Pozitivno medijsko predstavljanje ključnih hrvatskih nositelja borbe protiv epidemije vjerojatno je potaknulo građane da vjeruju njihovom odlukama, ali se povjerenje raspršilo kad se shvatilo da iza Stožera stoji politika, a ne stručne prosudbe.
To je najkraći sažetak rada "Komuniciranje o pandemiji COVID-19: medijsko praćenje stožera i uporaba strategija uvjeravanja u Hrvatskoj" politologinje Mirjane Grbeše u časopisu Anali Hrvatskog politološkog društva.
Cilj studije bio je analizirati kako su mediji pratili osobe koji su u Hrvatskoj shvaćeni kao ključni nositelji bitke protiv koronavirusa i ispitati koje su strategije uvjeravanja oni koristili kako bi postigli učinak.
Analiza sadržaja dviju internetskih stranica s vijestima, Večernji.hr i Index.hr, govore da je izvještavanje o ključnim komunikatorima tijekom prva tri mjeseca pandemije bilo uvjerljivo pozitivno. Štoviše, u ranoj fazi pandemije nijedan od analiziranih portala nije inzistirao na temama ili perspektivama koje propituju politike ili mjere Stožera vezane za pandemiju.
Međutim, čim se shvatilo da odluke Stožera može dirigirati politika, a ne stručne prosudbe, medijska slika ključnih komunikatora počela se pogoršavati. Tijekom vremena opada imidž Stožera u javnosti, a gubitkom povjerenja u Stožer, Hrvatska je izgubila važan oslonac u borbi protiv virusa, ističe se u tekstu izvanredne profesorice na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu Mirjane Grbeše.
Pozitivna medijska prezentacija ključnih ljudi u Stožeru i strategije uvjeravanja koje su koristili potaknula je ljude da vjeruju njihovom odlukama i pristanu na restriktivne mjere koje su suspendirale slobode građana i gotovo preko noći promijenile njihove životne navike.
Izvještavanje o Viliju Berošu, Davoru Božinoviću i Alemki Markotić doista je bilo nadasve pozitivno tijekom prva tri mjeseca pandemije. Negativni komentari bili su iznenađujuće rijetki čak i na Index.hr-u koji je u pravilu bio kritičniji od Večernji.hr-a, ali ipak daleko manje nego što se očekivalo s obzirom na njegovu uređivačku politiku i obično oštar stil izvještavanja.
Štoviše, tijekom veljače i ožujka nijedna web stranica s vijestima nije doista postavljala probleme ili kutove koji su osporavali politike ili akcije povezane s pandemijom, napominje se.
Kvalitativne analize otkrile su da su Beroša i Markotić često hvalili zbog njihove kompetentnosti, jasnoće i prisebnosti, dok je Božinoviću pripisivana organizacijska sposobnost i odlučnost.
Mediji su Beroša i Markotić i Božinovića tehnikama humanizacije predstavili ne samo kao izvanredne profesionalce, već i kao brižne ljude. To je postignuto uglavnom pričama o njihovom životu, hobijima i obiteljima.
Važan dio medijske slike bilo je izvještavanje o dječjoj naklonosti prema članovima Stožera i obrnuto. Djeca su bila presudna u stvaranju slike "heroja", jer su mediji koristili dječje kreacije koje su Beroša, Markotić, Božinovića i Krunoslava Capaka prikazivale kao superjunake.
Mediji su pisali kako se ljudi dive članovima tima, posebno Viliju Berošu koga su često slavili kao "spasitelja".
Analizom retorike utvrđeno je da su se oni koristili strategijom uvjeravanja tipičnom za komuniciranje u pandemijama, ponajprije uporabom poruka straha, vojnih metafora i poruka koje inzistiraju na "zajedništvu" i koriste "pandemijsko sramoćenje".
Tim strategijama koristili su se za plašenje javnosti bolešću i njezinim posljedicama, za prepoznavanje onih koji se opiru pravilima kao opasnih i za sankcioniranje onih koji krše pravila, ističe se.
Vojne metafore, kao istaknuto obilježje 'diskursa kuge', bile su rutinski prisutne u komunikaciji Beroša, Božinovića i A. Markotić. Osim općih ratnih metafora, hrvatske "koronske komunikacije" obilovale su asocijacijama na Domovinski rat. One su pobuđivale osjećaje jedinstva, discipline, izdržljivosti i pobjede.
Ideja zajedništva i solidarnosti često se kombinirala sa 'sramoćenjem' neposlušnih građana. Zanimljivo je da je 'pandemijsko sramoćenje' tijekom prvog vala u Hrvatskoj uključivalo zemljopisno stereotipiziranje Dalmacije, obalnog područja čiji se stanovnici obično doživljavaju opušteno, što se u diskursu pandemije prevodi u neobrazovano i neposlušno.
Ova otkrića, iako indikativna, zahtijevaju sveobuhvatno istraživanje kaže Mirjana Grbeša i zaključuje da će hvatanje koraka u "drugom valu" pandemije, s palim herojima, iscrpljenim građanima i medijima koji su se vratili uobičajenom cinizmu i negativnom naboju - biti zahtjevna misija.