Svijet se suočava s najvećom krizom od Drugog svjetskog rata, samo ovaj put neprijatelj je nevidljiv i podmuklo napada. Ne dijeli ljude po rasi, vjeri i materijalnom statusu. Do sada je ubio gotovo 65 tisuća, a 1,2 milijuna ljudi je zaraženo.
Posljedice epidemije plaše i najoptimističnije ekonomske analitičare. Koronavirus ili Covid-19, kako god ga zvali, promijenio je naše živote iz temelja. Gotovo trećina svjetskog stanovništva je u izolaciji...
Donedavno dva puta, a sada jednom dnevno, pred građane izlazi Nacionalni stožer civilne zaštite: potpredsjednik Vlade, ministar unutarnjih poslova i šef Stožera doc. dr. sc. Davor Božinović, ministar zdravstva prof. dr. Vili Beroš, ravnateljica Klinike za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” prof. dr. Alemka Markotić i prim. dr. Krunoslav Capak, ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo.
Za mnoge su oni heroji, ali oni će reći da je ključ uspjeha u narodu koji se pridržava mjera. I doista, Hrvatska za sada ima povoljnu epidemiološku situaciju, epidemiolozi i dalje imaju sve slučajeve oboljenja u svojim rukama.
O tome kada su se počeli pripremati na ugrozu koja je iz Kine preko Italije stigla u Hrvatsku te kako funkcionira Stožer iznutra ekskluzivno za Jutarnji list govore ključni ljudi borbe protiv koronavirusa.
20. siječnja
CAPAK: Sredinom siječnja bio sam u Americi u posjetu kćeri, koja je rodila, tako da sam odande počeo pratiti stanje u Kini, koje se u tom trenu nije činilo kao nešto pretjerano zabrinjavajuće. S obzirom na to da sam epidemiolog, naravno da sam se zainteresirao za novi virus.
18. siječnja vratio sam se u Hrvatsku, situacija u Kini se komplicirala, ali bilo je daleko i nadao sam se da će se tamo bolest suzbiti, no broj oboljelih i umrlih vrlo brzo je demantirao tu moju želju i postajalo je jasno da bi moglo biti velikih problema.
Ujutro 20. siječnja dobio sam prvi službeni poziv na temu koronavirusa. Nazvao me tadašnji ministar Milan Kujundžić i rekao da ćemo imati razgovor s predstavnicom EU komisije za zdravstvo Stellom Kyriakides.
To je bio kratak razgovor u kojem je govorila kako je najvažnije da nema panike. Vjerovalo se da virus neće doći u Europu. Rastali smo se dogovorivši se da vidimo što može učiniti Krizni stožer Ministarstva zdravstva.
27. siječnja
BEROŠ: Kao pomoćnika, ministar Kujundžić pozvao me na sastanak s Kriznim stožerom Ministarstva zdravstva i drugim stožerima. Ispostavilo se da je to bio dan kada se virus probio u Europu. Ministar je vrlo brzo otišao sa sastanka, tako da sam ostao sam.
Koliko se sjećam, nisam puno govorio, slušao sam struku i davao potporu. Vjerojatno u tom trenu nisam bio svjestan što nas čeka. Tu večer otišao sam u Otvoreno, a bili su i Krunoslav Capak, Alemka Markotić, Bernard Kaić i Antonieta Rak Kaić. Govorilo se još uvijek načelno, jer se o virusu nije mnogo znalo.
CAPAK: Odazvao sam se pozivu ministra Kujundžića, no on je napustio sastanak, tako da je Vili preuzeo. Tema je bila zaštitna oprema, kapaciteti, broj kreveta i druge tehničke stvari.
28. siječnja
BEROŠ: Premijer Plenković mi je nakon smjene ministra Kujundžića dao povjerenje da preuzmem ministarstvo. Naravno, znao sam da će to biti velik izazov, ali bio sam spreman na to. Kako je situacija odmicala, kriza s koronavirusom postajala je sve veća i u Europi.
Tome sam se maksimalno posvetio. Općenito sam takav da pušem i na hladno, pa je možda u početku izgledalo da pretjerujem. Danas mi se čini da smo sve korake poduzimali na vrijeme i da smo iskoristili porednost koju smo imali. Nismo čekali da dođe pa da djelujemo. Bili smo spremni za neprijatelja.
29. siječnja
MARKOTIĆ: Sve je došlo tako naglo da se vrlo teško snaći po datumima. Iskreno, ne znam kada sam bila na prvom sastanku. Znam da me zvao ministar Beroš, došla sam i još uvijek smo tamo. Mislim da su se održala dva ili tri sastanka prije nego što sam se priključila.
Nisam prije bila po stožerima, ali sudjelovala sam u nekim operativnim situacijama u vrijeme epidemija. Zato mi se ovaj koncept odmah svidio. Kombinacija struke i komuniciranje. Ministar Beroš odmah je pokazao svoju operativnost, neurokirurg je pa je naučio djelovati u akutnim situacijama.
Koronavirus je tada bio prijetnja izvana, a Italija je polako tinjala. Testove smo uspostavili 29. siječnja i od tada se 24 sata na dan testiralo. U početku su to bili brojni uzorci i, nasreću, negativni nalazi.
2. veljače
BEROŠ: Dočekali smo studenticu koja studira u Wuhanu. Iako je bila 12 dana na putovanju, izvan središta epidemije, poduzete su sve mjere i određeno joj je da bude kod kuće još neko vrijeme kako bi se izbjegla bilo kakva mogućnost unosa, odnosno širenja bolesti.
22. veljače
BEROŠ: Veliku prijetnju cijelom svijetu predstavljao je kruzer Diamond Princess, koji je u tom trenu imao ogroman broj oboljeli, a na njemu je bilo šest Hrvata, stoga smo doček električara s kruzera pomno planirali u suradnji sa susjednim zemljama koje su očekivale svoje građane. Išlo se na Berlin, potom u Maribor.
U Mariboru ga je dočekala naša ekipa, odnosno sanitetski prijevoz s posebno educiranim timom, koji ga je prevezao u Kliniku za infektivne bolesti, gdje je otišao u karantenu.
BOŽINOVIĆ: Bilo je nekoliko sastanaka s Andrejem Plenkovićem dok situacija još nije bila ozbiljna. Sve se zbilo u tako kratkom vremenu da se sada ne mogu ni sjetiti koji su to bili datumi. Sad kad govorim o tim prvim danima, čini mi se kao da pričam o nečem iz vremena kada sam studirao.
Razgovaralo se na razini problema u Kini, o prihvatu naših ljudi. Po svojoj funkciji, kao ministar unutarnjih poslova, na čelu sam Nacionalnog stožera civilne zaštite. Srećom, prije dvije godine Državna uprava za zaštitu i spašavanje pripojila se MUP-u, tako da je organizacija posla znatno lakša. Nekoliko dana prije prvog oboljelog čuo sam se s Vilijem Berošem i on mi je rekao kako Krizni stožer ministarstva više ne može sam raditi te da se trebaju uključiti sve službe.
25. veljače
CAPAK: U nedjelju, dakle dva dana ranije, imali smo prvi sastanak s premijerom. Novi sastanak bio je najavljen za utorak, a baš taj dan otkriven je prvi oboljeli. Sjećam se da smo Vili i ja trebali poslije u Italiju i da sam bio u “svadbenom odijelu”. Nisam tip koji voli nositi kravate. Tako da je objava o prvom oboljelom izgledala kao da smo se dogovorili, ali je zapravo bilo slučajno.
MARKOTIĆ: Nadali smo se da prvi slučaj neće doći, ali znali smo da ga je realno očekivati. Dr. Kurolt me je nazvao i rekao da imamo prvog pozitivnog u Klinici te smo dogovorili da se još jednom testira. Dalje sve znamo. Prvi pozitivan mladić koji je došao iz Italije.
BEROŠ: Očekivali smo ga i došao je. Do tada smo odradili velik dio posla, upoznali javnost. Tu je krenuo onaj najvažniji dio epidemiologije. Pohvatali smo sve kontakte, praktički smo znali imenom i prezimenom za svakoga od njih. Onda je došla Rijeka pa Varaždin.
BOŽINOVIĆ: Imali smo sastanak Stožera u Vladi i tada se zapravo sve aktiviralo. Bio je to dan kada je otkriven prvi slučaj koronavirusa. Otišli smo u Nehajsku, gdje je sjedište Civilne zaštite, i od tada smo svaki dan tamo.
Naravno, bili smo pod dojmom sve težeg razvoja situacije u Italiji i Sloveniji. Aktivirali smo županijske stožere u Hrvatskoj. To je bio dan koji smo svi očekivali, a kada smo saznali odakle je došao virus, odmah smo krenuli jače kontrolirati granice.
Slovencima tada nije bilo drago jer smo na granicama pojačali sanitarnu inspekciju. Tu je počela ključna uloga epidemiologije i Capaka.
CAPAK: Kada smo krenuli, bilo je tu 30-ak ljudi, predstavnici svih ministarstava. Međutim, kada se virus krenuo širiti, posložili smo se tako da dođe samo onaj tko ima nešto važno reći, a onda se i to prorijedilo i ostala je jezgra.
Tu je prestalo osmosatno radno vrijeme. I od tog dana radimo stalno. Imamo WhatsApp grupe gdje smo u kontaktu 0-24.
MARKOTIĆ: Zanimljivo je kako te ljude prije praktički nisam dobro poznavala, a danas mi se čini kao da ih znam oduvijek. Zapravo je nevjerojatno jer surađujemo manje od dva mjeseca. Ministra Beroša znam kao pomoćnika ministra koji je uvijek bio operativan.
Neke ideje o biološkoj ugrozi i važnosti izgradnje adekvatne infrastrukture, koje mi 20 godina nisu prolazile, on je shvatio odmah. Na istu temu sam, prije oko pola godine, razgovarala i s državnom tajnicom ministra Božinovića, gospođom Gras, koja je odmah bila za zajednički projekt na tu temu. Dvadeset godina pokušavam objasniti da su to ozbiljne stvari.
Koji tajming, kao da sam predvidjela. Krunu sam znala praktički iz viđenja, a ministra Božinovića s televizije.
CAPAK: Vilija znam s fakulteta, ja sam 1962., a on 1964., godište, ali bio je jednu školsku generaciju iza mene. Maju Grbu Bujević znam s faksa, čak smo se i družili, Alemku sam znao iz viđenja, jer je radila na Imunološkom, a kako je HZJZ blizu, znali smo se susresti. Božinovića nisam znao od ranije.
Odnosno, sjećam se da smo jednom negdje 2005. slučajno preko istog prijatelja bili na kratkoj kavi, to sam se sjetio prije nekoliko dana. Doživljavao sam ga kao pretjerano mirnog čovjeka.
Ono što sada mogu reći jest da je to čovjek s ogromnim iskustvom, spretan u formuliranju diplomatskih odgovora. Fascinantno je kako fokusirano vodi diskusiju, a svaki dan me iznova iznenadi kako je ušao u epidemiologiju.
BEROŠ: Stvorio se vrhunski tim stručnjaka. Frka-Petešić je već tada govorio o utjecaju na ekonomiju, o turističkoj sezoni. Ja sam neurokirurg, nemam specifično znanje o epidemiologiji i infektologiji, ali naučio sam slušati i volim da svatko radi ono u čemu je najbolji.
Bilo je jasno da se mora okupiti jak stručni tim, a sebe sam vidio kao timskog igrača koji snažno podupire sve što radimo. Ono što zbilja želim reći jest da iznimno cijenim Božinovića i da bih ponovno s njim na čelu vodio borbu, kako se kaže, i u ratu i u miru.
BOŽINOVIĆ: Inače, dok radim, pokušavam ne gubiti vrijeme. Ovdje konkretno nisam imao situaciju koja mi je prirodna, nego se stvorila. Niti po jednoj osnovi, nego po zakonu i funkciji na kojoj jesam, postao sam šef Stožera. Tada je Viliju postalo jasno da Krizni stožer ministarstva ne može sam obaviti cijeli posao.
I tako smo došli do nekih raspodjela uloga, Vili je menadžer, Alemka daje impute, a Capak je strateg. On nam govori sve o neprijatelju (virusu). Iz onoga što kaže mi vidimo koje su slabe točke obrane i onda tražimo rješenje kako usporiti i zaustaviti.
CAPAK: U nekom trenu, kad je u Italiji već postalo problematično, Vili i ja otišli smo u Italiju na razgovor s ministrima. S obzirom na situaciju očekivali smo strože mjere, ali svi su imali različite pristupe. Neki su bili protiv bilo kakvih mjera, neki za karantenu.
Speranza je stavio u karantenu sjever Italije, njemački ministar bio je protiv strožih mjera. Vidjeli smo da nema ništa od toga i da ćemo jedino sami nešto napraviti. Na putu natrag Vili i ja smo dogovarali strategiju, a kao rezultat ministarskog sastanka u Rimu ostao je samo našom inicijativom najavljen sastanak svih ministara zdravstva pod predsjedanjem Hrvatske u Bruxellesu.
U avionu me iznenadio Frka jer je znao Grmekovu teoriju patocenoze, koju ne znaju mnogi epidemiolozi, a koja govori o uvijek istoj razini infekta u svijetu uz stalnu izmjenu uzročnika.
13. ožujka
BOŽINOVIĆ: Tog petka donijeli smo odluku da se u ponedjeljak, 16. zatvaraju škole. To je bila prva drastična mjera. Prije nas to je učinila Istra samostalno, jer su bili najugroženiji s obzirom na granicu s Italijom i stalne dnevne migracije.
Gledajte, treba donositi odluke. Iz prvih analiza kineskih i talijanskih iskustava kako se virus širi bilo je jasno da je glavni izazov u brzini širenja, a to znači da je ključ brzo djelovanje. Znanstvenik Rudan rekao je da ako zakasnimo tjedan dana s mjerama, umirat će deset puta više ljudi. Nema tu puno filozofije.
Jasno je da se nikad svi neće složiti, ali moraju se donositi odluke i stajati iza njih. Kao jedan od najboljih poteza zasigurno je bio razgovor s ministrima iz Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine i Mađarske s kojima smo dogovorili kamionske konvoje.
Bilo nam je važno da roba neometano prolazi kada krene izolacija jer bismo bez toga vrlo brzo imali probleme. Svi susjedi su reagirali i obavijestili svoje susjedne zemlje, tako da smo mi tu protočnost postigli puna dva tjedna prije ostatka Europe.
15. ožujka
BEROŠ: Nikad neću zaboraviti taj dan. Prvi oboljeli liječnici u KB-u Dubrava. Koronavirus nam je ušao u sustav. Odmah mi je pred očima bila Italija. Nakon prvotnog šoka, svi smo se zbrojili i odrađen je maestralan posao. Svi kontakti su ulovljeni i tu smo krizu uspjeli suzbiti. No, tada je bilo jasno da ulazimo u treću fazu obrane.
21. ožujka
MARKOTIĆ: Taj dan sam bila ljutita i pomalo razočarana. Trudiš se, radiš, ponavljaš i onda vidiš ljude da se šetkaju kao da je sve u redu. Pred oči mi je došla slika iz Italije i samo sam izgovorila: “Ako hoćete imati korona party, imat ćete ga”.
Čula sam da se netko iza mene nasmijao. Tek kasnije, kad je završila konferencija, shvatila sam što sam rekla, a kolege su rekli da će me zauvijek pratiti taj korona party.
CAPAK: E to je bio smijeh! Kada je to izgovorila, suzdržavao sam se da se ne počnem smijati, jedva sam dočekao kraj presice, da se mogu pošteno nasmijati. Ona je nevjerojatna komunikatorica.
BOŽINOVIĆ: Stožer radi od 0 do 24. To je tako, kriza je. Naravno da raspravljamo, izmjenjujemo mišljenja, ali i šalimo se. Za mene svi misle da sam strog, ali nije baš tako. Odnosno, kada je posao u pitanju, jesam, ali interpersonalni dio ovisi o trenutnom stanju i raspoloženju. I Vili i Alemka i Kruno su zabavni.
Često se smijemo. Da pregledate našu WhatsApp grupu, svašta biste našli. Od Alemke koja u tri ujutro pošalje Jerryja kako Tomu lijepi selotejp na oči da ne zaspi. Bila je i situacija gdje smo na istoj presici Kruno i ja objašnjavali izlaske na otvoreno.
Moj stav jasno i glasno - nema izlaska. Kruno kao zdravstveni djelatnik lijepo objasni kretanje je dobro, ali treba se pridržavati mjera distance, higijene... i ljudi samo čuju da se može van i eto ti punih Bačvica, Jaruna.
Onda sam mu u grupu poslao poruku neke djevojčice koja se zafrkava na taj račun. Vilija mogu zamisliti da radi bilo što osim da spava. Kruni, koji ima neviđenu strategiju da lovi kontakte, rekao sam da kad sve završi, bez problema može postati glavni ravnatelj Policije ili Krima.
CAPAK: Meni je Božinović otkriće. Čovjek sjedi, radi posao. Sto stvari odjednom i onda kada nitko ne očekuje, samo ispusti neku foru.
Onaj dan kada nam je stizala oprema iz Abu Dhabija, sjedi on za stolom i tipka na mobitel. Ulazi jedan kolega i obavijesti da je avion uzletio i da slijeće oko 22, ako se ne sruši.
Božinović ga ne gleda, nego i dalje tipka na mobitel i pita tko je odgovoran za let. Kolega kaže: “Ja”, a Božinović samo kaže: “Ajme meni, ostat ćemo bez opreme, gotovi smo”. Smijeh!
MARKOTIĆ: Naravno da nas doživljavaju kao ozbiljne ljude. Mi to i jesmo, ali da nema šale, bilo bi teško sve mentalno podnositi. Zbijamo šale, poklapamo jedni druge, ‘lovimo se’. Svaki dan je i pozitivan i negativan.
Tu su razni problemi i izazovi, hoće li biti dovoljno reagensa, stara infrastruktura, odjel za izolaciju koji nije dovoljan, pa pretvaranje HIV odjela u Covid, pa dijela dječjeg odjela u Covid, pa smo cijela Covid bolnica, pa onda još i potres i svi bolesnici vani.
BEROŠ: Jedan od smješnijih trenutaka mi je guranje mikrofona na dasci. To je kasnije netko pretvorio u urnebesan video koji se dijelio mrežama. Naravno da smo ga dijelili i u našoj grupi.
Zapravo je do te situacije s daskom došlo jer smo imali dvije konferencije dnevno. Bilo je puno sugovornika i novinara i onda bismo svaki put morali ili premještati mikrofone ili smo se mi morali seliti sa stolice na stolicu. Jedno jutro došao je, mislim, Trut s daskom i stavio je na stol. Ostalo je povijest...
22. ožujka
BEROŠ: Nedjelja, ali već dva mjeseca dani u tjednu nam se ne dijele na radne i dane vikenda. Ustao sam oko šest, pripremao se za posao, čitao o stanju u svijetu, pripremao se za taj dan i, kao i svako jutro, sa strepnjom čekao ima li neki novi izazov pred nama.
Dvadesetak minuta kasnije skoro sam pao. Potres. Pomislio sam: “Pa samo nam je to još trebalo”. Momentalno je mozak počeo vrtjeti lokacije bolnica, koliko su stare zgrade, gdje bi moglo biti problema. Situacija koja zahtijeva urgentno djelovanje, obilaske, sanaciju. Baš u doba korone. Strašno.
BOŽINOVIĆ: Potres. To mi je bio pravi šok. Najgori mogući dan. Krenem na posao i vani vidim masu ljudi, a to je zadnja stvar koju želiš. Dok sam se vozio, počeo sam primati pozive iz Dalmacije i drugih dijelova Hrvatske da su Zagrepčani krenuli prema svojim vikendicama.
U tom trenu imali smo tri žarišta - Zagreb, Istru i Varaždin. Tek tada sam shvatio da, osim što se virus može proširiti po zemlji, imamo nekoliko jakih zdravstvenih centara i superjaki Zagreb. Kada bi ostali tamo i kada bi se bolest raširila, pojavio bi se problem kapaciteta, zato sam pozvao sve da se vrate i zabranio napuštanje mjesta prebivališta bez valjanog razloga.
Pazite, na otocima su zimi samo stariji, pa da se tamo nešto dogodilo, to bi bio scenarij za horor. Krenuli smo brzo zaštititi otoke, jer što ako se korona proširi, a ti zimi tamo imaš dr. Luigija. Nisam htio da se dogodi talijanski scenarij gdje su krenuli sa sjevera na jug.
CAPAK: Mahnito zvanje na telefon, mreža se gubi, ne možeš dobiti informacije. Strašno, osjećaš se bespomoćno. Od toga koje će biti posljedice potresa, do toga kako će to utjecati na epidemiju koronavirusa.
Taj dan sam bio zbilja potonuo, no što se epidemije tiče, nije bilo posljedica. Već sam u 7.30 došao u Zavod i s najbližim suradnicima obišao sve zgrade uključujući, nažalost, ruševinu u Rockefellerovoj 2. Ono što čovjeku da snagu i nadu jest to da je u sljedećih sat vremena u Zavod došlo 50 ljudi, od spremačice do doktora znanosti i profesora koji su svi uzeli u ruke metle i lopate i do podneva kompletno očistili i stavili u pogon epidemiologiju i virusologiju.
MARKOTIĆ: Klinika za infektivne bolesti je paviljonski tip zgrada, stare građevine, potres me užasnuo. Srećom, svi naši djelatnici su pravi profesionalci koji su se snašli u tom trenutku.
23. ožujka
CAPAK: Prvi put u dva mjeseca vidio sam Božinovića da jede. Primjerice, ja sam se udebljao pet kilograma. U početku sam se hranio štapićima (petkom Kviki ribice), a onda su me ubili sendviči. Doduše, ne krećem se pa dok traje stožer, znam šetati u krug. Nekad misle da sam poludio, ali zakržljat ću. Nazvala me supruga i rekla: “Znaš li da si u eteru rekao fotografu da ti smanji trbuh i doda kosu?” Nisam znao da se još snima.
No, taj dan nakon potresa, kada sam vidio Božinovića da jede tost, bili smo u Vladi do jedan u noći i pripremali Odluku o zabrani rada ugostiteljskih, uslužnih i drugih objekata i zabrani okupljanja, tako da su nam u Vladi pripremili tople sendviče.
BEROŠ: Dug dan. Bili smo Božinović, Capak, ja i dvije pravnice. To je bio logičan slijed događaja nakon potresa i kada smo shvatili koliko može utjecati kretanje po zemlji bez kontrole. Morali smo spriječiti nekontrolirano širenje bolesti.
BOŽINOVIĆ: To je mjera koju smo morali donijeti, kao i druge. Pitaju me koliko sam puta izgovorio “ostanite doma” i ponavljao mjere. Postoji jedno staro komunikacijsko pravilo. O istom uvijek isto. I tek tada kad više ne možeš smisliti da to govoriš, došao si u fazu da su te ljudi čuli. Kako bilo, ja ću još ponavljati.
CAPAK: Inače na svakom stožeru imamo pravnika, koji je pripravan na donošenje nove odluke kako bi je pripremio u pravni dokument koji potpisuje Božinović i onda se šalje ili telefonira premijeru Plenkoviću na uvid.
BEROŠ: Zadatke smo ispunjavali kako su dolazili. Prvo je bilo da virus dočekamo pripremljeni, da pazimo na širenje virusa i da imamo sve pod kontrolom. Mislim da smo to uspjeli i dalje uspijevamo. Veliki udarac bio je kada je virus ušao u sustav, ali i to se riješilo.
U knjigama nitko od nas nije pročitao kako se nositi s Covidom. To nas je snašlo. Nema modela i šprance po kojoj bismo trebali raditi. Ključ je skupiti iskustva drugih i izbjegavati njihove greške. Kao što je netko rekao, ne borimo se svemirskom tehnologijom, nego onom iz prošlih stoljeća.
BOŽINOVIĆ: Nisam umoran. Valjda me drži adrenalin. Primjerice, prošlo ljeto pao sam niz stepenice na Pagu, otada me toliko boljela ruka da mi se bilo teško obući. Sad toga nema, tako da kad ovo završi, pitaj Boga što će sve biti sa mnom. Što mi najviše nedostaje.
Unučica, to me tako ždere. Uskoro će imati godinu dana i umirem od straha da neću vidjeti kada prohoda. Nisam vjerovao kolika to ljubav može biti.
BEROŠ: Tako rado bih pogledao dobar film. Proveo više vremena s obitelji, malo potrčao. Ništa posebno, samo normalan život. I to je ono zašto stalno ponavljamo da se moramo pridržavati mjera, jer ako ne bude tako, to uobičajeno doći će puno kasnije.
CAPAK: Što mi fali? Normalan život, unuka. Fali mi da gledam dnevnik i zaspim u fotelji, probudim se u 23 i onda čitam što me zanima. Znači, ustaljena mirnoća i redoslijed događaja.
Postoji jedan posebno dragocjen trenutak koji mi nedostaje, a to je kad poslije ručka k nama dođe moja srednja kći s unučicom Larom. Tada supruga i kći piju kavu na balkonu, a Lara i ja se igramo.
MARKOTIĆ: Proći će i ovo, iako je velik izazov. Iskustvo rata u Sarajevu, a i medicinska struka naučili su me da moram biti smirena. Nedostaje mi istraživački rad, šetnja, dobra knjiga. Razgovor s mamom. Ne stignemo uopće razgovarati.
4. travnja
BOŽINOVIĆ: Ujutro nas je sve pogodio najveći broj umrlih. Četiri, nije lako. Broj oboljelih malo nas je digao. Nema porasta. Ovo je čudo. Nema represije, ma što god neki govorili, nema vojske. Sve je to narod, jer Krizni stožer ne može ništa bez naroda.
Mi možemo govoriti, ali bolest mogu zaustaviti samo ljudi. Ako pobijedimo, to je zasluga građana, to je pobjeda demokracije ljudi koji su odlučili ostati doma.
BEROŠ: I dalje smo zadovoljni. Epidemiološka slika je dobra. Mislim da građani shvaćaju ozbiljnost situacije i zajedno s nama vjeruju u uspjeh. Ako izdržimo joj dva ili tri tjedna, mislim da smo uspjeli.
CAPAK: Krivulja je optimistična. I dalje imamo sve pod kontrolom, nema nekontroliranog širenja. Nije gotovo dok je gotovo, ali, ljudi, držimo se!!!
MARKOTIĆ: Tim intenzivista i cijela Klinika daju sve od sebe. Nije nam ovo prva kriza, imali smo dvije velike epidemije gripe, a naši intenzivisti zbilja znaju svoj posao. Vjerujem u sve naše djelatnike u Klinici i vjerujem da ćemo se izvući iz krize.