Ipak je po nečemu Hrvatska u europskom vrhu – po udjelu građana koji su učlanjeni u političke stranke. Na cijelom kontinentu ispred nas su samo Austrija i Makedonija.
Prema dostupnim podacima, daleko najmasovnija partija u Hrvatskoj je HDZ, s 220.000 članova, a slijede tri stranke s između 35 i 40 tisuća članova: HNS (39.867), HSS (38.710) i SDP (35.738). HSLS ima 17.000 članova, a potom idu HSU (11.000), SDSS (10.100), Narodna stranka – reformisti (9000) i IDS (7300 članova).
Ostale stranke koje su dale podatke o članstvu imaju manje od tisuću članova (GLAS, Most, HDSSB), a nekoliko većih stranaka nije otkrilo svoje brojke (Živi zid, Neovisni za Hrvatsku), no možemo pretpostaviti da im se članstvo kreće od nekoliko stotina do nekoliko tisuća ljudi. Kako u nas postoji još oko 150 stranaka, od kojih svaka po zakonu mora imati najmanje 100 članova, tu dobivamo još najmanje 15.000 stranačkih vojnika.
Time stižemo do nekih 420.000 članova političkih stranaka, od čega na HDZ otpada oko 55 posto svih članova. Budući da Hrvatska ima 3,8 milijuna registriranih birača, proizlazi da je u stranke učlanjeno oko 11 posto populacije. Puno ili malo?
To ne možemo znati bez usporedbe s drugim europskim zemljama, pri čemu smo pošli od međunarodne studije "Organiziranje političkih stranaka" (Oxford University Press, 2017.), koju su uredili dr. Susan E. Scarow, s američkog Sveučilišta Houston, dr. Paul D. Webb, s britanskog Sveučilišta Sussex, i dr. Thomas Poguntke, s njemačkog Sveučilišta Heinrich Heine u Düsseldorfu.
Prema njihovim podacima – koji ne obuhvaćaju zemlje zapadnog Balkana – veći udio građana učlanjenih u stranke, u odnosu na Hrvatsku, ima samo Austrija (13,5 posto). Finska ima oko sedam posto učlanjenih građana, a ostale promatrane zemlje manje od pet posto.
Konkretno, od četiri do pet posto stranačkih vojnika imaju Belgija, Italija, Norveška i Španjolska, od tri do četiri posto Danska i Švedska, od dva do tri posto Portugal, Nizozemska, Irska i Njemačka, od jedan do dva posto Češka, Britanija i Mađarska, dok Poljska ima svega 0,8 posto. Europski prosjek je 3,5 posto, a da nije Austrije i Finske, taj bi prosjek bio i manji.
– Austrija i Finska su specifične zemlje u ovom pogledu – kaže nam profesor sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti dr. Goran Čular, te pojašnjava:
– Austrija je iznimno klijentelističko društvo. Iako je to kapitalistička zemlja, čak 75 posto privrede je u državnom vlasništvu, pa je stranačka iskaznica često i ulaznica u gospodarstvo. Što se tiče Finske, visoka politiziranost tamošnjeg društva datira još od njihova građanskog rata iz 1918. godine, i oni su tijekom cijelog 20. stoljeća imali visok udio građana učlanjenih u političke stranke – kaže dr. Čular.
Našeg sugovornika pitamo može li se visok rezultat Hrvatske tumačiti kao dokaz da naši građani u stranke ne ulaze iz idealizma, nego iz pragmatizma, kako bi riješili svoje egzistencijalne probleme.
– To nije lako reći, jer vam u anketama nitko neće priznati da se u stranku učlanio zbog uhljebljenja, nego ljudi daju moralno poželjne odgovore. No, činjenica je da zemlje s visokim udjelom članstva u političkim strankama istodobno pokazuju intenzivne karakteristike klijentelizma, i to nije slučajno – smatra dr. Čular, koji ističe da je od "devedesetih" naovamo u zapadnoj Europi prisutan trend snažnog pada članstva političkih stranaka, što nije slučaj u postkomunističkim zemljama istočne Europe.
Pritom postoji velika razlika između zemalja bivše Jugoslavije i ostatka bivšega komunističkog bloka. Dok države srednje Europe imaju najniže postotke članstva od svih europskih demokracija (Češka i Mađarska manje od dva posto, Poljska manje od jedan posto populacije), bivše jugoslavenske republike bilježe maksimalnu gustoću članstva, s iznimkom Slovenije.
Odnosno, kako u svom još neobjavljenom radu "Različite razine stranačkog članstva u postjugoslavenskim demokracijama te u zemljama Srednje i Istočne Europe" zaključuju dr. Čular i njegov kolega s FPZ-a dr. Dario Nikić Čakar:
"Gledajući sve zemlje Srednje i Istočne Europe, najveće postotke građana koji su članovi političkih stranaka, osim u Hrvatskoj, imamo u BiH, Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji."
Ovu tezu potvrđuje nedavna studija makedonskih politologa Jovana Bliznakovskog, Borjana Đuzelova i Miše Popovića, pod naslovom "Izvještaj o neformalnim aktivnostima političkih stranaka u društvima zapadnog Balkana", u kojoj autori iznose da je u šest zemalja zapadnog Balkana čak oko 10 posto građana učlanjeno u političke stranke, najviše u Makedoniji (13,3%), a najmanje u Albaniji (7,9%), dok se udio stranačkog članstva u Srbiji, BiH, Crnoj Gori i na Kosovu kreće od devet do 10 posto.
Kako ističu spomenuti autori, u podlozi masovnog članstva u političkim strankama tih zemalja leži – klijentelizam.
"Klijentalistička praksa u zemljama zapadnog Balkana uključuje kupovinu glasova, zapošljavanje u javnoj upravi, selektivnu raspodjelu državnih subvencija za poljoprivrednike i socijalnih naknada, ugovore o javnoj nabavi, te trgovanje utjecajem, donacijama i zaštitom od policijskih i pravosudnih istraga", pišu makedonski istraživači, te zaključuju:
"Klijentalizam je široko prisutan u društvima zapadnog Balkana i čini se da ima značajan učinak na političke ishode. Naši podaci ukazuju da je klijentelizam prisutan u tolikoj mjeri da utječe na rezultate izbora u svim zemljama regije."
Iako Hrvatska nije bila u fokusu te studije, vrlo slični podaci o članstvu građana u političkim partijama upućuju da se i u našoj zemlji masovna stranačka učlanjenja također mogu objasniti klijentelističkim razlozima. S tim se slaže i naš politolog dr. Zdravko Petak.
– Politika strančarenja, koja potiče klijentelizam, svrstava Hrvatsku ne samo u gornju trećinu Europske unije, nego na sam vrh.
To znači da se korist od politike u Hrvatskoj sužava na ljude koji su članovi stranaka, a motivacijska struktura učlanjenja je usmjerena na osobnu korist, a ne na opću dobrobit zajednice – kaže dr. Petak, te nastavlja:
- Doslovno ne možete dobiti posao čistačice ako niste u stranci. To se događa zato što je modernizacija u Hrvatskoj zaustavljena, industrija je pometena, i ljudi traže načine da osiguraju prihode kroz sferu politike. Umjesto da se razvija, država namiruje svoje vojnike, odnosno stranačko članstvo. To je patološka situacija, mi smo stranački zarobljena država – upozorava dr. Petak.
U pitanju je budućnost društva
– Činjenica da su u cijeloj Europi stranačka članstva najbrojnija upravo u bivšim republikama Jugoslavije, sama za sebe puno govori. Mentalitet koji je učlanjenje u bivšu partiju u najvećoj mjeri povezivao s egzistencijalnim pogodnostima ostao je netaknut i tri desetljeća nakon raspada i partije i države. Dosta će autora neslavni kraj bivše federacije povezati upravo s visokim stupnjem prevladavajuće samousmjerenosti i birokratske nezainteresiranosti bivšeg partijskog vodstva i članstva za osnovni cilj zbog kojeg je ta partija nekoć osnovana. Što to govori o nama danas? Kako bi rekli stihovi poznate đačke pjesmice: "Učili su učili od srijede do petka, al' se nisu makli dalje od početka..."
Uloga političkih aktera u demokratskom društvu trebala bi osiguravati stalan dotok svježih vizija društvenog razvoja, koje bi jamčile pozitivno natjecanje i uključivost sve većeg broja građana. Ako to izostaje, i razvija se – nažalost dobro nam poznata i vrlo zlokobna – navika stranačkog uhljebljivanja, u pitanju je ni manje ni više nego budućnost samog društva – smatra sociolog dr. Renato Matić.
Dok postkomunističke zemlje srednje Europe imaju najniže postotke stranačkog članstva od svih europskih demokracija (Češka, Mađarska, Poljska), zemlje bivše SFRJ bilježe maksimalnu gustoću članstva, s iznimkom Slovenije