Bolna ispovijest oca 16-godišnjaka koji se utopio u Krki: moj Franko tek je počeo živjeti, samo želim da mi rijeka vrati njegovo tijelo...

Zlokobna tišina dočekala nas je u četvrtak ujutro u selu Laškovica u zaleđu Skradina. Tmurno nebo iznad sela i kiša koja je rominjala dodatno su pojačavali otužnu sliku ovog naselja raštrkanih kuća sa stotinjak stanovnika.

Pomislih i nebo plače za mladim mještaninom Laškovice, 16-godišnjim mladićem Frankom, koji se 24. ožujka utopio dvadesetak metara od otoćića Visovca na Visovačkom jezeru u Nacionalnom parku Krku. Te kobne subotnje večeri omaleni čamac u kojemu je Franku bio s trojicom svojih prijatelja i vršnjaka, prevrnuo se, 20-ak metara od otočića s franjevačkim samostanom.

Trojica mladića iz Skradina i Dubravica uspjela su doplivati do Visovca, Franko nije bio te sreće, nepredvidljiva Krka povukla ga je na dno jezera i zauvijek zavila u crno njegova oca Željka Silova, njihovu obitelj i rodbinu. 

Kako je došlo do nesreće na Krki? Mladići su isplovili u posuđenoj brodici Jugoplastike, nestabilnoj poput orahove ljuske; Policija otkrila detalje kobne večeri

Trinaestog dana nakon bezuspješne potrage za Frankovim tijelom, teško je bilo naći pravu riječ sućuti zbog gubitka mu sina jedinca, kad nas je Željko Silov primio u svojoj skromnoj obiteljskoj kući. U omalenom dnevnom boravku zatekli smo uplakanu Željkovu sestru Milenu Jakus, njezina supruga Mirka, i Antu Silova, Frankova strica. Suvišno je bilo i s novinarske i ljudske strane pitati ih – kako se osjećaju. Dovoljni su bili pogledi. 

Potraga za nestalim 16-godišnjakom za sada bez uspjeha, momak je bio neplivač, strahuje se od najgoreg; Trojicu njegovih prijatelja ih hladne je vode izvukao fratar

- Prijatelji, novinari moji dragi, 13 dana i 12 noći je prošlo otkako nema moga Franka. Od one večeri kada su mi javili što se dogodilo oka nisam sklopio. Ne mogu, bol je prejaka. Moj Franko bio je ponos našega sela. Dobar od dječjih dana, prekrasan mladić na diku i ponos našoj Laškovici. Ne hvalim ja njega jer je moj sin jedinac. To će vam reći svi moji sumještani i svi oni koji su ga poznavali u skradinskom kraju. Svaka bi mater takvog mladića za sina poželjela. A tragedija koja je mene zadesila, ne daj Bože nikome – bile su prve riječi koje nam je uputio Željko Silov.

Slušajući čovjeka koji govori glasom prepunim tuge za izgubljenim sinom, ali opet staloženo i smireno, nemoguće je i zamisliti svu njegovu bol kroz koju prolazi. 

- Moj Franko tek je počeo živjeti, a njegov mladi život bespovratno se ugasio u vodi. Sada mi je jedina želja i nada, da će se pronaći njegovo tijelo. Svaki put kad mi zazvoni mobitel, pomislim, evo našli su ga. Priroda i voda su mi ga uzela, a sada samo želim da mi rijeka Krka vrati Frankovo tijelo. Da ga mogu dostojno sahraniti, da mu mogu grobak posjećivati, kititi ga cvijećem, izmoliti Očenaš nad njime – jednako staloženim tonom nastavio je Željko. 

Prisjetio se potom i one kobne subote i poslijepodnevnih sati prije tragedije. 

- Oko 16,30 sati Franko mi je rekao - čača idem ja u Dubravice kod Šime Brajkovića. On i Franko bili su najbolji prijatelji, nerazdvojni svakodnevno od ranih školskih dana, a zajedno su upisali i krenuli u srednju školu za medicinskog tehničara. Franko i Šime bili su poput braće, a ja sam i Šimu doživljavao poput drugo sina. Njih dvojica stalno su bili zajedno. Kad mi je Franko rekao da ide u Dubravice, nisam imao ništa protiv. Ma nisam nikada Franku bilo što branio jer je bio mladić na svom mjestu. Nikad nije bio problematičan, odličan u školi, sa svakim dobar, nikad u životu nešto loše nije napravio. A zašto su te subote desetak minuta prije mraka s još dvojicom prijatelja krenuli brodom prema Visovcu, to samo draga Gospa zna. A sutradan u nedjelju na Cvjetnicu, Franko je trebao sudjelovati u procesiji i nositi maslinove grančice. Od malih nogu svoga Franka odgajao sam u vjerničkom duhu i kao dijete želio je biti fratar – ispričao nam je tužni otac Željko.

Prisjetio se Željko još jedne tragedije koja ga je snašla prije sedam godina, kada je ostao bez supruge Anite, a Franko bez majke.

- Od opake bolesti moja Anita preminula je 2011. U 36.godini. Franko je tada imao devet godina, završavao je drugi razred osnovne škole. Rano je ostao bez majke, ali ja sam se nakon toga trudio i uspio da od njega napravim uzornog mladića. Bio sam itekako ponosan na svoga sina jedinca, a nakon njegove tragične smrti, mogu još samo reći da sam ponosan što sam ga imao. Neka mi rijeka vrati njegovo tijelo – zavapio je na kraju ove tužne priče Željko Silov. 

Još se zahvalio na posjeti svojim suborcima i prijateljima iz Udruge Specijalne policije Jastrebovi Šibenik, koji su ga prije neki dan posjetili u kući i s njime podijelili bol. Željko Silov, inače, dragovoljac je Domovinskog rata. U postrojbama HV-a i Specijalne policije proveo je ukupno 2100 dana. Četiri godine Domovinskog rata proveo je u postrojbama 113. Šibenske brigade, a potom još tri u ratnim i mirnodopskim jedinicama šibenske Specijalne policije. 

Po povratku iz Laškovice u redakciju, obišli smo područje pristaništa Remetića na obali jezera, nasuprot otočića Visovca, a s kojega su četvorica prijatelja s 2-5 metarskim čamcem 'kepolom' krenuli iz mladenačke zaigranosti u avanturu koja je imala tragičan epilog. U potrazi za tijelom nesretnog mladića zatekli smo brod s djelatnicima Lučke kapetanije Sisak, pod čijom su ingerencijom sve rijeke i jezera u Hrvatskoj.

Uz njih u potrazi su tijekom četvrtka još sudjelovali brod Pomorske policije i djelatnici Nacionalnog parka Krka sa svojim čamcem. Pretraživala su se rubna područja obrasla šašom i trstikom uzvodno od Skradinskog buka prema otoku Visovcu. Ni ovaj 13. dan potrage nije dao rezultata, još nije pronađeno tijelo Franka Silova.