Ultramaratonac Mladen Slavica za Oluju istrčao 56 kilometara od Šibenika do Knina: 50 stupnjeva na vrućem asfaltu otopilo mi tenisice, ali ja sam trčao i dalje... (FOTO)

Ultramaratonac Mladen Slavica, koji je u počast Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja u subotu 15. put istrčao dionicu od Šibenika do Knina dugu 56 kilometara, po mnogo čemu je zanimljiva osoba. Nekadašnji pripadnik samostalne postrojbe izviđača - diverzanata koji je u Domovinskom ratu prošao jednu od najsloženijih vojnih obuka u Šepurinama kod Zadra, uvrstivši se među 24 odabrana od čak 258 kandidata, prošao je mnoga ratišta. Danas je hrvatski ratni vojni invalid, no nikada, pa ni nakon umirovljenja, nije odustao od specifičnog načina života. Sportski duh kojemu je vjeran od mladosti nije ga napustio ni u zlatnim godinama. Podatak o godištu Mladen smatra nevažnim. Ne samo u kontekstu aktivnog načina života, već općenito. Za njega je nemjerljivo važnija energija i stav.

- Moj djed mi je, dok sam bio dijete, savjetovao da se svako jutro ustajem na desnu nogu i s osmijehom započnem dan. Smij se, dragi, što si živ, suncu, jutru, ptici na grani, raduj se rijeci, moru, Hrvatskoj. Tako mi je rekao i toga se držim. Ljudi se čude što u ovim godinama trčim. Pitaju me zašto to radim, a ja svima kažem - najprije zbog sebe, zbog svog zdravlja i života. Onda i zbog drugih, jer nekoga ću možda inspirirati, netko će slijediti moj primjer. Treba vjerovati u svoje mogućnosti i ne predavati se, biti čvrst i imati svoj karakter, ne umišljati probleme i podlijegati tenzijama. Tko sve gleda kroz probleme, problemi će ga i zadesiti, a tko životu pristupa kroz ljepotu malih stvari, taj će uvijek biti sretan - o svojoj će životnoj filozofiji Mladen.

U tu se filozofiju uklapaju dvije jutarnje čaše - jedna vode za čišćenje organizma, a druga kozjeg mlijeka za energiju i vitalnost. Njima, priča, započinje svaki dan. U svakom slučaju, na Mladenovu jelovniku nema ničega što nije prirodno, a posebno mu je zadovoljstvo kada se na gradelama na naglo okrene janjeća jetrica i priloži svježa salata iz ekološkog vrta.

S gastronomskih skreće Mladen na omiljenu temu o sportu. Počeo je kao biciklist po biličkim brdskim stazama, a onda se zbog čestih padova i ozljeda orijentirao na pješačenje.
- U pješačenje sam pomalo ubacivao trčanje, pa su te dionice bivale sve duže i duže. Na kraju sam potpuno izbacio pješačenje. Davno je to bilo, ali nikada se nisam potpuno opustio. Ako ne trčim, plivam, i ljeti i zimi. Na Banju sam se prvog dana Nove godine okupao kada je temperatura mora bila 5 stupnjeva. To je stil života koji podrazumijeva disciplinu i urednost. Točno se znade kad se jede, a kad spava i uvijek je to u isto vrijeme. I trčanje se podrazumijeva -objašnjava moj sugovornik.

Dogodi li se, upitah ga, kakva viša sila zbog koje je nekad bio primoran odustati od ultramaratona.
- Za to mora postojati valjani razlog - decidiran je Mladen.
Otprilike 40 "celzijevaca" u hladu i još makar 10 više na vrućem asfaltu, koliko se mjerilo u subotu, vama nije dovoljan argument za odustajanje?
- Nije. Izgarale su potplate tenisica, ali taj osjećaj sreće i ponosa na taj dan nitko ne može platiti, niti ga mogu riječima opisati. Koliko me je ljudi putem od Šibenika do Knina pozdravilo, koliko mi je vozača mahnulo, koliko me je samo nepoznatih osoba željelo počastiti, odati mi priznanje... U tome je snaga i inspiracija, u tome je sve - suze su Mladenu navrle na oči.

Znači, vidimo se na ultramaratonu i iduće godine...
- Ako Bog dade zdravlja. Može i prije, ako sam vas motivirao na trčanje...