U Šibeniku se osjećamo kao da smo došli u vlastitu kuću,  kažu kanadski umjetnici Robert Greenwood i Dan Luebke

Starogrčki dramatičar Euripid još je u svoje vrijeme rekao kako se pravi prijatelji prepoznaju u nevolji i ta je njegova misao koja se pokazala istinitom preživjela do današnjih dana. Jer, prijatelji koji nas ne napuštaju kada nam je najteže, možda nisu brojni, ali su, svakako, pravi.

Upravo stoga, za Kanađane Roberta Greenwooda i Danu Luebkea možemo, mirne duše, kazati da su pravi prijatelji Šibenika i njegova Međunarodnog dječjeg festivala, a to je prijateljstvo "testirano" u najtežim, ratnim okolnostima.
Robert i Dana, srce i duša plesno-kazališne grupe Sun Ergos (što u prijevodu sa grčkog znači - raditi zajedno) prvi put su iz kanadskog Calgaryja na gostovanje u Šibenik stigli u lipnju 1991. godine. U šali i danas kažu kako su taj posjet započeli u jednoj državi - Jugoslaviji, a završili u drugoj - Hrvatskoj.

Bez obzira što je u međuvremenu izbio rat, u Šibenik su se vratili iste jeseni, a sa svog omiljenog MDF-a nisu izostali niti jedne ratne godine. Redali su nastupe po šibenskim skloništima i uveseljavali turobnu ratnu svakodnevicu djece u zaleđu. Organizirali su i prikupljanje humanitarne pomoći. Gdje god su bili i što god su u međuvremenu radili pronosili su istinu o Domovinskom ratu zašto su, uz sve druge zasluge, odlikovani Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. U Šibeniku Robert, od milja oduvijek znan jednostavno kao Bob i Dana odavno nisu gosti. Ratne generacije šibenskih kazalištaraca i festivalaca doživljavaju ih kao svoje sugrađane. Komunikološka barijera nikada nije postojala, čak ni kod onih koji se slabo služe engleskim jezikom, a dvojici Kanađana što su sa svojim teatrom proputovali cijeli svijet i u 42 godine zajedničkog rada pohodili 26 država, to je tako drago.

Ushićeni gradom

U razgovoru uz omiljeni gutljaj prošeka i prevoditeljski angažman Jasenke Ramljak, njihove prijateljice i dugogodišnje kazalištarke i voditeljice MDF-a, ne skrivaju ushićenost Šibenikom, jednostavnošću i neposrednošću šibenskih ljudi te jedinstvenošću Međunarodnog dječjeg festivala, manifestacije dječjeg i stvaralaštva za djecu kojega po mnogo čemu drže unikatnim.

- Drago nam je biti u ovom gradu. Osjećamo se kao da smo došli u vlastitu kuću. Kad prolazim ulicama Šibenika, srce mi je sretno. Nema ulica poput šibenskih kojima sam hodao, a koje su više povezane sa mojim srcem. Jednak je osjećaj kao da koračam ulicama grada u kojemu sam odrastao. Ljudi su tako puni topline i jednostavnosti, a Festival je istinski prozor u svijet i manifestacija koja se na poseban način posvećuje najmlađima i usađuje im bezvremenske životne vrijednosti. Nema takvog primjera u svijetu u kojemu se djeci na njima prihvatljiv način ukazuje, na primjer, da se sve u životu ne svodi na materijalno i da novac nije mjerilo stvari. I sam pristup umjetnosti je drugačiji od onoga na kojega prečesto nailazimo. Sjećam se jedne prilike kada je Srećko Šestan nakon predstave splitskog teatra koja nije naročito oduševila publiku na okruglom stolu upitao kako bi mogli pomoći našim prijateljima, glumcima iz Splita, da postanu bolji i upečatljiviji u svojim ulogama, da se njihova predstava poboljša i osvježi. To se, recimo, u Kanadi nikad ne bi dogodilo, a u tim riječima se zrcali prava duša umjetnika. Takva je velika duša cijelog Festivala - nadahnut je bio Bob.

Posljednji put u Šibeniku je sa Danom bio prije sedam godina. Grad se, kažu, u međuvremenu promijenio. Puno se toga obnovilo i štošta više nije isto kao nekoć. Ni skradinska crkva u kojoj su nastupali ratnih godina nije ista. Oštećenja su popravljena, slike i oltar ničim ne odaju da je bila granatirana. Posjetili su je nadavno i preplavila ih je bujica osjećaja. Zamjetno je, kažu, i da Šibenik postaje pravi turistički grad, no slažu se da bi bilo lijepo od gostiju da više poštuju svoje domaćine. Jednostavno je i pristojno, mišljenja su, reći - dobar dan na hrvatskom jeziku kada se uđe u trgovinu.

Pozdrav na hrvatskom

- Makar mi to radimo. Uđemo u dućan i kažemo - dobar dan. Trgovkinje nas radoznalo pogledaju, a onda se nasmiju. Simpatično im je to. A to su samo dvije riječi...Za pristojnost je potrebno tako malo. Ponekad kažemo i - kako ste. Bili smo i u gradskom parku. Na jednoj klupici su sjedile tri gospođe, a oko njih je bilo tisuću golubova. Rekli smo im: Dobar dan, kako ste? Dobar dan - odgovorile su i vjerojatno se pitale odakle ih poznajemo. To im se moglo razaznati u pogledu. Svaki dan susretnemo ponekoga koga smo davno upoznali. Neki dan smo sjedili na stubištu katedrale i odjednom se kraj nas stvorio Fredi Trojan. Bob...Dana..- povikao je i zagrlio nas. Come, drink! Onda smo se na Večerima šansone sreli sa Živkom Gulinom, starim festivalskim prijateljem... Nasmijali smo se. To su tako dragi susreti - sjetio se Dana.

Nije taj razgovor mogao proći bez ratnih anegdota koje su Kanađane trajno povezale sa Šibenikom. Sjetili su se moji sugovornici pokojne prevoditeljice Alice Zaninović, njihove prve prevoditeljice koja je napustila sklonište i, unatoč strahu i opasnosti, svojim fićom stigla pred hotel "Jadran" gdje su bili smješteni.

- Kada smo došli u Split nazvali smo Alicu. Odmah je izrazila impresioniranost našom hrabrošću. Šibenik je, objasnila je, granatiran i odmah nas je pitala želimo li smještaj u gradu ili Solarisu. A gdje si ti - pitali smo je. U Šibeniku, odgovorila je. Onda ćemo i mi doći u Šibenik. Zaista, nazvali smo je čim smo se smjestili u hotelu "Jadran", a ona je pobijedila strah, sjela u svog fiću i dovezla se u hotel. Upravo tada je pala granata u blizini, oglasila se sirena opće opasnosti, a nas troje smo proveli cijelu noć u hotelskoj taverni... U tom hotelu "Jadran" razgovarali smo i s jednom novinarkom. Zapravo to i nije bio klasični intervju, već smo razgovarali o gradu, festivalu. Pomogla nam je, zapravo, u analizi vlastitog rada i definiramo svoju misiju u Šibeniku - ispričao je Dana.

Bob se, pak, spomenuo podizanja festivalske zastave 1993. godine na praznom Trgu Republike Hrvatske, pokojnog šibenskog biskupa Srećka Badurine i pokojnog direktora MDF-a Ante Pulića.
- Festival je bio dislociran po skloništima i drugim gradovima, a nas četvorica smo simbolično obavili i taj čin. Kasnije smo otišli u Split i cijelu noć se brodom vozili do Rijeke. Tamo nas je dočekala gospođa Ksenija iz Ministarstva kulture. Više se ne sjećamo prezimena, ali znam da je htjela vidjeti "one lude Kanađane koji su podigli festivalsku zastavu" u Šibeniku.

Svjetska turneja

Kazališna i životna misija koju prakticiraju više od četiri desetljeća Bobu i Dani je slaviti različitosti i prepoznavati sličnosti među narodima i kulturama. Njihova dvočlana plesno-kazališna grupa Sun Ergos godinama je bila na turnejama po Kanadi i ostatku svijeta. Sami su režirali, pisali, plesali, glumili, gradili i nadograđivali scenografije. Fasciniranost Krešimirovim gradom dovela je u Šibenik i mnoge njihove prijatelje, tako i mladog Iranca Armina i njegovu djevojku iz Stockholma. Bili su, rekoše, jednako oduševljeni kao i oni.

Razgovor smo, nakon priče o Sun Ergosovim doživljajima iz cijelog svijeta, završili dogovorom o fotografiranju za novine. Trebaju li, upitali su, biti baš lijepe fotografije. Potvrdili smo, naravno. How much time do you have, how manny years - znakovito je upitao Bob podigavši obrvu. Jasenka to nije trebala prevoditi. Prasnuli smo u smijeh.