Darinko Kosor, predsjednik Hrvatske socijalno-liberalne stranke (HSLS) bio je 1991./1992. pripadnik 4. bojne 113. brigade ZNG-a na području Pokrovnik-Pakovo Selo, a 1994. godine pripadnik 102. brigade HV-a (Mala Kapela). Razgovarali smo zato s njim u povodu 24. obljetnice vojno-redarstvene operacije "Oluja" i proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, te Dana hrvatskih branitelja.
Što za vas kao dragovoljca Domovinskog rata znači današnja obljetnica "Oluje"?
– Današnja obljetnica akcije "Oluja" trebala bi biti poruka za budućnost. Poruka novim generacijama da se za svoju slobodu i samostalnost, ali isto tako za svoju obitelj i poslovne mogućnosti treba boriti, boriti onako kako smo se i mi borili. Poruka da u životu ništa nije na poklon i da u određene vrijednosti treba vjerovati kako bi se ostvarile.
Jesmo li kao društvo izvukli pouke iz "Oluje" – od važnosti brige o vlastitu narodu i teritoriju, suverenitetu do odnosa prema manjinama, drugima i drukčijima?
– Mi koji smo tada branili naš narod i naš teritorij od agresora i svih onih koji Hrvatsku nisu htjeli niti voljeli stvorili smo državu, a nove generacije trebaju osigurati njezin gospodarski prosperitet. Vjerujem u naše mlade ljude jer oni žive sadašnjost i budućnost, nažalost, moje generacije žive u prošlosti i na podjelama.
Hrvatska je nacionalna država hrvatskog naroda, te je naš odnos prema nacionalnim manjinama odnos i prema nama samima, prema našoj napaćenoj prošlosti. U tom odnosu se zrcali naša kultura, vjera i demokratičnost našeg društva.
Sjećanje na Tonija Meštrovića
Nerijetko o Domovinskom ratu, ponajviše, govore političari s desnog političkog spektra. Kako to tumačite? Je li to primjereno?
– Domovinski rat bio je obrambeni i pravedan, nažalost i neizbježan. Normalan čovjek ne želi biti dio rata; često razmišljam o poginulima, o njihovim roditeljima, o njihovoj djeci koja su morala odrasti bez roditelja.
Prije godinu dana, pred obljetnicu "Oluje", čitao sam članak upravo u vašim novinama o Toniju Meštroviću, heroju Domovinskog rata, pripadniku njegove i moje 4. bojne 113. brigade ZNG-a koji je poginuo 7. prosinca 1991. godine na Miljevcima, u selu Ključu. Mladića koji je sam sa zoljom u ruci stao pred neprijateljsko oklopno vozilo, njegova majka nije i nikada to neće preboljeti. Tada sam bio na položaju 20-ak metara od pokojnog Tonija. To vam je bio obrambeni Domovinski rat, golobradi mladići, u isti tren heroji i uplašeni, do jučer radnici ili studenti, dečki iz kafića, s košarke i nogometa. Zato političari ne mogu i ne smiju baštiniti Domovinski rat jer on jednostavno nije njihov. Obrana Hrvatske ne pripada ni desnima, ni centristima, ni lijevima, ona pripada narodu.
Smatrate li da je političarima koji nisu sudjelovali u Domovinskom ratu to danas nedostatak?
– Ne mislim da im je nedostatak. Za svakoga tko je od 1991. do 1995. imao više od 18 godina sudjelovanje u Domovinskom ratu bio je osobni izbor i zov srca.
Nažalost, danas jedan dio političara pokušava teme oko Domovinskog rata koristiti kako bismo se ponovno dijelili, umjesto da na iskustvu 90-ih godina učimo kako kao mali narod možemo biti jedinstveni oko najvažnijih nacionalnih tema.
Izbjegavam izborne 'Oluje'
Jeste li zadovoljni odnosom vlasti, u kojoj je sada i HSLS, prema Kninu, Vukovaru, drugim mjestima i gradovima, među kojima i Drnišu, odakle su vaši korijeni?
– Nisam. I to odnosom svih vlada do sada. Gospodarstvo i radna mjesta u proizvodnji jedini su način na koji se mogu oživiti ratom razoreni gradovi.
Idete li u Knin na proslavu "Oluje"?
– Ove godine iz obiteljskih razloga ne idem, no išao sam često zadnjih 15 godina. Iskreno, malo i izbjegavam izborne godine jer se tad stvara kontekst koji Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja ne zaslužuju.
