Prošle godine javnost ih je proglasila apsolutnim heroinama, a ovu su započele iscrpljene, potplaćene i na rubu fizičkog i psihičkog sloma - riječ je o prodavačicama u trgovinama, uglavnom ženama koje, svjedoče nam, rade u sve težim uvjetima, pod sve većim pritiscima.
Kada je koronavirus ušao na velika vrata u našu svakodnevicu, te nam dobrano preokrenuo percepciju, kolektivno smo shvatili kako su blagajnice junakinje našeg doba. Dospjele su na naslovnice, hvalili smo ih na sva zvona, no malo tko je zagrebao ispod površine i raspitao se o tome kako njihova svakodnevica izgleda.
Na prvoj crti obrane, izdržale su svaki radni dan prošle godine suočene s tisućama potencijalnih širitelja zaraze. Obim njihovog posla udvostručio se, jer osim što zaprimaju robu, slažu, prodaju, sprječavaju krađe, naplaćuju i čiste, zadnjih jedanaest mjeseci bore se i s neposlušnim građanima koji odbijaju koristiti dezinficijense i nositi maske, a i same moraju dezinficirati trgovine, uglavnom prije i poslije radnog vremena.
Posla za žene, koje čine više od 90 posto zaposlenih u ovoj industriji, dakle, ima više nego prije, no plaće im uglavnom nisu rasle. Dapače, u nekim su se lancima manjih trgovina i pekarnica i smanjile jer je pao promet. Situacija na tržištu zbog krize opet je takva da poslodavci mogu birati, pa ako žele sačuvati posao, zaposlenice se ne smiju buniti. Barem je takva njihova percepcija.
Ipak, nekima od njih situacija postaje neizdrživa, pa su se obratile medijima za pomoć. U strahu od otkaza i premještaja i u do 50 kilometara udaljene trgovine, zaključuju kako im nije pametno istupati javno, no žele upozoriti na neodrživo stanje u svom sektoru koje iz mjeseca u mjesec samo postaje teže. A one su, vidi se nadaleko, na rubu psihičkog sloma. Zbog provođenja epidemioloških mjera na posao moraju dolaziti i do dva sata ranije, a nakon posla, ovisno o radnom mjestu, ostajati pola sata do sat duže. Dakle, svakoga radnog dana poslodavcu poklanjaju i do tri sata dnevno koja im nisu plaćena i ne uračunavaju se u prekovremene radne sate. U nekim trgovinama zaposlenice tjedno poklanjaju oko 12 sati, odnosno 48 sati mjesečno, što je dodatni radni tjedan.
Ovakvu praksu, upućuju nas, ne provodi tek nekoliko većih trgovačkih lanaca koji su među rijetkima koji ne izjednačavaju radno vrijeme trgovine s radnim vremenom zaposlenika.
- Strah me i sram uopće reći kako radimo. Situacija nam je postala značajno gora dolaskom nove šefice trgovine prije nekoliko mjeseci. Moramo doći na posao u šest, iako otvaramo u sedam, kako bismo sve pripremile i očistile za svoju smjenu. Kada su akcije u katalozima aktualne, ostajemo i po sat, dva duže jer treba cijene uskladiti i sve posložiti na police. A ništa nam se ne piše u prekovremene sate. I na najmanji znak pobune prijeti nam se kako će nas se poslati raditi u udaljena mjesta. Posao moramo zadržati, obitelj o nama ovisi, žene to ne mogu izdržati, daju otkaze, budu na dugim bolovanjima jer više nisu sposobne funkcionirati - priča nam prva sugovornica (podaci poznati redakciji, op.a.). Ona je iznimno vrijedna i ljubazna prodavačica s dvoje djece, teško bolesnim suprugom i 14 godina radnoga staža. Zaposlena je u jednom domaćem trgovačkom lancu. Obratila nam se jer je sama pred pucanjem. Otkaz ne može dati jer je zbog krize novi posao iznimno teško naći.
- Marendu od pola sata uopće ne koristimo, sendvič pojedem s nogu jer kupaca uvijek ima, toliko je posla da jedva stignemo osnovno obaviti. Ne samo da prodajemo i naplaćujemo, odgovaramo za blagajnu i radimo na frižideru, tu je i punjenje polica, provjera datuma isteka, bacamo smeće, pišemo otpremnice, držimo lopove pod kontrolom, prije i nakon smjene čistimo. Baš zato što je malo ljudi zaposleno moramo dolaziti prije i ostajati nakon posla kako bismo ostavili trgovinu koliko toliko urednom. Nismo mi lijene, obavimo sve, no prekovremeni sati nam se ne plaćaju, izdržavamo mjesec, dva, tri no više ne možemo - upozorava.
Naša druga sugovornica, čiji ćemo identitet zbog okolnosti također zaštiti, radi u pekari. I ona nam prijavljuje mobing, nikome se drugome od straha ne usudi, ne može ostati bez primanja. Udovica je, s dvoje odrasle djece. Dnevno poslodavcu poklanja gotovo dva sata svoga rada. Jednom je već dala otkaz zbog istog problema, no nevolja ju je prisilila da opet prihvati posao.
- Dolazim na posao u 5 i pol svako jutro. Otvaramo u sedam. Trebamo zaprimiti robu, ispeći peciva i sve posložiti. No, to mi ne ulazi u službeno radno vrijeme, odnosno radni sati obračunavaju se tek od sedam sati. Ostajem i nakon posla dok zaključim blagajnu i sve očistim. Nemam se kome potužiti jer mi je jasno rečeno ako neću tako raditi, mogu na burzu rada, a imam 57 godina, tko će me zaposliti? Moram izdržati - progovorila je na nagovor nevjeste koja se zaposlila u konkurentskoj firmi i izborila se za to da im se u radno vrijeme uračuna svaki sat koji provedu radeći.
Da ovakve situacije nisu rijetkost potvrđuje nam Zlatica Štulić, predsjednica Sindikata trgovine Hrvatske (STH). Smatra da je iznimno važno da se o ovakvim problemima javno govori, te da se učestalo prijavljuju kako bi se svakoj vrsti zlouporabe stalo na kraj.
- Rijetko su takve situacije zapravo politika tvrtke, uglavnom se radi o zahtjevima voditelja poslovnica koji koriste svoje pozicije, tako da se uvjeti rada mogu razlikovati od poslovnice do poslovnice. Dakle, poslodavac je dužan javno objaviti raspored rada, uglavnom na oglasnoj ploči ili se svima šalje mailom, i toga se treba držati. Ako vam je radno vrijeme od sedam do 14, toliko treba odraditi. Zahtjevi da se dolazi ranije ili ostaje duže, pod uvjetom da se ne obračunavaju kao prekovremeni sati, su nezakoniti, to je rad na crno! Zakonom je točno propisano što je prekovremeni rad, za njega poslodavac treba ispostaviti pisani nalog i toga se treba držati - ističe Štulić.
Napominje kako je strah od otkaza ili premještaja često izrazito jak kod zaposlenica, toliko da će radije trpjeti do krajnjih granica, pod cijenu vlastitog zdravlja, nego zatražiti svoja prava. Problem je što je dobar dio takvih zaposlenica egzistencijalno ugrožen, imaju ugovore na određeno radno vrijeme, i uglavnom spadaju u ranjive skupine: dakle riječ je o mladim ženama koje ne znaju svoja prava, majkama koje se bore za opstanak svoje djece i ženama pred odlazak mirovinu.