Tvrtku Pašaliću, 67-godišnjaku koji je u Domovinskom ratu početkom devedesetih bio zapovjednik 2. satnije 72. bojne Vojne policije, njegovom tadašnjem pomoćniku Željku Maglovu (63) te Miloradu Paiću (63), svojedobno pomoćniku zapovjednika kriminalističke policije navedene postrojbe, na splitskom Županijskom sudu započelo je suđenje zbog optužbi da su zlostavljali i mučili zarobljene srpske vojnike u šibenskom vojnom zatvoru Kuline u ožujku i travnju 1992. godine. Sva su trojica sudskom vijeću na čelu sa sucem Milom Rebićem kazali da razumiju za što ih se tereti i da se ne osjećaju krivima, a da će obranu dati na kraju postupka.
Optužnicu u ovom "zaboravljenom" slučaju podiglo je splitsko ŽDO još prije 12 godina, a na splitskom sudu je 2015. godine nakon brojnih peripetija napokon počeo postupak u kojem su izvođeni dokazi i saslušavani svjedoci, no do presude nikad nije došlo. Sve je stalo 2017. godine, poslije je došla i epidemija korone pa je predmet ležao u ladici dok ga u svibnju prošle godine nije dobio sudac Rebić. U prosincu prošle godine bila je zakazana prva rasprava no tad je bila odgođena obzirom da je Maglov bio na radu u Finskoj gdje i danas živi i radi.
Uz gore navedenu trojku optužen je bio i nekadašnji zapovjednik zatvora Kuline Damir Boršić, no on je u međuvremenu umro isto kao i dvoje od osam predloženih svjedoka iz Srbije dok je jedan svjedok otišao živjeti u SAD. Pašalića po službenoj dužnosti brani splitski odvjetnik Dragan Mijoč, Maglova po istoj osnovi zastupa odvjetnik Nediljko Ivančević dok šibenski odvjetnik Branimir Zmijanović koji brani Paića nije došao na splitski sud već se umjesto njega kao zamjena pojavio mladi odvjetnik Toni Benzon.
Branitelji okrivljenih bili su izričito protiv toga da se čitaju iskazi svjedoka koji nisu ispitani na prošlim raspravama te protiv toga da se svjedoci iz Srbije ispitaju putem video linka obzirom da su isti prije izričito odbili doći svjedočiti osobno na splitski sud. Odvjetnici su inzistirali da sud svjedocima ponovno pošalje pozive za dolazak na raspravu bez obzira na njihovo. Sudac Rebić prihvatio je njihov stav kazavši da će im se pozivi poslati jer postoji mogućnost da su možda promijenili mišljenje.
Podsjetimo, optužnica tereti Pašalića, Maglova i Paića za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika odnosno da su, nakon oslobođenja sela Nos Kalik zarobljene pripadnike srpske paravojske i to Branimira Skočića, Nikicu Skočića, Rajka Skočića, Milana Skočića, Boška Skočića, Zdravka Skočića, Nikolu Skočića, Branka Skočića, Petra Skočića, Damira Kalika, Dragana Kalika, Marka Kalika, Dušana Kalika, Boška Kalika, Branka Zeljka, Peru Zeljka, Jovana Zeljka, Đina Zeljka, Mirka Milovca, Milorada Đuričića i Vojkana Živkovića, a koji su bili dovedeni u šibenski vojni zatvor, svakodnevno mučili i zlostavljali.
Tereti ih se da su to radili osobno u periodu od mjesec i pol dana, od 2. ožujka do 23. travnja 1992. godine, ali i da su znali da drugi neimenovani stražari rade iste stvari, no ništa nisu napravili da to spriječe i kazne svoje podređene.
Optužnica navodi da su ratne zarobljenike tukli nogama, rukama, gumenim palicama, kabelima i raznim drugim predmetima te su mučili tako da su im na golo tijelo stavljali elektrošoker pod naponom, gole žice pod naponom struje vezivali su za prste, testise, uši zarobljenika. Potom bi ih postrojili u red, natjerali da goli i bosi stoje na mokrom podu, a onda bi prvog i zadnjeg zarobljenika u redu spojili na ogoljele žice pod naponom pa bi struja prolazila kroz sve njih u redu. Također su ih tjerali da do iznemoglosti trče po dvorištu s 50 kilograma teškim vrećama punim pijeska, a kad bi netko od zarobljenih pao, tukli bi ga.
Maglova i Paića se tereti i da su, zajedno s drugim čuvarima, prijeteći pištoljem tjerali dva zarobljenika na međusobni homoseksualni odnos. Jedan od njih je od Maglova tražio da mu da pištolj da se ubije, a on mu ga je i dao. Zarobljenik je, uvjeren da je pištolj pun, prislonio cijev na svoju sljepoočnicu i potegao okidač, no nije bilo opaljenja jer je oružje bilo prazno.
Tijekom istrage Pašalić je dva puta davao obranu ustvrdivši da je u tom periodu u zatvor dolazio nekoliko puta no da nikad na zarobljenicima nije primjetio nikakve ozljede te je negirao da je on osobno ikoga od njih zlostavljao i mučio te da ne zna ta je bilo tko drugi to radio. Maglov je također u istrazi čvrsto negirao sve za što ga terete kazavši i da od 1. travnja 1992. godine uopće nije bio u Šibeniku već na južnom bojištu.
Za razliku od njih dvojice, okrivljeni Paić je, stoji u optužnici, kazao da su on i njegov kolega Marijo Barišić dolazili u Kuline uzimati izjave od zarobljenika, a Pašalić im je zabranio da ulaze bez njegovog odobrenja ili odobrenja Maglova. Kazao je da je vidio kad je Pašalić tukao zarobljenike u uredu danas pokojnog tadašnjeg šefa zatvora Boršića te da je Maglov prisilio dvojicu zarobljenih na homoseksualni odnos. O svemu tome su on i kolega Barišić izvjestili zapovjedništvo 72. bojne VP u Splitu i Upravu vojne policije u Zagrebu.
Suđenje bi trebalo biti nastavljeno početkom srpnja.