Da su okolnosti drukčije, haška presuda mogla je biti početak društvene katarze za Hrvatsku. No, sada to više nije moguće. I ne samo zbog suicidalnog čina generala Praljka

U Bosni i Hercegovini na djelu je bio međunarodni oružani sukob i stanje okupacije, a postojao je i hrvatski "udruženi zločinački pothvat" s ciljem odcjepljenja dijelova BiH i njihova pripajanja Hrvatskoj, u čemu je sudjelovalo i najviše rukovodstvo Republike Hrvatske. To su glavni naglasci iz pravorijeka Žalbenog vijeća Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju na jučerašnjem izricanju presuda šestorici čelnika nekadašnje Herceg-Bosne.

Žalbeno vijeće je svoj šestorici potvrdilo prvostupanjske presude, pa je bivši premijer Herceg-Bosne Jadranko Prlić sada i pravomoćno osuđen na 25 godina zatvora, dok su bivšem ministru obrane Brunu Stojiću te načelnicima Glavnog stožera HVO-a Slobodanu Praljku i Milivoju Petkoviću potvrđene kazne od po 20 godina zatvora, kao što je i načelniku Uprave vojne policije Valentinu Ćoriću opet dosuđeno 16 godina, a načelniku Ureda za razmjenu zarobljenika Berislavu Pušiću 10 godina.
Tako je Žalbeno vijeće potvrdilo da je Raspravno vijeće u svojoj prvostupanjskoj presudi iz 2013. pravilno ustanovilo međunarodni karakter rata u BiH i postojanje hrvatskog udruženog zločinačkog pothvata.

Da podsjetimo, Raspravno vijeće je 2013. većinom glasova – uz suprotno mišljenje predsjedavajućeg suca Jeana Claudea Antonettija – zaključilo da je sukob između HVO-a i Armije BiH tijekom 1993. i 1994. bio međunarodni sukob uz umiješanost Hrvatske, jer je Hrvatska preko HVO-a i lokalnih tijela Herceg-Bosne provodila kontrolu nad određenim općinama u BiH.

Upozorenja Vesne Pusić

Suci su tada presudili da je većina zločina nad muslimanima na području Herceg-Bosne počinjena u okviru zločinačkog plana čiji je cilj bio etnički očistiti Bošnjake iz većinski hrvatskog dijela BiH, te ga u slučaju raspada države pripojiti Hrvatskoj. Osim šestorice optuženih, u tom je "udruženom zločinačkom pothvatu", prema Raspravnom vijeću, sudjelovao i tadašnji politički i vojni vrh Republike Hrvatske: predsjednik Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i načelnik Glavnog stožera HV-a Janko Bobetko.

Žalbeno vijeće, kao drugostupanjska instanca, jučer je potvrdilo tu presudu, čime je ona postala pravomoćna.
Iako su odvjetnici šestorice pokušali osporiti postojanje "udruženog zločinačkog pothvata", kao i sudjelovanje hrvatskog državnog vrha, Žalbeno vijeće je utvrdilo da optuženici "nisu pokazali da je prvostupanjsko vijeće pogrešno interpretiralo relevantne dokaze ili pogriješilo u donošenju zaključaka", odnosno da obrane optuženih nisu pokazale da je prvostupanjsko vijeće počinilo "pogreške pravne ili činjenične prirode" u pogledu udruženog zločinačkog pothvata i uloge Republike Hrvatske.
Tako je pet sudaca s četiri kontinenta (osim predsjedavajućeg malteškog sudac Carmela Agiusa, članovi Žalbenog vijeća su i Kinez Liu Daqun, Talijan Fausto Pocar, Amerikanac Theodor Meron te Južnoafrikanac Bakone Justice Moloto) svojom jučerašnjom presudom potvrdilo ono na što su rijetki hrvatski nezavisni mediji i nevladine organizacije ukazivali još devedesetih – da je tadašnja hrvatska politika odgovorna za rat s muslimanima u Bosni.

Još prije četvrt stoljeća napisani su prvi novinski tekstovi o tome da formiranje Herceg-Bosne nije bio samo model obrane od velikosrpske agresije, nego i terenski izraz imperijalnih ambicija Tuđmanove vlasti prema dijelovima Bosne i Hercegovine. Na tu činjenicu pokušali su upozoriti i pojedini saborski zastupnici (Vesna Pusić) prilikom donošenja Deklaracije o domovinskom ratu 2001. godine.

Zločin nisu samo Ahmići

Da su drukčije okolnosti, ova pravomoćna presuda Haaškog tribunala mogla je biti početak društvene katarze i narodnog osvješćivanja o pogubnim aspektima Tuđmanove politike prema Bosni, o tome da je ideja cijepanja susjedne države duboko kriminalna, jednako kako je duboko kriminalna bila velikosrpska ideja o cijepanju Hrvatske.

Da su okolnosti drukčije, ova je haaška presuda mogla biti prilika da i širi slojevi stanovništva prihvate kako zločin nisu samo Ahmići, nego i čitava ideja nezakonite secesije, u kojoj su Ahmići samo najmorbidniji detalj.

No, realne okolnosti su takve da će presuda teško polučiti neke pozitivne efekte. Ne samo zbog suicidalnog čina generala Slobodana Praljka, koji je potpuno zasjenio izricanje presude, nego i zbog toga što je istovjetna presuda kojom bi bio obuhvaćen državni i vojni vrh izostala za – Srbiju.

Na Bosnu i Hercegovinu nije nasrnuo jedan loš Miloš, nego dvojica. Tuđman nije dijelio Bosnu sâm, nego sa Slobodanom Miloševićem. Ukratko: za rat u Bosni nije odgovorna samo Hrvatska, nego još i više Srbija. Ali to se iz presuda Haaškog tribunala ne vidi: prema međunarodnim sucima, jedino je Hrvatska izvršila agresiju na BiH, a to je prijesna laž.

Čak i BiH mediji ističu kako je neshvatljivo da se Srbija u Haagu izvukla iz slične situacije, unatoč nedvojbenoj odgovornosti koju je Beograd imao za rat u BiH. "Veliko je pitanje kako je to Srbiji pošlo za rukom i zašto", piše jučer sarajevski "Avaz".
Govoreći o odgovornosti Srbije i Hrvatske za bosansku tragediju, glavna je razlika što su Srbi u svom naumu komadanja Bosne uspjeli, a Hrvati nisu. Juridička posljedica je da su čelnici Herceg-Bosne dobili 111 godina zatvora, dok je Republika Srpska dobila status jednog od dva entiteta države BiH.

Drugim riječima, neuspješni hrvatski pokušaj secesije kažnjen je dugogodišnjom robijom, dok je uspješni srpski pokušaj nagrađen legalizacijom zločinačke i genocidne tvorevine. Očekivati u takvim okolnostima društvenu katarzu u Hrvatskoj nije realno. Zapravo je nemoguće.