ministarstvu zdravstva.

Brže i jednostavnije

O tome kakve bi konkretne koristi i prednosti donijelo uvođenje specijalizantskih e-knjižica, dr. Luetić kaže kako su, prema komentarima iz država u kojima su uvedene, liječnici na specijalizaciji vrlo zadovoljni takvim načinom rada jer je jednostavniji i brži, a kasnije imaju strukturirani elektronički dokument, takozvani e-portfolio.

- Smatramo da bi se uvođenjem elektroničkog praćenja napredovanja specijalizanata uveo veći red i kontrola ispravne provedbe programa specijalističkog usavršavanja, a elektronički podaci bi se kasnije mogli koristiti i u druge svrhe, primjerice za uvid u stečena znanja i kompetencije mladih liječnika njihovim potencijalnim poslodavcima - zaključuje dr. Luetić.
A do tada ćemo lupati pečate.