StoryEditorOCM
ZanimljivostiŠPIRINA JEDINA LJUBAV

Živjeli su sretno četvrt stoljeća iako je viđen i u prisnom društvu stranih glumica. Kad je umrla, nije se više ženio

Piše Ivana Mikuličin/Jutarnji list
21. kolovoza 2023. - 18:46

Jeste li primijetili vrlo karakterističnu gestu, njegovu vazda stisnutu pest i palac čvrsto pritisnut o tu pest, uvučen tek toliko da se nazrijeva vrh palca, poput njegove osobnosti uvučene u fizionomiju lica, primijetio je legendarni profesor Tomislav Durbešić kada je pisao osvrt o Špiri Guberini za njegovu monografiju koju je pripremilo više autora u povodu 40 godina Guberinina glumačkog puta.

Legendarni Šibenčanin živio je 87 godina (1933.-2020.) i za života proslavio skoro 75 godina rada na pozornici, u serijama, filmovima i na televiziji. Moguće je da je palac koji je spomenuo profesor Durbešić bio i nekovrsna Špirina figa onima koji jednom u njega nisu vjerovali, izraz zatomljene nesigurnosti, sjećanja na rane glumačke nedoumice?

Naime, kao nebrušeni talent Narodnog kazališta u Šibeniku, Špiro Guberina prošao je na prijemnom ispitu pred komisijom Akademije dramske umjetnosti, što je bio početak puta prema njegovim angažmanima izvan Šibenika, posebice njegovog zapošljavanja u HNK, u kojem je ostao do umirovljenja u statusu nacionalnog prvaka drame.

Sam je Špiro pričao kako je legendarni dr. Branko Gavella uložio mnogo truda da mu pomogne u rješavanju nervoze tijela, u zastajkivanju u govoru. Dr. Gavella uspio je svojim savjetima smiriti greške u Špirinu načinu govora, da bi Kosta Spaić kasnije u Špiri prepoznao klasični mediteranski karakter, pogodan i za Marinkovićeve likove. Bio je to Tonko Jankin u “Prahu” 1976. u &TD-u te 1986. u HNK Split ili, primjerice, Don Florijo u “Gloriji”, 1980. na Dubrovačkim ljetnim igrama, te Biskup u istoj drami u produkciji HNK u Šibeniku 2013. godine. Lajao je Špiro na žarulju u Spaićevu i Marinkovićevu “Kiklopu” u zagrebačkome HNK, a na istu je žarulju u Vrdoljakovoj televizijskoj režiji lajao Ivo Gregurević, Guberinin, odnosno Strikanov Netjak iz “Velog mista”, serije u kojoj će se ova dvojica glumaca različitih generacija susresti početkom osamdesetih.

Pored uloge Strikana u “Velom mistu”, Guberinu je televizijska publika naročito prigrlila zbog nezaboravnih uloga u serijama “Dnevnik Očenašeka, “Prosjaci i sinovi”, “Ča smo na ovon svitu” i TV drami “Buža”.

Špiro je, dakle, na pozornici bio pobijedio sebe, savladao možebitnu manu i na tom trijumfu napravio karijeru.

Majku je bio izgubio sa samo trinaest godina, a otac mu je, kako je sam govorio, bio željezničar i kartaš, pa su za Špirin odgoj bile zaslužne i njegove starije sestre, Antonija i Božena.

Bio je dijete gladnih godina i postratnog optimizma, vremena amaterske kazališne grupe supruge tadašnjeg ravnatelja Narodnog kazališta u Šibeniku Milke Bučić. Mnogo kasnije, više se sjećao slatkiša i čokoladica koje je kao kazališno dijete dobivao od humanitarne međunarodne organizacije negoli prvih glumačkih koraka.

Godine 1969., kad je snimao “Fiškala” u režiji Joakima Marušića, Špiro se oženio za Ingrid Petrić. Bila je 13 godina mlađa od Špire i u braku s njome dobio je sina. Njemu je bilo 36 godina, a njoj 23 kada su se vjenčali. “Moja supruga bila je veoma lijepa, dobra i skromna. Najveći dio brige o našem sinu preuzela je Ingrid, ja sam stalno bio na putu ili snimanju. Bila je izuzetna osoba, njezin me odlazak strašno pogodio”, govorio je Špiro koji je već 1995. godine ostao udovac.

Supruga mu je, unatoč odabiru studija stomatologije, bila prava umjetnička duša, silno je voljela klasičnu glazbu i kazalište.”Kod nas su od jutra do mraka odjekivale Verdijeve i Mozartove arije, lijepa glazba općenito. Cjelonoćnu radijsku emisiju “Šišmiš’” na Trećem programu nije propuštala. Išla je na sve koncerte Pavla, Maje i Valtera Dešpalja. Prijateljevala je s njima. Glazbenu je naobrazbu stekla u zadarskoj Muzičkoj školi, gdje je svirala klavir”, sjećao se supruge.

Držala je dom i obitelj, odgajala sina, a stariji kazalištarci sjećaju se nje danas kao jedne distingvirane dame u zagrebačkim društvima. “Iako joj možda nije bila draga cijena popularnosti, na mojim premijerama je uvijek imala tremu i bodrila me. Premda je bila strog kritičar, nije trošila riječi za ono što nije bilo dobro”, govorio je glumac.

Prema riječima Špirina jedinog sina Borisa Guberine, njegovi roditelji upoznali su se u Zadru. Njegova majka Ingrid također je rođena u Šibeniku 1946. godine, ali se s ocem Teodorom i majkom Hanijom dvije godine kasnije preselila u Zadar, gdje je živjela i školovala se do odlaska na studij stomatologije 1965. u Zagreb. Otac joj je u Zadru imao optičarsku radnju, a Ingridina majka bila je kućanica.

- Ingridini su roditelji bili kućni prijatelji sa starijom Špirinom sestrom Boženom, koja se udala za Marka Šupuka, praunuka šibenskog gradonačelnika Ante Šupuka, čijom je zaslugom Šibenik među prvima u Europi, izgradnjom elektrane Krka, dobio višefaznu struju. Po Špirinom sjećanju, on je prvi put upoznao Ingrid tijekom nekih od posjeta sestri u Zadru. I nakon Ingridine smrti, Špiri je veliki oslonac bio nećak Klaudio, s kojim je prijateljevao do posljednjih dana - govori Boris Guberina.

Intenzivnija druženja između Ingrid i Špire započela su u drugoj polovici 60-ih godina kad je Ingrid stigla na studij u Zagreb.

- Špiro je kraće vrijeme živio u stanu svoje starije sestre Antonije koja je sa suprugom, nuklearnim fizičarom, Krstom Prelcom bila zaposlena na Institutu Ruđer Bošković, ali već u to vrijeme oboje se sele u Ameriku, prvo u Princeton, da bi se poslije zaposlili u Brookhaven National Labu, na Long Islandu, gdje je Krsto dobio ponudu za usavršavanje. On je kao asistent na Odjelu za nuklearnu fiziku sudjelovao na izradi prvog akceleratora čestica na Institutu Ruđer Bošković. Slučajnost je bila da je Ingrid sa sestričnom Nadjom Paić unajmila taj stan za vrijeme studija, nakon što je prethodno u njemu živio Špiro. Šarmirali su jedno drugo i nakon nekoliko godina odlučili su se vjenčati - nastavlja Špirin sin.

Brak je sklopljen 15. veljače 1969. u Zadru, a medeni su mjesec proveli u Dubrovniku.

- Ja sam im došao kao pojačanje u lipnju 1970. godine. Živjeli smo tada na adresi Trnsko 15 u iznajmljenom stanu glumca Zlatka Crnkovića, veličine 20 četvornih metara. Poslije je Špiro dobio mogućnost otkupa tzv. stanarskog prava u tek novoizgrađenoj zgradi Super Andrija u Sigetu. Oca sam malo viđao kući u duljim razdobljima: 1973. je snimljena serija ‘Prosjaci i sinovi’, a tijekom čitavih 70-ih bila je ekspanzija poslova na televiziji. Usporedno s tim, Zagreb je doživio tzv. zlatno doba kazališnog života. Špiro je od samih početaka glumio u Studentskom eksperimentalnom kazalištu (SEK), bio je u jednoj od prvih kazališnih postava kazališta Jazavac, a Brešanovu ‘Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja’ odigrao je u tada novom Teatru &TD više od 300 puta - priča Boris Guberina, sjećajući se kao je snimanje 14 epizoda “Velog Mista” trajalo devet mjeseci. Interijeri, gradska tržnica starog Splita, snimani su unutar kulisa u Domu sportova, a eksterijeri na Marjanu i u Splitu.

- Kombi bi dolazio po oca oko pet izjutra da bi ga odveo na aerodrom, zatim bi drugim kombijem išao u Split na snimanje, da bi navečer Špiro znao još odigrati predstavu u matičnom. Lik škovacina Jockana, kojeg je Smoje opisao po stvarnom čistaču ulica starog Splita, a koji se pravim imenom zvao Tonči, u prvoj podjeli nije bio namijenjen Špiri, već ga je redatelj Marušić zamolio da zamijeni sarajevskog glumca Vladimira Gaćinu. Isto je bilo i sa Špirinom zamjenom Borisa Dvornika za lik Vite u TV seriji ‘Buža’ - ističe Špirin sin.

Vjeruje da se njegova majka na samom početku zajedničkog života pomirila s time kako će morati biti potpora Špirinim izazovima, a i zbog svojeg već otprije narušenog zdravlja, odlučila je kako će se, između ostalog, kvalitetnije brinuti o sinovljevu odgoju.

- Nas troje smo sasvim pristojno živjeli od tatine plaće, a dulji periodi kad bi bili zajedno uglavnom su bili za vrijeme školskih praznika, kad bi Špiro uspio dovesti mene i mamu na desetak dana na Ljetne igre u Dubrovnik. Ostatak ljeta provodio sam s majkom i njezinim roditeljima u uvali Mala Lamjana na otoku Ugljanu, gdje smo ljetovali bez struje, ali nam ničeg nije falilo. Špirina punica Hanija, kao i njegov otac Lovre, nisu bili oduševljeni njegovim glumačkim pozivom. U to vrijeme Akademija dramske umjetnosti bila je u počecima postojanja i profesionalna gluma nije bila validirana kao ‘ozbiljna’ profesija. I tu postoji jedna zgodna anegdota koja kazuje kako je 1969. godine, nakon što je oženio Ingrid, Špiro otišao na Dubrovačke ljetne igre, gdje su ga s kolegama novinski paparazzi fotografirali s nekim stranim glumicama te začinili fotografiju tekstom koji nije imao prevelike veze s glumačkim zadacima na Igrama. Špirina je punica sa žaljenjem pokazala te novine Ingrid: ‘Eto, to su ti glumci’, komentirala je - prisjeća se naš sugovornik.

Boris Guberina reći će da očevu čestu neprisutnost nije nikad osjećao kao emotivni nedostatak u odrastanju.

- Gledao sam ga na televiziji, u to vrijeme su bile popularne dječje serije ‘Jelenko’ i ‘Zlatna nit’ i nekako mi je prijalo da imam oca koji uveseljava moju generaciju školaraca - kaže Guberina mlađi.

Međutim, nagli odlazak njegove majke 1995. godine bila je i za oca i za sina najveća trauma. Ingrid je otišla u 49. godini života, nakon dijagnoze zloćudne bolesti. Špiro je s njom proživio 26 sretnih godina. Nastao je šok, praznina.

- Ostali smo u tom periodu sasvim izgubljeni i preko noći zapravo postali dva cimera koja su rasporedila poslove tako da se Špiro primorao odmah drugi dan otići na pozornicu kako bi što manje razmišljao o situaciji koja nas je zadesila potpuno nepripremljene, a ja sam se počeo baviti kuhanjem i peglanjem. Početkom 1997. godine Špiro dolazi na ideju da osnuje vlastito kazalište kao umjetničku organizaciju, za što su formalno bila potrebna dva osnivača koja moraju biti članovi umjetničkih udruga. Ja sam u to vrijeme bio član Udruženja hrvatskih arhitekata, pa su sve formalnosti bile zadovoljene i tako je pokrenut Mali hrvatski teatar Kiklop, kako ga je Špiro nazvao u čast njegovu profesoru Ranku Marinkoviću - govori o osnivanju privatnog kazališta.

Bavljenje tim teatrom bila je radna terapija koja im je omogućila bezbroj lijepih trenutaka na gostovanjima u Hrvatskoj i izvan nje.

- Kad imaš kazalište osnovano kao neprofitna organizacija, za većinu aktivnosti moraš se snalaziti sam, pa se Špiro bavio i animiranjem sponzora, a ja sam se bavio izradom plakata i programskih knjižica, fotografijom i glazbenim suradnjama. Bila je to zanimljiva i intenzivna priča koja je u nekim trenucima imala i naznake dobrog krimića, budući da smo imali računovotkinju koja je preko svojeg ‘računovodstvenog servisa’ uspjela pokrasti sva sredstva s poslovnog računa našeg teatra i još nekoliko umjetničkih organizacija te netragom nestati. Veliku potporu u tom periodu, a i kasnije, pružila nam je obitelj Špirinog mlađeg brata Emila i njegove supruge Vere, koji su nas nagovorili da kupimo jednu trošnu vikendicu na Jadriji kako bismo ljeti bili bliže njima - ljeta na Jadriji bila su ocu i sinu mjesto druženja s dragim prijateljima.

Na većinu turneja teatra Kiklop Špiro je odlazio BMW-om iz 1970. godine, koji mu je šogor Krsto ostavio na korištenje dok je bio u Americi.

- S vremenom je oldtimer postao Špirin trademark po kojem su ga sudionici u prometu prepoznavali i ujedno ga na vrijeme izbjegavali u prestrojavanju, s obzirom na to da mu je jedan od žmigavaca bio stalno upaljen za vrijeme vožnje. Oženio sam se prilično kasno, s 36 godina isto kao i Špiro, tako da je potkraj života Špiri, kao i meni, bilo lakše kad je stigla moja supruga Mirna. Nisam nikad imao afiniteta da se profesionalno bavim glumačkim poslom, ali taj period života sa Špirom slučajno se pretvorio u jednu pravu avanturu života s teatrom koja je potrajala dvadesetak godina, za koju sam stjecajem navedenih okolnosti bio privilegiran. Sigurno je da većina tih okolnosti nije bila slučajna, već Špirina želja da se snađemo u zajedničkom životu oca i sina na najbolji mogući način, što je njegovom zaslugom ostvareno i na tome sam mu beskrajno zahvalan - kaže danas Boris Guberina.

Špiru su ljudi u godinama u kojima je formalno trebao biti u penziji, a i dalje je glumio, najčešće sretali u kazalištu, na pozornici i izvan nje, kao i veselog i malo povučenog udovca. Bježao bi od malodušja u kazalište, slušajući savjete dr. Stanislava Feldmana kako se, osim terapijom kemijskim lijekovima, potištenost može liječiti odlaskom među ljude, pa makar kimanjem glavom na tuđa pripovijedanja, a ljekovita za dušu može jednako tako biti jedna duga šetnja.

Špiro je pod starije dane bio pomalo žedan Mediterana, ljeta u rodnom gradu, doduše, onih s daškom maestrala kakve smo poznavali, a ne današnjih tropskih vrenja ili olujnih nevremena.

Nakon smrti Ingrid više se nije ženio.

“Brak zahtijeva regule. Ako se nisam odmah drugi put oženio, što bih sad. Kad bih sad uzeo neku mlađu, ljepšu, ona bi izlazila sa svojim društvom, vjerojatno bih na kraju bio prevaren i ljubomoran. A ove mojeg godišta izgledaju mi prestaro... što ću s njome, ona kašlje kao ja, morao bih biti fer, pa i ja njoj skuhati čaj”, šalio se u poznijim godinama. Počevši od 1949. godine i prvih koraka u Narodnom kazalištu u Šibeniku ostvario je nevjerojatnih tristotinjak uloga na raznim pozornicama i setovima. Kao istinski i iskreno u umjetnost zaljubljen kazališni protagonist, Puba Fabriczy u “Glembajevima” ili Bokčilo u “Dundo Maroju”, odnosno kao Knez Miškin u “Idiotu”, imao je ljubavi i volje za dvostruko više godina na pozornici nego što prosječni ljudski vijek dopušta.

Zato nije neobično da je književnik Ranko Marinković Špiru bio prozvao Šekšpiro.

Glumci su, vjerovao je Guberina, liječnici ljudske duše. Nikada nije bio nezadovoljan svojim poslom. Neprocjenjivo je bogatstvo ako vam se pruža prilika da čitav život budete dijete, smatrao je Špiro koji je bio sklon kašnjenju. Njegov je, kako je rekao, najveći prijatelj bio sat, a najveći gonič HNK u Zagrebu. Upravo je jedan zlatni sat bio naslijedio od oca koji je umro prije rođenja unuka. Taj sat selio se nebrojeno mnogo puta iz očeva džepa u zalagaonicu pa natrag. Bila je to uspomena i na očeve prigovore. Jer prvi artist u lozi Guberina, nesuđeni violončelist i nekadašnji statist u opereti, u Zagrebu bio je odustao od studija građevinarstva jer je bio slab tehnički crtač. Odslušao je i nekoliko semestara fizike i matematike na PMF-u, ali glumi nije mogao uteći.

“Ti zaista iskreno voliš mog sina kad se udaješ za glumca i kad ga misliš cijeli život trpjeti!” rekao je Lovre Guberina budućoj snahi Ingrid, a sinovljevo vjenčanje nije doživio. U oproštajnom pismu otac Lovre je 1969., pred smrt, prihvatio sinovljev odabir glumačkog poziva. “Kupi sebi šešir borsalino, onakav kakav si nosio u Očenašeku”, glasio je jedan dio posljednjeg Lovrina pisma, u kojem je, u drugom dijelu, pripomenuo sinu da je dobrota najvažnija stvar u životu.

23. studeni 2024 01:33