Zavirili smo u prvi tehnički muzej na Jadranu: Pogledajte Ladu koju su vozili oficiri, Corvettu od sto tisuća dolara Joea Maračića Makija, te legendarnu 'žabu' – Miše Kovača

Jedini je to tehnički muzej na Jadranu, a skrio se na ušću Krke, čeka da ga otkriju milijuni posjetitelja. U Zagrebu pod imenom "Ferdinand Budicki" djeluje godinama.

U posljednje vrijeme povijesna vozila možete razgledati u sklopu trgovačkog centra "West Gate" na čak dvije tisuće kvadrata, a njegov mlađi dalmatinski brat – ali ne i brat blizanac, jer se radi o različitom postavu – spustio se niz rijeku na more, u drevnu Scardonu.

A baš tako se zove kulturno-sportski, umjetnički park u Skradinu, čiji je muzej glavni dio. I već vas bilboardovima s ceste poziva k sebi, što je rijetkost kad su izložbe tehničke kulture u pitanju, no to je "ono više" što ovdje žele dati da se provezu našim životima, dok ne odamo počast prohujalom vremenu i dostignućima koja su ga krasila.

Najstarije vozilo broji 102 godine. Kamion napravljen u Pragu, na kojem je, osim čelične šasije, sve izrađeno od drveta, a gume od punog materijala krpane vijcima, služio je za sve vrste tereta – duperali su ga od kamenoloma do tržnice. Svjetla su mu radila na petrolej. Na "baki" je, kako je zovu, voditelj muzeja iskoristio koš da bi u njemu izložio kataloge iz tog vremena, jer i onda se reklamom pronalazilo put do kupca. Tu je i knjiga dojmova u kojoj ne fali superlativa, a kako ih neće kad su tu izloženi i primjerci poput starih bicikala vrijedni kao automobil.

Kapirali ste, ovo je još jedan od muzeja nostalgije, i zato mnoga od ovih vozila upravo gledate u seriji na istu temu, "Crno-bijeli svijet".

– Na samom ulazu u "Scardona park" je "peglica", originalno proizvedena u Poljskoj, kao i kamp-kućica iz iste zemlje koju je jedino mogla vući – uvodi nas polako u priču Drago Maček, alfa i omega parka "Scardona", koji, dakle, ima svoju muzejsku komponentu, a čiji je nositelj strastveni ljubitelj automobila Valentin Valjak – ali i umjetničku i sportsku, jer se tu nalaze galerija, sportska dvorana, hostel, bazen, a u izgradnji je dvadeset i jedna soba ranga četiri zvjezdice, u kojima će odsjedati ljubitelji automobilizma i industrijske baštine, skulptura akademskog kipara Ante Strinića i drugog najmasovnijeg sporta u Hrvatskoj – taekwondoa.

Skradin, na čijem širem području živi pet tisuća ljudi, s "Ferdinandom Budickim", dobiva jednu potpuno drugu dimenziju. Uspiju li osnivači muzeja zajedno s Turističkom zajednicom Skradina i gradskim čelnicima produljiti boravak gostiju s jednog od tri, kao što je slučaj danas, na tri do pet dana, grad više neće biti usputna stanica turistima koji su tu zbog ljepote slapova, Skradinskog buka, Visovca, Manojlovca...

U Nacionalni park Krka gosti mogu dolaziti cijele godine. Zašto ne bi i u Muzej povijesnih vozila i industrijske baštine? – s pravom se pita Damir Nakić, direktor Turističke zajednice Skradina, koji bi mogao postati prepoznatljiv i kao mjesto okupljanja svih zaljubljenika u oldtajmere. Ideja je da muzej, izložba, cijeli objekt koji se prostire na mjestu nekadašnje ciglane, postane mjesto okupljanja članova autoklubova iz Hrvatske i Europe, kaže nam Maček.

S tim je ciljem ostvaren cijeli niz kontakata, a prve reakcije su vrlo pozitivne. Hodočašća ljubitelja četverotočkaša i dvotočkaša su počela, pokretači muzeja su u stalnom kontaktu s fanovima starih modela automobila iz Splita i Zadra, mole ih da nakratko ustupe oldtajmere kao eksponate, no to i ne ide uvijek lako. Trebalo je prikupiti inicijalnu kolekciju automobila kako bi im ljudi počeli vjerovati, da će ih čuvati, lickati, kao što ih i sami paze.

– Kad se sve ovdje vizualiziralo, kad je muzej proradio 1. srpnja, mi smo počeli polako stjecati to povjerenje. No, tek kad tu prođu dvije generacije djece, moći ćemo reći da smo na pravom putu – tvrdi Maček. Kolega Lajak i on stvorili su muzej automobilskih priča jer svako vozilo ima svoju zanimljivu prošlost.

– Jedan nam je gospodin doveo Mini Morrisa koji je nekada bio u vlasništvu Gordana Barake. Iza toga stoji jedna omnibus priča, jer je Baraka dao automobil kćeri, a ona nije bila za njega zainteresirana, pa je završio kao nagrada na tombuli. Uglavnom, dospio je u ruke čovjeku koji i fizički sliči Gordanu. On nam ovdje doveo automobil, a da prije nikad nismo kontaktirali, jer je bio oduševljen idejom o muzeju automobilizma u Skradinu. Inače, automobili dolaze u manje ili više lošem stanju, pa ih mi malo tu pituramo i uredimo, a dobar dio vozila je registriran i kao takvi sudjeluju u prometu – kaže Maček.

Zaljubljenici u oldtajmere

Udruga građana iz Zagreba, koja stoji iza muzeja "Ferdinand Budicki" u glavnom gradu, stvorila je dobru reputaciju u javnosti zbog interesantnog postava. U Noći muzeja su nekoliko godina bili najposjećeniji upravo zahvaljujući velikom interesu javnosti.

– Ferdinand Budicki je prvi doveo automobil u Zagreb, u tadašnju Austro-Ugarsku. Udruga entuzijasta "Ferdinad Budicki" odlučila je zato, u dogovoru s lokalnim zaljubljenicima u stare automobile, dovesti izložbu i u Skradin kako bi dočarala razvoj automobilizma od početka do današnjih dana. Dva se koncepta međusobno nadopunjuju: jedan je onaj originalni muzeja iz Zagreba, koji prikazuje automobilizam od njegovih začetaka, a drugi naš. Radni naziv tog dijela izložbe je "Iza Željezne zavjese" ili "Kad Istok ljubi Zapad". To je povijest automobilizma koju mi pamtimo, naši roditelji, bake, djedovi, djeca... – nostalgičan je Maček.

Automobili su to, sa žarom u očima će naš vodič, kojima smo nekad išli na more, selo, u Zagreb i Split, u njima prvi put vodili ljubav. Tu je par primjeraka vozila narodne milicije, u kojima bi nas "provozali" ako bi izgovorili ili uradili nešto krivo.

– Svi nas ti automobili emotivno vežu uz mladost, kad smo bili ljepši, zgodniji, kad su nas cure voljele na drugi način – naš će sugovornik, jer sve u vezi novootvorenog muzeja u Skradinu, naglasit će više puta – rukovođeno je golim emocijama, a ne golom računicom.

Uglavnom, kad se u Zagrebu shvatilo da se priča oko muzeja razvija, tražio se način kako je gurati dalje. Prostor "Scardona parka" u Skradinu nalazi se na samom ulazu u NP Krka. Godišnji broj posjetitelja je između milijun i milijun i dvjesto tisuća, a cilj je bio da izložbu vidi što veći broj ljudi, pa se sve idealno poklopilo. Ciljalo se i na domaću publiku, na osnovce, srednjoškolce..., svjesni da im je ovo jedina prilika da u Dalmaciji vide eksponate u muzeju tehničke kulture. Fokus nije samo na automobilizmu, nego i na industrijskoj baštini, ali i vremenima koja se mogu "opipati" u muzejskoj retro učionici. Postav će se s vremenom i širiti, no investicije su u park velike i ono što je do sada napravljeno, odrađeno je uz pomoć kredita.

Valentin Valjak je umjetnički voditelj muzeja. Iza vizualnih rješenja i tekstova koji prate postav, stoji dizajn studio Roberta Rebernaka iz Zagreba.

Auto staleži

Postav se stalno obnavlja, tako da se u muzej neće dolaziti jednom u životu. Izlošci su rotirajući. Iz zagrebačkog muzeja vozila se dovoze na more i obrnuto, i to kad njihovi vlasnici zažele da se prikažu na drugom mjestu. Razgledavajući eksponate shvatite da su određeni automobili ne samo obilježili pojedine dekade, već i staleže i profesije ljudi koji su ih preferirali.

– Recimo, ovaj Peugeot iz 1932. bio je policijsko vozilo u Njemačkoj prije Drugog svjetskog rata, a vlasnik automobila ga je doveo tu kao simbol tridesetih godina prošlog stoljeća. Vlasnik je i Yuga kabrioleta, jednog od dvjesto koje je izvezla tvornica u Kragujevcu. Prvi vlasnik mu je bio generalni zastupnik uvoznika automobila Yugo za Njemačku. Kako je cijela serija bila namijenjena za izvoz, u bivšoj Jugoslaviji ih je ostalo tek sedam – Maček će, pa nastavlja štoriju o Peugeotu 404 koji je vozio Šibenčanin, pilar drva, marljiv čovjek koji je cijeli život teško radio, a auto držao najvrjednijim što ima. Nije ga se htio riješiti, i najveća sreća mu je bila kad ga je doveo u muzej.

– Audi 60 L koji vidimo, primjerak je automobila koji su u doba bivše Jugoslavije vozili doktori, profesori, oni koji se nisu htjeli na neki način eksponirati, a mogli su to sebi dopustiti jer su imali nešto veće prihode od prosječnih – malo bolji auto, za razliku od Peugeota 404 koji su uglavnom vozili intelektualci, koji su htjeli imati automobil visoke klase, limuzinu koju bi čuvali u garaži – tumači Maček, a mi se već vrtimo oko ruske Lade.

– Ne valja generalizirati, ali to je u bivšoj Jugoslaviji bio automobil koji su vozila najčešće vojna lica. No, i tu je bilo razlika. Oficiri do čina majora vozili su Lade jer druge automobile – po vokaciji stvari – nisu smjeli voziti, pogotovo ne neko vozilo sa Zapada, jer bi to bilo drukčije protumačeno. Moskvič je, recimo, bio kao stvoren za kapetana prve klase – smije se Maček.

Nekoć vrlo popularna "žaba" – Citroen DS, jedan je od rijetkih automobila svoga vremena koji je imao hidrauliku, što je omogućavalo da ga se doslovno može voziti bez jednog kola.

– Mišo Kovač je vozio i "SM", izvedenicu između Masseratija i "žabe", automobil iz snova! I svi smo zato htjeli biti kao Mišo – zafrkava se Drago.

Pa, onda gastarbajterski automobili. Prvi pečalbari vozili su Opel Recorde i Opel Kadette, a nešto kasnije su došle i nepoderive "mečke". Oni s još dubljim džepom od njih, pomorci, mogli su priuštiti prave "pile".

– Corvetta je vrlo vrijedan i kvalitetan automobil koji zorno dočarava automobilizam u SAD-u u to vrijeme. Vlasnik mu je pomorac iz Rijeke koji je muzeju donirao vozilo čija je cijena sto tisuća dolara! Auto je u voznom stanju, a davno je tip ovog automobila proslavio pjevač Joe Maračić Maki s onim svojim karakterističnim brkom, McCloud jaknom i frizurom made in SAD. Peugeot 125 PZ, izlazak s njime vani značio je da si gospodin. Svi ovi automobili, odnosno jedan dio, bazirani su na licencnim ugovorima s Fiatom. Radili su ih često Poljaci, a kako su naše velike firme Gortan, Viadukt... bile angažirane u zemljama istočnoga bloka, tko je bio veći baja od gebe kad bi se kući vratio s "pezejcem" i košarom punom hrane – kazuje Drago.

Wartburg je obilježio cijelu jednu eru automobilizma u DDR-u. Istočna Njemačka se dičila dvjema perjanicama – Warburgom i Trabantom, i evo ih parkiranih u Skradinu. Automobilizam je bio jedna od rijetkih grana gdje su se pedantni Nijemci iz DDR-a mogli dokazivali pred SSSR-om kojem su bili podređeni. Rezultat svega je da su pravili automobile izdržljivije i od ruskih.

– Trabant je prava automobilska ikona. Stigao nam je iz Beograda. Vlasnik je umro, a njegovi nasljednici su ga doveli tu da ne završi u pogrešnim rukama. Sve što traže od nas je da kad dođu u Skradin popijemo koju čašu vina i pojedemo bokunić ribe – veli Drago, i pokazuje nam "zaporošca", koji je zanimljiv jer je to marka prvog automobila kojeg je vozio Vladimir Putin.

Spaček, ili Citroen 2CV, proizveden je u nevjerojatnih četiri milijuna primjeraka. Obilježio je ne samo europsko automobilsko tržište, nego cijeli svijet, jer su ga Francuzi kao kolonijalna sila uspjeli posvuda nametnuti. U zemljama Bliskog istoka i mnogim afričkim zemljama, i danas se vozi ovaj vrckavi auto, koji se pokazao jako kvalitetan i praktičan. I voditelj muzeja Valjak vozi "spačeka" s kojim je napravio dvije i pol tisuće kilometara makadamima Hrvatske i BiH.

Pozornost privlači i čuvena "buba". Razvijana za potrebe Wehrmachta, kasnije je postala nešto sasvim drugo – prvo automobil miroljubive "djece cvijeća", a onda i narodni auto.

– Vlasnik se razbolio, pa nije mogao doći razgledati muzej, ali zato smo ostavili unutra rakiju koju ćemo zajedno popiti kad navrati – obećao je Maček.

Slijedi Renault 4 koji još krstari cestama, a u polju je izdržljiv poput mazge. Starijima je još jako dobro znano auto, ali za mlade je nepoznanica. Pa, onda "stojadin", "stojka", Zastava 101, prvi automobil za kojeg uz "fiću" možemo reći da je bio narodni auto u Jugoslaviji, ili Škoda, radnički auto.

– Česi, Nijemci iz DDR-a, Mađari..., dolazili su k nama na Jadran u takvim automobilima, vukući sa sobom pustu hranu i šatore. Šalili smo se na njihov račun, govorili da su krumpirove zlatice jer su nam tamanili krumpire, ali te drage, dobre ljude, uvijek smo doživljavali kao svoje, kao braću. Na povratku kući prodali bi te svoje šatore i tećice, a kupovali kod nas najlonke. Bila je popularna Škoda 1000 MB ili popularno – "tisuću malih briga" – objašnjava Drago.

T1 kombi namjerno je ostavljen u derutnom stanju da bi dočarao trenutak kad ste toliko sretni jer ste pronašli takvo vozilo zaboravljeno u nekom polju, štali, ambaru... I njega je muzeju ostavio vlasnik koji ga je mogao prodati čak i u takvom stanju.

Sjedala na obaranje

Priča o razvoju motociklizma podsjeća nas da je postojala tvornica motora u Zagrebu iz koje je izlazio popularni "švrćo", prethodnik Tomosa automatika, ili "zika", kako ga se zvalo u Dalmaciji. Tu su i MZ, "puh", čuveni Pony express koji je proizvodio Rog, kojeg je Maček dobio na nagradnoj igri skupljajući naljepnice uz žvakalice.

– Jawa interesantna. Vlasnik je cijeli život posvetio tim motorima. Nažalost, rano je preminuo, a njegova nam je ih obitelj donirala. Kad su im rekli da su za ove motore mogli dobiti neke novce, odgovorili su da im novci ne trebaju jer im je bilo bitno samo to da žive kao izložbeni eksponati njihova pokojnog muža i oca. A prije automobila svih automobila – "merđe" – zbog kojeg bi voljeli da jednog dana započnemo suradnju s "Jollyjem", odnosno vlasnikom Josipom Stojanovićem – "fićo". Legenda svih legendi. Simbol vremena, simbol mladosti. Čiji je "fićo" imao sjedalo na obaranje, ilitiga ligen sic, e taj je bio pravi frajer – uzdahnu Drago.

Na kraju njemačka zvijezda i Tito. U jednom od svojih Mercedesa u društvu cara Haila Sellasija, Stari se vozi Pulom, a svjetina ga pozdravlja. Automobil izložen u muzeju je jedan iz pratnje koji se prvo nalazio na Brijunima, pa bio vlasništvo jedne tvrtke, a onda fizičke osobe, dok na koncu nije postao eksponat koji jedva čeka da ga vidite. Dalmatinci, gas – pravac Skradin; pokažite mlađariji što smo to mi danas podbuli, debeli i ćelavi nekad – "vrtili na ručnu".