Dr.sc. Ranko Rajović iz Novog Sada autor je NTC programa za edukaciju roditelja i učitelja koji se provodi u osamnaest zemalja Europe i jedan je od najvećih stručnjaka za rani razvoj inteligencije kod djece. Povezujući znanja medicine i pedagogije, stvorio je program koji razvija kognitivne sposobnosti djece, vrlo je dobro i detaljno razrađen, primjenjiv u obitelji, predškolskim ustanovama i u razrednoj nastavi osnovne škole. Dr. Rajović, i sam otac četvero djece, često predaje u Hrvatskoj, u Zagrebu na Učiteljskom fakultetu, u Rijeci gdje već studenti rade na diplomskim radovima iz NTC programa, a mi smo s njim uspjeli porazgovarati na edukaciji u Zadru, održanoj u ožujku, koju su osim nas posjetili roditelji, odgojitelji, učitelji i drugi stručnjaci koji se bave odgojem i obrazovanjem djece. Sve u želji da djecu nauče da misliti!
Krenimo od osnovnih postavki NTC programa koji ste osmislili, možete li pojasniti koje vrijednosti promiče i koje novosti donosi u odgoj djeteta?
- Osnovna postavka NTC programa zapravo je primjena medicine u pedagogiji. Prije deset godina počeo sam primjenjivati neuroznanstvena otkrića u praktičnom radu sa djecom, i dan-danas me zapanjuje da europske države u svojim ministarstvima obrazovanja nemaju neuroznanstvenike. Krenuo sam raditi s darovitima, no primijetio sam da pristup odgovara svima, tako da danas NTC primjenjujemo i na djeci sa smetnjama u razvoju i ostvarujemo dobre rezultate.
Izdvojio bih dvije ključne stvari: prva je razvoj mozga i inteligencije, a druga razvoj sposobnosti za učenje. Na ta sam dva dijela i podijelio program. Okruženje se mijenja, zato se ne mogu primjenjivati isti principi odgoja i igre koje su se npr. koristili prije trideset godina. Moramo raditi i na edukaciji roditelja...
Ono čime se bavi prvi dio programa je važnost da djeca neometano skaču u lokve, da se vrte, penju po drveću, hodaju po rubovima... Čini se da su današnja djeca prezaštićena, da im roditelji iz straha da se ne ozlijede ne dozvoljavaju ove najosnovnije potrebe.
- Upravo tako, sve navedeno su fiziološke potrebe djeteta. Njegov ga mozak tjera da sve proba i tako ga priprema za život. Ako ne damo djetetu da ide uzbrdo i nizbrdo, skače, da se penje i spušta, da hoda po kosinama, mi sprječavamo razvoj važnih dijelova mozga i njegove regije neće se dobro povezati.
Postoji jedan biološki zakon. Živa bića koja se ne kreću su biljke, koje nemaju neurone. Sva ostala živa bića koja se kreću imaju neurone i kompleksni živčani sustav. To dokazuje da smo za kretanje stvoreni. Mozak se razvija u pokretu, i to najviše od druge do pete godine. Zato je tada ključno da se dijete kreće, a ne da sjedi u kolicima i da ga roditelji guraju. Ne mislim pritom samo na hodanje nego na sve kompleksne pokrete, trčanje, prevrtanje, skakanje, penjanje, provlačenje - to je posao djeteta.
Kad smo već kod grešaka, koje ste greške najčešće primijetili da roditelji rade?
- Svrstavam ih u tri različite kategorije: prezaštićivanje je prvo, to smo maloprije spomenuli, kada ne dopuštamo djeci kretanje da se ne bi povrijedilo. Pod drugo ulaze sva ona djelovanja koja roditelji čine da bi sebi i njemu „olakšali“. Primjerice, kolica guraju do četvrte godine djetetova života, daju mu meku miksanu hranu jer je dijete brže pojede. Zadržat ću se na mekoj hrani jer taj je problem vrlo prisutan. Kad dijete dobije prva dva zuba, pomalo treba početi uvoditi tvrdu hranu. Kad s osamnaest mjeseci izrastu svi zubi, formiran je zagriz. Dijete u toj dobi već mora u potpunosti konzumirati čvrstu hranu. Znaju mi reći: 'Ali moje dijete ne želi jesti takvu hranu'. Moj je tada savjet da mu uistinu ne date taj obrok, neka pričeka sljedeći. Ako ovdje popustite, ne pomažete mu već štetite.
Evo koje su posljedice: Mekana hrana ne može aktivirati jezik kako treba, što je važno za razvoj govora. Djeca koja ne jedu tvrdu hranu pravilno ne razvijaju mišiće na obrazima i zbog toga im je teško izgovarati glasove P i B. Uz to, čvrsta hrana čisti zube, a mekana ne može, pa se stvara više karijesa. Kažu mi roditelji: "Pa što ima veze, to su mliječni zubi". Ali, kada izvadimo djetetu jedan mliječni zub, hrana automatski ide na stranu gdje ima više zubi jer je tamo zagriz jači. Jaki mišići tu više rade nego na drugoj strani. Zbog toga se može javiti estetski problem asimetrije lica. Ako ti jaki mišići na licu povuku i vratne mišiće za sobom, dolazi čak do poremećaja držanja tijela.
I nadalje, rješavanje problema dosade umjesto djeteta je treći problem koji želim naglasiti. Roditelji se samo trebaju sjetiti sebe kada su bili maleni, odnosno onoga što su radili kada su osjetili dosadu. Išli su sami tražiti društvo, vozili se biciklom i izmišljali nove igre. Danas dijete kad mu je dosadno uzima tablet, mobitel ili daljinski upravljač i pritiskom na dugme ulazi u virtualni svijet u kojem u trenu prestaje osjećati dosadu. To znači da smo dijete prepustili ljudima sa TV-a i videoigricama da mu kreiraju unutarnji svijet. Dosada je neugodno stanje, ali nam je potrebna da mislimo i budemo kreativni. Prije smo sami sebi rješavali taj problem dosade. I dijete ga samo mora naučiti, inače će s godinama postati frustrirano, i sve će mu trebati odmah i sad. Sve je više takve djec
U drugoj fazi, kod kognitivnog razvoja u djece, u svom programu koristite zagonetke. Možete li nam pojasniti razloge ove metode i navesti primjere?
- U drugom dijelu programa učimo ih da povezuju informacije i razvijaju inteligenciju. Učimo ih da misle. Imam jedan slikoviti primjer. Godinama već održavamo NTC kampove na kojima sudjeluju djeca od četiri do dvanaest godina. Imao sam grupu djece od četiri do pet godina i njima postavio jednostavno pitanje.
„Ispred čega u stanu svaki dan stoje mama i tata i gledaju u to? Obično se nalazi na zidu. Obično više mama nego tata“.
Dječji odgovori su: TV, tapeta na zidu, slika, prozor...
Tek kad sam rekao da roditelji obično gledaju u to ujutro prije posla, rekli su točan odgovor - ogledalo.
To je jako interesantno, zašto dijete koje zna za ogledalo ne zna odgovoriti na ovo jednostavno pitanje? Zato što ih nitko nije naučio da misle!
Od deset današnjih najtraženijih zanimanja u svijetu, njih sedam ili osam nije postojalo prije desetak godina. To znači da moramo pripremiti djecu za poslove koji još uopće ne postoje. To je funkcija škole i obrazovanja, vrtića i roditelja. Zanimanja poput daktilografa ili radnika na pokretnoj traci nestaju, njih će zamijeniti roboti i kompjuteri. Čitava Europa je zbog lošeg obrazovnog sustava u problemu, stagnira, jedini tko napreduje je Istočna Azija, jer oni uče djecu misliti i povezivati informacije, a to se vidi po PISA testovima koji mjere funkcionalno znanje.
Dakle, vi svjesno radite na toj školi budućnosti?
- Sjećam se kad smo počeli s predavanjima prije deset godina u Ljubljani, jedna kolegica koja se tamo našla, inače profesorica psihologije učenja, upitala me: "Kakvo je ovo učenje kad se djeca stalno smiju?"
Odgovorio sam: "Pa ako mene pitaš, to je najbolje učenje. Oni misle da se igraju, a zapravo su naučili sve što smo prošli na satu".
Da, to je koncept škole budućnosti, da djeca misle, da se smiju i da usput nauče to što smo radili. Mogao sam im držati lekciju, izbacivati informacije, tražiti od njih da ih zapamte i sljedeći put im dati test, ali tako se ne uči.
Koliko vaš program pomaže djeci da budu sretna bića i kao odrasli ljudi?
- Nisam psiholog, ali mogu reći nešto o tome jer cijelo jedno desetljeće pratimo djecu. Učimo ih da misle i da povezuju informacije, da lakše nauče gradivo u školi, da ga bolje upamte. Kolege psiholozi su istražili – djeca kroz NTC dobiju samopouzdanje, a ono je ključan faktor za budući, sretniji život.
Kad dijete ima samopouzdanje u školi je sretnije, opuštenije i nema strah od odgovaranja. Ne poznaje stres pred kontrolni ispit. Lako pokazuje svoje znanje jer ga je dobilo kroz igru. Učenje je igra!
Leži li upravo tu najveća greška europskih obrazovnih sustava, pa tako i hrvatskog?
- Reproduktivno učenje je osnovna greška naših obrazovnih sustava. Predajem od Norveške pa sve do Grčke i svi koriste reproduktivno učenje. Neki ga pomalo smanjuju, neki su izbacili klasično ocjenjivanje, učenje pjesmica napamet i slično. S time se slažem, jer kao što sam već napomenuo, učenje napamet izaziva stres.
Uzmimo za primjer stih iz jedne pjesme koji glasi: 'Mene moja duša boli'. Zamislite sada tu čitavu apstraktnu pjesmu koja se sastoji od dvadesetak sličnih stihova. Ja od djece tražim da stih nacrtaju jer tada će ga bolje zapamtiti. Slika se pamti petsto puta bolje nego tekst, a crtajući ga, djeca će naučiti obraditi informaciju.
Vraćamo se na početak razgovora - izumiru zanimanja u kojima ne treba misliti. Naš posao je pripremiti djecu za budućnost.
U kakvoj su vezi slon i broj 14?
Na predavanju postavim zagonetku djeci, a ona se sastoji samo od pojma "slon" i broja četrnaest. Nitko baš na prvu ne zna kako su ta dva pojma povezana, a moraju ih dovesti u logičnu vezu. Tada kreću njihovi odgovori: "Pa možda slon živi četrnaest godina, možda je mladunče toliko kilograma teško, možda su surla ili kljove četrnaest metara duge..."
Nakon svakog odgovora, nitko ih ne osuđuje, mogu kazati što god žele, slobodno otvaraju raspravu, svi se javljaju, bez straha. Nije meni najvažniji odgovor već put do njega. Da djeca na tom putu povezuju informacije, slušaju druge, da daju svoj zaključak, ideju koja čak i nije moguća.
Prije četrdeset godina, kada bi učenik učitelju rekao da su slonove kljove duge četrnaest metara, dobio bi odgovor: "Kakva je to glupost, to nije točno, ustani, to zaslužuje negativnu ocjenu". Dijete se nakon toga od straha neće javljati. Upravo toga se treba osloboditi.
I da, rješenje jest da u surlu stane četrnaest litara vode, kazao nam je dr. Rajović.
Ako ne damo djetetu da ide uzbrdo i nizbrdo, skače, da se penje i spušta, da hoda po kosinama, mi sprječavamo razvoj važnih dijelova mozga i njegove regije neće se dobro povezati
