U Beogradu se predano radi na osnivanju muzeja posvećenog vođi četničkog pokreta i ratnom zločincu Draži Mihailoviću.
Pokretač inicijative đeneralov je unuk Vojislav Mihailović i grupa njegovih istomišljenika, deklariranih i strasnih štovatelja „ravnogorske tradicije“.
Smatraju sramotnom činjenicu da sedam desetljeća nakon smrti „prve srpske brade“ nisu rasvijetljene ni okolnosti smaknuća ni Dražino posljednje počivalište, pa dug otadžbine prema slavnoj historijskoj ličnosti planiraju premostiti muzejom. Ideja je da se na jednome mjestu sakupe generalovi osobni artefakti, dokumenti i literatura posvećena njegovoj borbi. Lokacija muzejskog postava još nije službeno definirana, pišu beogradske Večernje novosti, ali će najvjerojatnije biti smješten u kući u kojoj je Mihailović s obitelji živio prije rata: u Bregalničkoj 24 u Beogradu. On je tridesetih godina prošlog stoljeća tu kuću kupio na kredit, da bi je poslije rata na temelju presude za suradnju s okupatorom konfiscirale komunističke vlasti.
Draža Mihailović je službeno rehabilitiran odlukom beogradskog Višeg suda iz 2015. godine, što osnivanje muzeja posvećenog njegovu liku i djelu čini legitimnim i posve logičnim završetkom revizijskog procesa srpske i četničke povijesti. Djeca u školama već odavno uče kako je Srbija imala dva antifašistička pokreta, a posebnim su zakonom izjednačena i prava nekadašnjih četnika i partizana. Miloš Minić, svojedobni tužitelj na suđenju Mihaloviću, nakon kojega je smaknut na nepoznatoj lokaciji, u velikosrpskim je krugovima zadnjih godina jedna od najomraženijih povijesnih figura i nositelj počasne izdajničke titule novodobnog "brankovića“.
Vojislav Mihailović najavio je osnivanje zaklade koja bi prikupljala novac za održavanje muzeja. U nadzornom odboru institucije sjedit će akademici, profesori, pisci i vladike. Akademik Matija Bećković, poznati ideolog velikosrpstva i autor zloguke poeme „Ćeraćemo se još!“, već se nominirao za jednu od stožernih funkcija. On u ovoj inicijativi vidi priliku za završetak višedecenijskog sukoba između srpskih partizana i četnika, i to po uzoru na američki Muzej građanskog rata u kojemu su ravnopravno zastupljeni i Sjever i Jug. Dražin unuk Vojislav uvjeren je da će budući muzej, osim Srbima, biti jako interesantan i stranim turistima koji su također bili izloženi klevetničkim interpretacijama lika njegova djeda. Građu su, tvrdi, tek počeli prikupljati, a već se plaše da neće imati dovoljno mjesta za deponiranje svih izložaka: od stotina knjiga o komandantu i otadžbinskoj kraljevskoj vojsci, preko tisuća fotografija, do video i audiozapisa sa suđenja.
Jedna obitelj iz Čačka nedavno im je donirala pisaću mašinu koju je Draža Mihailović navodno koristio u štabu na Ravnoj Gori; tu je i njegova srebrna tabakera s ugraviranom posvetom bivšeg češkog premijera Beneša, te osobne đeneralove stvari poput ručnog sata, dvogleda, kompasa, fotoaparata, nalivpera, četiri para čuvenih okruglih naočala, muštikle, pištolja, peroreza i kožne torbice. U postavu se možda nađe i davno opjevana dunja što je jadna istrulila u fioci dok je dragi klao kod Draže u vojsci.
Formiranje Dražina muzeja, svojevrsnog pandana Kući cvijeća na Dedinju, veoma aktivno zagovaraju čitave divizije srpskih povjesničara, a prešutno ga podupiru i institucije Vučićeve Srbije. Inicijativa je, ipak, potaknula i strastvene društvene rasprave: predsjednik SUBNOR-a Dušan Čukić Dražu Mihailovića naziva osuđenim ratnim zločincem kojega se svojedobno odrekao i kralj Petar i kojega ni stotinu muzeja i zakona ne može rehabilitirati pred poviješću.
Mladi beogradski novinar i pisac Tomislav Marković u zapaženom je osvrtu kustosima Dražina muzeja iznio nekoliko konstruktivnih prijedloga. Nezobilazni dio postava ustanove, po njegovu mišljenju, trebala bi biti i kolijevka Ljubomira Pantića, jednogodišnje bebe koju su četnici Prvog bataljona posavske brigade Avalskog korpusa Jugoslavenske vojske u otadžbini zaklali u prosincu 1943. u Vraniću, zajedno s 67 drugih mještana, uglavnom žena i djece. Među nezaobilazne artefakte u Dražinu slavu, navodi Marković, trebalo bi uvrstiti i kame kojima su poklani brojni drugi civili i borci protiv fašizma, zajedno s Mihailovićevim citatom „Prema komunističkim simpatizerima biti nemilosrdan“. U đeneralovu muzeju po njemu treba izložiti i čekić popa Milorada Vukojičića Mace koji je koljački nadimak dobio po omiljenom oruđu za ubijanje, a kojega je Srpska pravoslavna crkva naknadno proglasila za sveca. Dražin bi se muzej moralo ukrasiti i fotografijom Ivana Gorana Kovačića, najvećega hrvatskog pjesnika srpskih stradanja pod ustašama, kojega su Dražini četnici zaklali kod Foče, kao i nebrojenim dokazima masovnih četničkih pokolja u Sandžaku, Podrinju i Istočnoj Bosni, gdje su među ostalima poubijali više od tisuću muslimanske djece stare do četiri godine.
Uz brojne planove etnički čiste „velike Srbije“, novom muzeju će veoma nedostajati i eksponati koji povezuju daleku prošlost sa sadašnjicom, a to je najbolje učiniti izlaganjem slika Ratka Mladića, Radovana Karadžića, Slobodana Miloševića i ostalih modernih nastavljača Dražina projekta – predlaže inicijativnom odboru muzeja ovaj beogradski novinar.
Konstruktivni prijedlozi: kako ovjekovječiti lik i djelo
Mladi beogradski novinar i pisac Tomislav Marković u osvrtu kustosima planiranog muzeja spomenuo je nekoliko nezaobilaznih eksponata:
- kolijevka Ljubomira Pantića
jednogodišnju bebu su četnici zaklali u prosincu 1943. u Vraniću, zajedno s 67 drugih mještana, uglavnom žena i djece
- čekić popa Milorada Vukojičića Mace
koljački nadimak dobio po svojem omiljenom ubilačkom oruđu, kasnije je proglašen svetim
- fotografija Ivana Gorana Kovačića
hrvatskog pjesnika srpskih stradanja pod ustašama su Dražini četnici zaklali kod Foče
- slike Ratka Mladića, Radovana Karadžića, Slobodana Miloševića
i ostalih modernih nastavljača Dražina projekta