U petak navečer sam s kćeri gledao film. Evo, ne znam što bih mislio. Je li normalno da 17-godišnja cura za vikend s tatom gleda film, a da je on na to nije natjerao... - pitao je društvo neki dan otac 17-godišnje djevojke, odlične učenice jedne zagrebačke gimnazije. Djevojka ne puši - što je ocu, pušaču, stvarno drago - i ne pije. Ima jasne interese, dobro zna što želi studirati, trudi se u školi (koju nimalo ne voli niti cijeni) jer zna da je školski uspjeh važan za njezinu budućnost. Puno vremena provodi na internetu, na društvenim mrežama, na Youtubeu, prati točno određene stvari i komentira ih s prijateljima. Nema dečka. Ima nekoliko prijateljica s kojima tu i tamo ode na piće. Izlazi rijetko, do ranih jutarnjih sati još rjeđe.
Njezin otac bio je tinejdžer krajem 80-ih i početkom 90-ih. Njegovo je mladenaštvo bilo bitno drukčije. Izlazilo se svaki petak i subotu obavezno, a i u tjednu, kad god se moglo. Dosta se pilo, pušilo se, eksperimentiralo s drogama. Doma se vodio rat s roditeljima svakodnevno. Gledati film s njima u subotu na večer bio je - horor-scenarij. Osamostaljenje od roditelja bilo je glavni cilj.
- Stari je bio strog, pošteno je kažnjavao kad bih zaglibio. Ona zna da ne bi bila kažnjena uopće, jer je i inače ne kažnjavamo. Zna da bi se porazgovaralo ako bi došla pripita, ali to bi bilo - to. Ali ništa od toga. Evo, ja stvarno mislim da se ona nikad nije napila - pričao je odmahujući glavom, pitajući se na kraju - bi li možda trebao popričati s nekim stručnjakom, savjetovati se, vidjeti ima li njegovo dijete problem za koji ne zna, treba li što poduzeti - nije li jednostavno preodgovorna.
Društvo kojem se jadao reagiralo je dvojako: oni bez djece držali su ga urnebesnim - otac koji je zabrinut jer mu kći ne pije, ne puši, nema dečka, dosta vremena provodi kod kuće i voli razgovarati s roditeljima. No oni među njima s djecom srednjoškolcima dobro su znali o čemu priča. Većina njihove djece, pokazalo se, živi po sličnom obrascu - bitno odgovornijem od onog po kojem su oni sami živjeli, s daleko manje poroka, manje bunta i želje za odvajanjem, ali i uz mnogo manje druženja i s puno više tehnologije.
Gotovo svaku generaciju tinejdžera kroz povijest pratila je fama da su neusporedivo objesniji, poročniji, neodgovorniji i neobuzdaniji od one prethodne.
Je li moguće da danas odrasta potpuno drukčija generacija tinejdžera?
Čini se da je odgovor potvrdan: podaci jasno potvrđuju trend prema kojem mladi sve manje piju i puše, kasnije stupaju u spolne donose, ozbiljnije shvaćaju školski uspjeh, bliži su s roditeljima - osobito ocem - i manje su im važni ludi izlasci. Međutim, oni su istodobno usamljeniji i izoliraniji od prijašnjih generacija, teže sklapaju dublja prijateljstva i ljubavne veze, u virtualnom svijetu provode više vremena nego u realnom - oni život žive “sporo i dosadno, ali puno sigurnije”, kako je to dijagnosticirala skupina američkih istraživača.
I to ne zato što su se oni, tinejdžeri, promijenili, nego zato što se stubokom promijenio svijet oko njih. Enormni razvoj tehnologije kojoj su mladi potpuno okrenuti u tome je odigrao važnu ulogu, ali ključnu promjenu doživjelo je nešto drugo: stubokom se promijenila obitelj u kojoj odrastaju.
Nikada prije djeca nisu imala tako bitan položaj u obitelji, nikada nisu toliko sudjelovala u odlučivanju i imala važnost u kreiranju obiteljskih odluka. Nikada ih se nije toliko slušalo i uvažavalo i nikada prije im obiteljska dinamika nije bila toliko sklona. Osobito je, pak, tome pridonijela promjena u očinskoj ulozi: očevi danas sudjeluju u dječjem životu više nego ikad u povijesti (iako i dalje bitno manje nego majke), napuštaju autoritarnu i strogu ulogu, a kod djece nestaje osjećaj koji je desetljećima bio vezan uz očeve - strahopoštovanje.
- Čini se da doma stvaramo djeci okruženje u kojem nemaju potrebu za buntom i bijegom, jer unutar roditeljskog doma imaju dovoljno prostora i samostalnosti u odlučivanju, nemaju potrebu biti “kontra”, kao što je to imala generacija njihovih roditelja. Oni se drže pravila jer pravila vrlo često nisu postavljena, nego su dogovorena s djecom, jer mnogi roditelji svoju ulogu shvaćaju bitno drukčije nego što su je shvaćali njihovi roditelji. Čini se da očevi sve više preuzimaju ono tradicionalno najbolje od majki - njihovu toplinu i bliskost, a majke preuzimaju strukturiranost i dosljednost od očeva. Roditeljske se uloge približavaju, za djecu na najbolji način - kaže dr. Gordana Kuterovac Jagodić s Katedre za razvojnu psihologiju Odsjeka za psihologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta, upozoravajući da se radi o prosječnom trendu koji se ne može primijeniti na sve obitelji i čiji intenzitet ovisi o nizu varijabli, poput socijalne i obrazovne pozadine svake konkretne obitelji, piše među ostalim JUtarnji list.
Suprotno od fame
Gotovo svaku generaciju tinejdžera kroz povijest pratila je fama da su neusporedivo objesniji, poročniji, neodgovorniji i neobuzdaniji od one prethodne.
Je li moguće da danas odrasta potpuno drukčija generacija tinejdžera?
Čini se da je odgovor potvrdan: podaci jasno potvrđuju trend prema kojem mladi sve manje piju i puše, kasnije stupaju u spolne donose, ozbiljnije shvaćaju školski uspjeh, bliži su s roditeljima - osobito ocem - i manje su im važni ludi izlasci. Međutim, oni su istodobno usamljeniji i izoliraniji od prijašnjih generacija, teže sklapaju dublja prijateljstva i ljubavne veze, u virtualnom svijetu provode više vremena nego u realnom - oni život žive “sporo i dosadno, ali puno sigurnije”, kako je to dijagnosticirala skupina američkih istraživača.
I to ne zato što su se oni, tinejdžeri, promijenili, nego zato što se stubokom promijenio svijet oko njih. Enormni razvoj tehnologije kojoj su mladi potpuno okrenuti u tome je odigrao važnu ulogu, ali ključnu promjenu doživjelo je nešto drugo: stubokom se promijenila obitelj u kojoj odrastaju.
Bitan položaj
Nikada prije djeca nisu imala tako bitan položaj u obitelji, nikada nisu toliko sudjelovala u odlučivanju i imala važnost u kreiranju obiteljskih odluka. Nikada ih se nije toliko slušalo i uvažavalo i nikada prije im obiteljska dinamika nije bila toliko sklona. Osobito je, pak, tome pridonijela promjena u očinskoj ulozi: očevi danas sudjeluju u dječjem životu više nego ikad u povijesti (iako i dalje bitno manje nego majke), napuštaju autoritarnu i strogu ulogu, a kod djece nestaje osjećaj koji je desetljećima bio vezan uz očeve - strahopoštovanje.
- Čini se da doma stvaramo djeci okruženje u kojem nemaju potrebu za buntom i bijegom, jer unutar roditeljskog doma imaju dovoljno prostora i samostalnosti u odlučivanju, nemaju potrebu biti “kontra”, kao što je to imala generacija njihovih roditelja. Oni se drže pravila jer pravila vrlo često nisu postavljena, nego su dogovorena s djecom, jer mnogi roditelji svoju ulogu shvaćaju bitno drukčije nego što su je shvaćali njihovi roditelji. Čini se da očevi sve više preuzimaju ono tradicionalno najbolje od majki - njihovu toplinu i bliskost, a majke preuzimaju strukturiranost i dosljednost od očeva. Roditeljske se uloge približavaju, za djecu na najbolji način - kaže dr. Gordana Kuterovac Jagodić s Katedre za razvojnu psihologiju Odsjeka za psihologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta, upozoravajući da se radi o prosječnom trendu koji se ne može primijeniti na sve obitelji i čiji intenzitet ovisi o nizu varijabli, poput socijalne i obrazovne pozadine svake konkretne obitelji, piše među ostalim JUtarnji list.