Ne razumijem", reče mi prijatelj, "kad je oteo putnički avion, kako je on mislio bacati letke iz njega?"
"Možda je kontao da će mu stjuardesa otvoriti prozor?" predložim ja.
Gledamo se u nedoumici. I danas, više od četrdeset godina od slavnog domoljubnog podviga kad je Zvonko Bušić s dvojicom zemljaka i svojom mladom američkom suprugom oteo američki Boeing 727 na letu od New Yorka u Chicago, da bi iznad Londona i Pariza bacao letke s upozorenjem na težak položaj njegova naroda u komunističkoj Jugoslaviji, mnogo je toga nejasno.
Za početak, kako je on zapravo mislio otvoriti avionsku kabinu pod tlakom na šest ili sedam hiljada metara visine? Ja sam tako nešto vidio samo u jednom filmu s Nicolasom Cageom i čini mi se dosta strašno. Nitko zdrave pameti ne bi otvorio avion na šest hiljada metara.
Amaterski posao
Pa ni drugi zahtjev otmičara, da New York Times, Washington Post, Chicago Tribune, Los Angeles Times i Herald Tribune objave njihov proglas za slobodu, ne djeluje osobito razumno.
Kapitalističke novine su 1976. godine često i s veseljem objavljivale antikomunističke sadržaje. U američkim listovima s velikom se naklonošću pisalo o brojnim neprijateljima istočnoeuropskih režima, o Czeslawu Miloszu, Aleksandru Solženjicinu, Milanu Kunderi, Jerzyju Kosinskom, Leszeku Kolakowskom, Milovanu Đilasu... Niste baš morali otimati avion da bi vam urednici prihvatili članak s opisima komunističke tiranije.
Nevolja je vjerojatno da hrvatski antikomunisti nisu imali, kao što ni danas nemaju, pameti i stila da bi dobacili do uglednije štampe. Ono što je pisao Zvonko Bušić jedva bi ušlo i u list župe Svih svetih u Zmijavcima, a o opusu Gojka Šuška, kojemu je esejistički vrhunac bio kad je u Ottawi na mrtvoj svinji napisao Tito, da i ne govorimo.
Napokon, najgore od svega, ona Bušićeva bomba u sandučiću na kolodvoru koja je ubila policijskog službenika Briana Murraya i teško ranila trojicu njegovih kolega, koji je bio smisao te svinjarije?
Zacijelo se Zvonko Bušić i sam to pitao, imao je vremena, dulje od tri desetljeća godina u zatvoru mogao je u miru razmisliti koji mu je... oprostite na izrazu, ali to se naprosto ne može drugačije kazati: dakle, koji mu je kurac bio da stavlja nekakvu amatersku bombu u sandučić? Zašto je nije napravio od brašna i vode, od pire krumpira, od dječijeg pudera ili plastelina samo da izgleda kao eksploziv?
Kasnije je na suđenju kazao kako nikoga nije želio ubiti, kajao se zbog Murreyeve smrti, i ja mislim da je to bilo iskreno. Zvonko Bušić nije bio nikakav opaki terorist, nije imao loše namjere. Ono što je učinio bilo je samo nepromišljeno, idiotski, slaboumno, tragikomično glupo. Uništio je vlastiti život, a drugima nije učinio baš nikakvu uslugu.
Šta je uopće nekome u Hrvatskoj 1976. značilo da je jedan naš iz Gorice kod Gruda u New Yorku oteo avion? Od čega je on zaista oslobađao Hrvate koji su tih godina useljavali u stanove u Travnom ili Splitu 3, otplaćivali Opel Kadetta, gradili vikendicu u Žaboriću i pušili Kent?
Hrvatima je, nemojmo se lagati, uglavnom bilo dobro i nastojanja nacionalističkih ekscentrika i lunatika samo su ih zbunjivala. Većini njih, uključujući Zdravka Tomca i Slavena Leticu, Jugoslavija je bila sasvim ugodna zemlja. Bila je odlična još dobrih deset godina, sve dok Slobodan Milošević nije krenuo praviti sranja.
'Ustani, bane' i Bee Gees
Istina, nisi mogao pjevati "Ustani, bane", ali zašto bi, zaboga, itko pjevao "Ustani, bane"? Evo, na primjer, kad su u rujnu 1976. takozvani hrvatski borci za slobodu oteli Boeing 727, na vrhu Billboardove ljestvice je stajala "You Should Be Dancing" od Bee Geesa, sto milijuna puta bolja pjesma od "Ustani, bane".
Da je Zvonko Bušić imao pameti, trebao je povesti svoju Julienne u Studio 54 i plesati na Bee Geese raskopčane košulje, golih prsa kao John Travolta, umjesto da se s bombama ukrcava u nekakve putničke avione.
Kad pomislim šta se sve nudilo Zvonku Bušiću u New Yorku 1976. godine, meni se lagano zamanta. Da sam bio na njegovu mjestu, sram me je priznati, ja se mjesecima ne bih sjetio ni Hrvatske ni Jugoslavije. Ja bih želio upoznati Andyja Warhola, čekao bih Johna Lennona ispred zgrade Dakota da mi se potpiše na ploču Plastic Ono Banda, odlazio bih u CBGB na koncerte Ramonesa i Talking Headsa i godinama kasnije, kad bih se vratio u svoje selo, u hladovini pod murvom mališanima pobožnim šapatom pričao:
"Ej, dico, kad Tom Verlaine iz Televisiona šćapi gitaru..."
"Je li Telecaster?" upitao bi neki dječak.
"Jazzmaster", ispravio bih ga. "Fender Jazzmaster, moj brajo."
Život Zvonka Bušića na mnogo je načina mogao bolje ispasti. Da je sabranije odlučivao, bio oprezniji, razboritiji, sve je moglo biti ljepše i ljudskije, i pravo me rastuži da njemu ni trideset godina u zatvoru nije bilo dovoljno da to shvati, da je čovjek i umro ništa ne kontajući, a činjenica da se ovdje i danas, u ožujku 2018. slavi njegov kretenski zločin, čini ovu našu zemlju zapravo potpuno beznadnom.
