Kada je Jutarnji list s njim razgovarao prošli tjedan, pa onda opet u četvrtak ujutro, Siniša Varga, bivši ministar zdravstva i tada još saborski zastupnik SDP-a, imao je samo jednu molbu - da se razgovor ne objavi prije nego što on sam obavijesti stranački vrh da odlazi iz stranke.
Pismo tog sadržaja otputovalo je u središnjicu SDP-a jučer poslije podne. Varga ne skriva da je duboko razočaran, ali njegova namjera da ostane u politici danas se čini čvršćom no ikada. Odrastao je u Kanadi, u društvu koje cijeni učinkovitost, i upravo to da bi po povratku u Hrvatsku mogao sudjelovati u njenom razvoju privuklo ga je da prihvati poziv Zorana Milanovića kada je trebalo zamijeniti upražnjeno mjesto ministra zdravstva. Danas, kaže, SDP od svojih saborskih zastupnika ne očekuje nikakvu akciju, osim rušenja svake inicijative Vlade Andreja Plenkovića. Odlazi, kako piše Jutarnji list, jer se ne želi složiti s takvom vrstom politike.
Sljedeće godine su izbori. Saborski ste zastupnik SDP-a. Imate li predodžbu kako bi mogao izgledati Sabor nakon izbora?
- Ne znam kako će tada izgledati Sabor, ali znam da ja više neću biti SDP-ov zastupnik! Odlučio sam - odlazim iz SDP-a, stranke u kojoj sam proveo deset godina, imao prigodu surađivati s mnogim kolegicama i kolegama, zajedno raditi za boljitak građana Hrvatske, za afirmaciju istinskih vrijednosti socijaldemokracije kao civilizacijske stečevine na čijim bi temeljima trebalo graditi društvo ravnopravnijih i sretnijih ljudi. Moja očekivanja i nadanja, unatoč uloženom trudu, radu i rezultatima koje sam osobno postizao na poslovima koje sam obavljao kao ministar zdravstva i ravnatelj HZZO-a i član SDP-a, nažalost se ne ostvaruju.
Dapače, današnji SDP, na čelu s ovim rukovodstvom stranke i grupacija koja ga je dovela i koja ga još uvijek drži na čelu SDP-a, ista je ona koja je rušila Zorana Milanovića dok je SDP bio najjači, sve ovo vrijeme duboko i nepovratno kompromitira i ruši ugled SDP-a kao stranke i kao političke alternative u Hrvatskoj koja bi građanima trebala donijeti bolje sutra.
U nekoliko godina koje su protekle od izbora do danas HDZ se koliko-toliko učvrstio, ali SDP se urušava iznutra, važan je zapravo još jedino zbog relativno velikog broja zastupnika u Saboru...
- Na tome se možda najbolje može prepoznati stanje u stranci. SDP živi na račun medijske prisutnosti saborskih zastupnika, ali unutar stranke saborski zastupnici ne doživljavaju se kao bitan čimbenik stranačkog života. Ta dihotomija je realnost. Uvijek sam govorio da su saborski zastupnici gremij SDP-a, ma što mislili o pojedinima od njih. Značajno je veći intelektualni i reformski potencijal među saborskim zastupnicima nego što se taj potencijal može vidjeti u Glavnom odboru ili Predsjedništvu stranke.
SDP se po tradiciji smatrao strankom intelektualne ljevice. Sada se HDZ približava tom intelektualnom centru. Gdje je SDP?
- Cijelo društvo postavlja se prema politici defetistički. Osobno smatram da mnogi intelektualci razočarani politikama, pogotovo SDP-ovom politikom posljednjih nekoliko godina, napuštaju bilo kakvo političko djelovanje davanjem svog intelektualnog kapitala na raspolaganje radi boljitka društva. Okrenuli su se introvertno prema svojim poslovima na fakultetima i u istraživačkim institutima ili udrugama građana i drže se na korak dalje od stranke. SDP je ranije u tom segmentu društva imao velik kapital. Osobno sam imao prilike svjedočiti odlasku mojih kolega iz stranke. Oni više ne žele sudjelovati niti u savjetima niti u bilo kakvom političkom djelovanju, jer su razočarani ponašanjem prema intelektualnom kapitalu i reaktivnim vođenjem politike od strane predsjedništva stranke.
Danas imamo dvije mlade stranke koje se drže lijevog centra - Pametno i Možemo. Na sceni je odnedavno i Start Dalije Orešković za koji još ne znamo gdje će se pozicionirati. Mogu li te stranke ispuniti prazninu koja nastaje urušavanjem SDP-a?
- Teško je sada to reći. Mnoge male i mlade stranke još se traže na našoj političkoj sceni. Bojim se da će mnoge doživjeti sudbinu Oraha, Mosta - da će bljesnuti i brzo potonuti u političkoj nedozrelosti. Tko će s kime ići na izbore i tko će i pod kakvim uvjetima i ustupcima stvarati parlamentarnu većinu i vladu u budućnosti, za to treba imati kristalnu kuglu. Istina je, HDZ se čini da je ojačao, ali ne treba zanemariti njihova unutarstranačka previranja i preslagivanja između konzervativaca i proeuropskog dijela. SDP sam sebe iznutra urušava. Beskrajni unutarstranački obračuni, suspenzije, pomilovanja, razlazi - to je nažalost slika današnjeg SDP-a koji bi želio biti predvodnik lijeve političke scene. Bojim se da se iz dana u dan pokazuje da i od lošeg stanja može biti gore.
Donedavno ste bili relativno tihi, niste bili skloni govoriti protiv stranke. Što vas je sada pokrenulo razmišljanju da se distancirate od SDP-a?
- Stavljanje Mirele Holy na listu za europske izbore, a onda i ružno prizemljenje na ličkim županijskim izborima gdje je SDP zbrisan kao da ga nikad nije ni bilo. Ovo s Mirelom Holy je toliko neprincipijelno partnerstvo iz interesa, i to isključivo iz interesa dviju osoba - Mirele Holy i Davora Bernardića. Malo je tko toliko štetio stranci i malo je tko toliko snažno sudjelovao u detronizaciji SDP-a na izborima 2015. godine kao što je to napravila Holy svojim blaćenjem stranke.
Kraj svih vrijednih članova stranke, posebno onih koji godinama neumorno rade na terenu, među ljudima, koji istinski vjeruju i promiču temeljne vrijednosti socijaldemokracije, samovoljno stavljati Holy kao gosta na listu za EU izbore, kao saveznika, potez je koji će dugoročno štetiti stranci. Pritom je riječ o osobi koja je pokazala da ne zna biti političarkom, koja je uvijek nastupala s pozicije vječito oporbenog aktivista. I još pritom izjavljuje da do izbora neće javno govoriti protiv Bernardića, iako poručuje da o njemu i dalje misli isto što i prije ovog savezništva. Stvarno za to treba imati obraza prihvatiti i želudac to provariti.
Vaš ostanak u politici nije upitan?
- Iz mog kuta gledanja vrijeme je za mijenjanje smjera u političkom životu, jer je situacija postala neizdrživa. Društvo vapi za promjenama, osjeća se taj pritisak na svakom koraku, a stranke nemaju odgovore na mnoga pitanja. Barem je tako sada u SDP-u. Saborski sam zastupnik, ali nemam mogućnosti aktivnog i konstruktivnog djelovanja u stranci. SDP je radio program zdravstvene politike, ali bez mene, bez obzira na sve moje profesionalno i političko znanje i iskustvo kao čelnika HZZO-a i ministra zdravstva, bez obzira na to što je stanje zdravstva za mojeg mandata prije tri-četiri godine bilo u puno boljem stanju nego danas.
Dokumentom o zdravstvenoj politici SDP-a, struka, javnost i pacijenti su obrisali pod. Sramota me bilo kad sam nedavno pročitao u jednim novinama izjavu zdravstvenog stručnjaka da takvu strategiju ne bi prodao ni najgorem neprijatelju. Želio sam i želim raditi na organizaciji boljeg zdravstvenog sustava u Hrvatskoj, ali za to u SDP-u više nemam mogućnosti. Odbor za zdravstvo u Saboru SDP je ustupio Mostu, kao mjesto vanjskog člana Odbora. Svjetska banka i Svjetska zdravstvena organizacija koriste moje sposobnosti, znanja i iskustva u svojim programima reformi zdravstva u mnogim europskim zemljama, gdje radim kao konzultant. Istina je, u Hrvatskoj me mnoge druge političke stranke zovu za mišljenje oko zdravstva. Svi, osim SDP-a! Davor Bernardić svakim novim potezom čini korak više prema uništenju stranke.
Ovo s Mirelom Holy je bila kap koja je prelila čašu strpljenja i tolerancije, a mogu si samo zamisliti kako se osjeća Miha Zmajlović. Ja nikada nisam imao dilemu u životu da li biti partijski uhljeb ili raditi posao koji najbolje znam. Ja sam u SDP ušao kao ostvarena ličnost, ljudski i profesionalno, na poziv tadašnjeg predsjednika stranke i premijera Zorana Milanovića i želio sam dati svoj doprinos hrvatskom zdravstvu i društvu. Danas da sjedim u Saboru i primam plaću za nerad - hvala, to ne! Želim raditi s onima koji imaju viziju boljeg sutra.
Odgojen sam na zasadama zapadne demokracije, gdje ste uvijek na raspolaganju da nešto napravite. Vjerujem da tome teži i demokratski razvoj u Hrvatskoj. Da bi se mogle primijeniti bilo kakve ideje, ideologije ili projekti, morate biti u nekom segmentu izvršne vlasti, To ne mora biti u Vladi, to može biti na razini grada ili općine, županije... važno je da možete kreirati politiku i realizirati ono što kreirate. S ovakvim SDP-om to nije moguće.
Zato napuštam SDP. Svoj politički rad nastavljam kao nezavisni saborski zastupnik, djelujući isključivo prema vlastitim političkim, socijaldemokratskim uvjerenjima u interesu svih građana Hrvatske. Sa 54 godine života, s političkim i profesionalnim iskustvom koje sam stjecao sve ove godine, ali još više sa željom da sve ono što radim danas kao konzultant pomažući zdravstvenim sustavima u drugim zemljama primjenjujem i u Hrvatskoj, zaista nemam razloga sjediti skrštenih ruku i gledati tuđi nemar i nerad. Gdjegod da nastavim političku karijeru, imat ću samo jedan uvjet - da nema unutarnjih frakcijskih borbi kakve danas uništavaju SDP.
Sve češće se spominje povratak Zorana Milanovića u politiku. Surađujete li i danas? Idu li u tom smjeru vaši planovi?
- Ne. Čujemo se povremeno, ali o tome nismo nikada razgovarali. Ali odluči li se uključiti u politiku, mislim da njegovu šansu da osvoji predsjedničke izbore u drugom izbornom krugu ne treba podcjenjivati.
U Milanovićevoj Vladi, kao drugi ministar zdravstva po redu, nakon Rajka Ostojića, niste imali previše vremena za realizaciju projekata...
- Bio sam ministar godinu i četiri mjeseca, ali i u tako kratkom razdoblju uspjeli smo napraviti značajne pomake i promjene u zdravstvenom sustavu kao da sam bio ministar jedno desetljeće. Izvukao sam HZZO iz riznice, unatoč svim otporima i u vlastitoj stranci, što se pokazalo učinkovitim. Nažalost, moji nasljednici vratili su to korak natrag. Skratili smo liste čekanja na europsku razinu, povećali dostupnost liječenja i zdravstvenih usluga pacijentima u cijeloj zemlji, poticali liječnike na efikasniji rad, počeli uvoditi sustav nagrađivanja prema rezultatima…
Koliko se od toga što kažete da ste napravili uspjelo sačuvati do danas?
- Dio jest, pogotovo kada govorimo o primarnoj zdravstvenoj zaštiti koja je u fazi ekspanzije i preuzimanja sve veće odgovornosti u sustavu. Rekao bih da se to događa sadašnjem Ministarstvu zdravstva usprkos. To ministarstvo izrazito je fokusirano na bolnice, iako je i ta fokusiranost nedovoljna. Ministarstvo se postavlja previše pasivno.
Ono što smo mi percipirali kroz razgovore s udrugama pacijenata i na temelju međunarodnog rangiranja - naše skraćivanje listi čekanja značajno je povećalo dostupnost zdravstvene zaštite. Mi smo te liste prepolovili u vrlo kratkom razdoblju, no danas vidimo da su te liste ponovo narasle jer su ukinuti gotovo svi programi koje smo mi napravili. Lista čekanja danas je dosegla rekordnih milijun ljudi koji ne mogu doći do pravodobne usluge. To je četvrtina stanovništva, što niti jedna zemlja u Europi ne bi tolerirala. Nažalost, kod nas se i to podnosi.
Rad svake Vlade ovisi o snazi njezina predsjednika, posao šefa Vlade je koordinacija među ministarstvima, koliko je Zoran Milanović bio uključen u rješavanje tih problema?
- Kao ministar nisam operativnim pitanjima opterećivao premijera, uvijek sam smatrao da se to mora rješavati na razini ministarstva ili nižim organizacijskim razinama. Premijer se bavi strateškim pitanjima i odlukama na međunarodnom planu i unutar države. Ako ministar nije sposoban donositi odluke i provoditi dogovorenu politiku, onda nije za tu funkciju. U doba kada sam bio u izvršnoj vlasti imali smo veliku poplavu u Gunji i migrantsku krizu. Operativna pitanja nismo dizali na premijersku razinu, već smo ih rješavali i samo o tome izvještavali premijera. Premijer je bio uključen u izdvajanje HZZO-a iz riznice, jer za to nisam kao ministar imao podršku ministara financija i drugih resora. Tu mi je trebala podrška premijera, i dobio sam je.
U to se vrijeme naveliko govorilo o privatizaciji sustava. Vaš je plan bio privatizirati zdravstvene ustanove, dok bi HZZO, kao osiguravajuće društvo, ostao i dalje u rukama države...
- Pogrešno. Nismo to namjeravali napraviti. To je izvučeno iz moje prezentacije o kanadskom zdravstvenom sustavu. Netko je to kasnije protumačio kao moju inicijativu, ali ja to nikada nisam zagovarao. Moj je projekt bio dovršetak privatizacije primarne zdravstvene zaštite, i to zato što smo mjerili učinkovitost privatnih koncesionara u odnosu na zaposlene u domovima zdravlja. Uspoređivali smo dvadesetak parametara uspješnosti i indikatore kvalitete.
Ni u jednom pokazatelju nisu zaposlenici domova zdravlje bili bolji od privatnika, bilo da je riječ o dostupnosti, uslužnosti, uspjehu u liječenju, stopama upućivanja u bolnice... Pacijenti su sami češće birali koncesionare nego zaposlenike. Htjeli smo reformirati domove zdravlja, tako da umjesto da budu mjesto zaposlenja za liječnike koje pacijenti zapravo ne žele, postanu specijalistički hubovi za liječenje kroničnih, nezaraznih bolesti i preventivu. Plan je bio približiti liječnike pacijentima. Tada se međutim podigla politička buka da mi želimo privatizirati sustav.
Digao se i značajan dio struke...
- Ne sjećam se da je baš bilo protesta iz redova liječnika. Možemo međutim reći da je podrška bila tiha, a da je glasna bila nekolicina oponenata koji su se bunili iz političkih pobuda. Kako je došlo do smjene vlasti, svi ti glasovi protivnika su se naglo ugasili.
Ugasili su se jer je stala reforma sustava...
- Ha slušajte... Imamo i projekt Svjetske banke koji su naslijedila dva ministra nakon što sam otišao i gdje, koliko mi je poznato, također nema pomaka. Zadnji pozitivni rezultati i pomaci postignuti su krajem 2015. A u sklopu toga bila je provedba master plana bolnica, njihovo funkcionalno spajanje... Danas više nitko ne vjeruje da će se to ikada dogoditi.
Europa je, za razliku od ostatka svijeta, razvila i zadržala zdravstveni sustav koji je dostupan najširem sloju građana. Kakva je budućnost tog sustava, sve je više onih koji govore o njegovoj neodrživosti?
- Današnji problem zdravstva je svojevrstan paradoks - kroz kontinuirano bolju uslugu i s razvojem medicine produžio se značajno život korisnika sustava što je dovelo do značajnog porasta troškova. Dakle ono što se pokazalo kao veliki uspjeh na stručnom planu, postalo je veliko opterećenje na ekonomskom. Hrvatski prosjek izdvajanja za zdravstvo po stanovniku, sa šest posto, i dalje je niži od prosjeka razvijenog dijela EU koji je devet posto. Slovenija je već prešla tu devetpostotnu granicu. Jedna od najbogatijih europskih zemalja, Norveška, izdvaja više od 11 posto svog BDP-a i nedavno je njihovo izaslanstvo u europskom sjedištu Svjetske zdravstvene organizacije zatražilo stručnu pomoć, jer zbog napretka medicine uzrokovanog produljenjem života, više neće biti u stanju financirati troškove sustava.
Oni danas izdvajaju više od 6000 eura po stanovniku, u Hrvatskoj je ta brojka 700 eura. Riječ je o problemu koji prijeti cijeloj Europi, a Hrvatska je tu u usporedbi s drugima u prilično lošem položaju. Hrvatski problem je još teži jer nam odlazi mlađi dio radne snage izvan zemlje, a broj starijih uzdržavanih osoba se svake godine povećava. Zato nema čekanja, moramo pod hitno primijeniti poznata rješenja i provoditi promjene. Na tom polju se trebaju potvrđivati političke stranke i struka, a ne na ispraznim prepucavanjima o temama iz prošlosti. Prošlost ne možemo mijenjati, ali budućnost da. To je ono što mene zanima i na čemu sam spreman raditi.