To vam je instant-slava za jedan dan. Internet napravi zvijezde od puno većih budala nego što sam ja...
Govori kroz smijeh Luka Žužul (35), nastavnik povijesti u OŠ Tina Ujevića iz Krivodola u Imotskoj krajini, nakon veličanstvenog prosvjetarskog prosvjeda na zagrebačkom Trgu bana Jelačića "Hrvatska mora bolje". Nema onoga koga nije ponio Lukin govor, gađao je baš u sridu, da bi najslikovitije pokazao zašto je na ulicu izišao najobrazovaniji društveni sloj – "drugorazredni građani kojima svaka budala može pljunuti u lice i nazvati ih uhljebom".
Povjesničar, povjesničar umjetnosti, poeta, radnik u kamenu, član Velikog vijeća Sindikata hrvatskih učitelja, suprug, otac dviju djevojčica – svestran je Luka koji s obitelji živi u zaseoku Žužuli, selo Grubine, općina Podbablje, Imotska krajina. Ostao je dan nakon prosvjeda u Zagrebu, zovu ga mediji na sve strane, ali zvjezdani ga status nije ni najmanje impresionirao.
– Malo sam iznenađen, nisam smatrao da je moj govor bio supervažan. Inače nisam sklon pretjeranim uzbuđenjima i taj nastup sada mi se čini malo pretjeranim. No, više je to bio rezultat nakupljenoga gnjeva. Malo sam spavao, zovu ljudi, dobio sam najmanje 1300 poruka na mobitel, nastojao sam na što više odgovoriti. Javljaju se poznati i nepoznati, bivši kolege s fakulteta, čak i neki političari.
Političari? Kojih boja? Što poručuju?
– A, neću reći, ali zovu sa svih strana. Neki se raspituju čime se bavim, drugi šalju podršku. Nije mi to bitno, potpuno sam apolitičan i politika me uopće ne zanima.
Rekli ste da se nakon 13 godina rada u školi osjećate "mrtvi i iscrpljeni", a jedino zbog učenika "nabacite osmijeh kada ulazite u razred" te da samo zbog njih provodite reforme. Što natjera mladog profesora da se već sada osjeća umornim?
– Sigurno ne posao koji radim i volim, kao i svoje učenike. Ubije vas to što sa svakom novom vlasti krećemo od nule, kao da prije toga ništa nismo radili. Ove godine "Škola za život", prije toga građanski, pa zdravstveni odgoj i što sve ne. Misliš "to je to", daš sebe godinu dana za pripreme, obučavanje, obaviš milijun radnji. A na koncu sve je besmisleno. Sve odjednom stane i krećemo ispočetka. Sav taj posao nema smisla, osim onoga što ostaviš u razredu.
Jeste li vi od onih koji kažu da je u našem obrazovanju sve trulo i da s reformom treba krenuti doslovno ispočetka?
– Nipošto. Previše je tu aspekata o kojima bih mogao satima govoriti i o kojima mi kolege stalno razgovaramo. Dobar učitelj je dobar učitelj i nikakva nova reforma, komad papira, lošeg učitelja neće učiniti boljim. Ako učitelj daje sebe potpuno u svom poslu, nebitno je na koji će način obraditi sadržaj. Samo je važno je li on učenika zainteresirao. Da, ima učitelja koji ne daju sebe u poslu, ali dopustite da znam o čemu govorim: većina kolega je dobra i vrlo dobra, mnogi marljivo i šutke obavljaju svoj posao. Ima i onih koji su krasni, odlični znanstvenici, ali nisu za razred. Tu sustav mora naći balans.
Vrijeđa vas kada prosvjetara "svaka budala pljuje u lice" i naziva uhljebom?
– To je ozračje koje se potencira u medijima, koje svakodnevno slušamo. Ali, pazite, tu se radi o nerazumijevanju. Ne bih te ljude nazvao zločestima, više je tu riječ o neznanju. Ljudi vide samo to da ja dolazim u školu u 7.30, da idem kući u 12, 13 ili 14 sati i kažu "a, ne'š ti posla od četiri, pet, šest sati". Razumijem ljude koji krvavo rade, na primjer, u građevini za male novce. I ja sam radio po bauštelama kao student, cijeli život radim s čekićem i lopatom. Ali, ako vas ljudi procjenjuju samo tako, imamo veliki problem. Moj radni dan počinje dan ranije; to su sati priprema, morate doslovno pisati scenarij svakog sata, i to godinama. Da ne govorim o papirologiji koja guši svakog učitelja! Reforma? Sati na Loomenu (virtualni program za edukaciju nastavnika "na daljinu" u "Školi za život", op.a.), neki učitelji i do pet ujutro provedu za računalom. Rekao mi je jedan kolega koji ima malu bebu: "Ovo nije škola za život, nego život za školu." Mnogo nas radi i u prilagođenom programu za djecu s teškoćama, što zahtijeva i prilagođenu nastavu, a nitko osim onih koji su završili specijalizirane fakultete nije obrazovan za rad s takvom djecom. No, svi mi ulažemo silan trud i volju da ispunimo sve što se od nas traži.
Je li zahtjev o povišici koeficijenta od 6,11 posto koji tražite u štrajku dobro "komuniciran"? Bilo je primjedbi da tražite uravnilovku, a nisu svi zaslužili povećanje plaće.
– Oni koji to tvrde iznose apsolutno idiotske primjedbe. To je nemoguće u školi. Kako ćete vrednovati nečiji rad a drugi nećete? Ima nastavnika i učitelja koji su iznimno marljivi, vrijedni, ali su šutljivi, nisu bučni i ne hvale se. Zar njima ne treba dati povišicu? Koji su kriteriji kako ćemo to izmjeriti?
Ministrica Blaženka Divjak i njezin tim ove su godine donijeli kriterije na osnovi kojih je nagrađeno 500 najboljih učitelja i nastavnika.
– Znate što ću vam reći, to je za mene moralno dno. To je grozno. Ja nikad u životu neću dobiti tu nagradu jer se grozim papirologije koju morate ispuniti da biste dobili nekakvu jednokratnu naknadu od 10.000 kuna bruto. Nisam protiv napredovanja, tu skidam kapu kolegama koji su to ostvarili. Ali ovo jednokratno nagrađivanje?! To nije nagrada za postignuća učitelja, nego za to koliko su uspješno popunili masu obrazaca za prijavu.
Hoće li štrajk uspjeti, hoćete li se izboriti za željeno povećanje plaća?
– Iskreno, nemam pojma. Nije mi to ni bitno. Možda se dogodi i to čudo. Reći ću vam ovako: nema spora da mi provodimo najveću obrazovnu reformu u modernoj hrvatskoj povijesti. Ako netko smatra da za to ne moramo biti plaćeni nijednom lipom povišice, to njemu na obraz.
Mislite li pritom i na odgovornost ministrice Divjak, koja je rekla kako ne želi sudjelovati u igrama moći sindikata i premijera?
– I na njoj je ogroman dio krivnje. Ako je prihvatila mjesto ministrice, trebala se jasno postaviti prema kolegama u Vladi, pripremiti teren i naći novca za učitelje koji kreću u reformu. Da je osigurala barem sto kuna povišice, već bi dala do znanja da misli na nas.
Bazen?! Pa pitajte moje susjede koliko radimo
Vratili ste se nakon fakulteta u Imotsku krajinu, dok mnogi odlaze...
– Ja sam se vratio jer nisam normalan čovjek. Da sam se vodio logikom, pitanje je bih li to učinio. Ali, nenormalno volim Imotski, Imotsku krajinu. Što bi rekao Raos, “živim u grebenoj dolini suza”, ali sam beskrajno sretan. Vidim, izvlače mi sad nekakve fotografije po internetu da imam kuću s bazenom! Moji su roditelji sve u životu stekli vrijednim radom. Neka pitaju moje susjede; radimo stalno, svi, moj otac koji je danas jedan od zadnjih majstora u kamenu u našem kraju, kipar, slikar, radim i ja s njim svaki dan. Ne vrijeđaju me primjedbe, ali to je istina.
Neće biti pjesme o štrajku
Pjesnik ste. Je li vas ova situacija sa štrajkom i prosvjedom inspirirala za neke nove stihove?
– Ne bih se nazvao pjesnikom; ja samo puno čitam, a malo pišem. Napisao sam knjigu pjesama kao mlad i nadobudan čovjek od 18 godina, kada sam mislio da mogu mijenjati svijet. Pjesnik je moj stric, moja rodica. Kad sam jednom napisao aktivističku pjesmu, stric mi je rekao “stani”. Toga se i danas držim, apsolutno neću napisati ništa o štrajku i prosvjedu.
Plenković bi nam se trebao ispričati
Ipak, baza u školama i sindikati najveću odgovornost traže od premijera Plenkovića. Vi ste upotrijebili vrlo oštru parabolu kako vam on “djeluje kao pas koji se ugrizao za rep i vrti se oko svoje osi”...
– Pa, jesam i ostajem pri tome. On je za tili čas mogao izmijeniti Uredbu o koeficijentima i sve bi bilo gotovo prije mjesec i pol dana. To je čovjek s ogromnim egom. Mene ne zanima osoba Andreja Plenkovića, govorim o premijeru koji je javna osoba. Mogao je, ali nije. Trebao bi se na kraju svega ovoga ispričati, ali u hrvatskoj politici ne postoji riječ “oprosti”.