Tek joj je 12 godina,, a u sedlu se drži kao Indijanac i kadetska je državna prvakinja u daljinskom jahanju: Murterinka, mala Naja, na arapu osvaja zlata

A ne znam, ne znam, mogla bi mala biti na mene! – široko se nasmijao Boba Bašić, upitan na koga li se uvrgnula njegova unuka, 12-godišnja Naja i najstarija od triju kćeri sina mu Vjeke i nevjeste Sandre. Naja je, naime, aktualna kadetska državna prvakinja u daljinskom jahanju, disciplini kod nas jedva poznatoj do prije 20-ak godina, a sada u snažnom usponu, naročito u Istri, te u Slavoniji i Moslavini. Neobično je jedino to što je Naja Murterinka, gdje je konja oduvijek jedva bilo, a o konjičkom sportu, njegovanom u radu kakvih klubova, da i ne govorimo. Uostalom, tako je posvuda u Dalmaciji, osim u Sinju, koji ima snažnu alkarsku tradiciju. Kako su nestali stari težaci, u baule s uspomenama preselili su se i konji, korišteni isključivo kao radne životinje.

– Ja se sićan jednoga, dva konja u Murteru, nije ih bilo više, ali je zato tovar bija glavna tegleća beštija. A ja glavni na samaru, čak san bija prvak jedne utrke i za to sam osvojija ondašnjih iljadu dinara. Od toga san kupija knjige za školu, došla je nagrada taman kako triba! – dovršio je dida Boba misao o tome na koga bi mogla biti njegova Naja.

Bez premaranja

Ono što je njemu bio samar i sprint u kulecanju na tovaru, to je Naji sedlo od malih nogu, a od lani i pobjednički trofej za najmlađe jahače u ovoj maratonskoj disciplini, pri čemu se prevaljuju udaljenosti od 40 do 120 kilometara. Ali konja se ne smije premoriti, jer će natjecatelj u protivnome biti isključen utvrde li veterinari – kao obvezna pratnja tih natjecanja – da se životinju tjeralo preko mjere, pa joj je puls veći od 64 otkucaja ili da šepa – upućuje nas znalački u temeljna pravila svoje konjičke discipline Naja, inače članica istarskog aKK "Hipos" iz Sv. Petra u Šumi.

Ova vedra, otvorena djevojčica, zaljubljena u sve životinje i prirodu, prvi put se na konja popela s četiri, pet godina, a ozbiljnije je počela jahati s osam, kad je u Murter došao Istranin Željko Radola, njezin trener i jedan od naših najtrofejnijih natjecatelja u daljinskom jahanju ili enduranceu, kako je međunarodni naziv za tu disciplinu na engleskome.

Ubrzo je uslijedila prva prava nagrada za Najin talent jer je od Radole već dogodine, kad je imala devet godina, na poklon dobila čistokrvnog arapskog konja Dyu, punoga imena Sabih Dya, kako i priliči jednom arapu, makar se oždrijebio u Varaždinu. E, to je bila sreća, možda prispodobiva s onom tisućicom dida Bobe zarađenom na magarećem samaru, ako je uopće moguće s ičim usporediti ushit djevojčice koja je, zapravo, jedino željela imati kozu, a dobila je čistokrvnog arapa!

– Još uvijek ja želim imati kozu – otkriva Naja. Taman bi se, govori, kao pratnja uklopila među konje na ranču obiteljskog prijatelja Denisa Jajaša u murterskome polju. Tamo su štala i obori s pet konja, među kojima je i Vidra, očeva bosanska brdska kobila, "bušak", koju je Vjeko Bašić kupio jer mu je jahanje dobra terapija za tegobe s kralježnicom. Arap je, naime, lani prebačen u Istru, pa sada kod kuće Naja vježba na Vidri. Eto, nađe se konja na Murteru, a nekoliko je grla i u obližnjim Jezerima.

Plah kao ptičica

– U Istri ozbiljno treniram, tamo su i natjecanja, a Dya nije bio ujahan pa treneri, Željko Radola i Vanja Ivanović još uvijek rade s njim, jer ja nemam dovoljno iskustva. Kadetsko prvenstvo na 60 kilometara osvojila sam nakon tri i po sata u sedlu sa stankama po etapama s drugim konjem, također arapske pasmine. Sa svojim se zapravo još uvijek upoznajem i oboje trebamo puno učiti – oduševljena je Naja. Još koji mjesec u Istri na školovanju i vratit će se arap natrag u Murter, na ranč.

Njezinu Dyi sada je deset godina i oboma im je vrijeme za školovanje, budući da se konja do pete godine ne smije jahati, dok mu se u cijelosti ne razvije kralježnica i greben, stručno objašnjava Naja i primjećuje kako mu to što je kastriran ništa bitnog nije oduzelo na živahnosti. Arapi su inače takva pasmina, a Dya je postao mirniji i taman je temperamentan kako treba za njezin ukus. Prepoznaje ju kada mu dođe iz Murtera, jednom, dvaput mjesečno, a ljeti, za školskog raspusta, Naja boravi u Istri i po mjesec dana.

– Ma kakav konj, on je psić, pudlica, razigran i umiljat, stalno joj stavlja glavu na ramena jer se želi maziti, dolazi na znak rukom, a zaustavlja se na zvižduk…

– I vrlo je plah, kao ptičica – dopunjuje majka Sandra, a Naja nastavlja nabrajajući čega se sve plaši njezin Dya. Na prvom su mjestu najlonske vrećice, potom kakav uočljivi kamen na putu, a kada ugleda lokvu… E tada, kao da je u crtanom filmu ili na oprugama, izmakne se Dya sa sve četiri u zraku samo da ne pokvasi kopita – puna je Naja simpatija za mušice svoga arapa, premda joj na njegovim leđima nije svejedno kad izvede takvu eskivažu.

Komande glavom

Najviše od svega iskreno je zadivljuje kako to konj osjeti njezino raspoloženje, pa ako je ona preplašena i nesigurna, a kaže da joj se to događa, onda se i on tako ponaša. Polegne uši, uhvati ga nemir i nervoza, te je sigurnija s trenerom i mentorom Radolom, budući da on i njegov konj, kao predvodnici, već naiđu na sve što bi Dya moglo uznemiriti. I po zakonu mentor mora na natjecanjima jahati ispred kadeta do 14 godina, kad postaje juniorom i mentorstvo više nije obvezno.

– Kada je dobila arapa na poklon, mi roditelji shvatili smo da treba donijeti ozbiljnu odluku jer više nema šale – kaže Sandra Bašić. Odlučili su Naju voditi u Istru na treninge, ponekad ukradu jedan dan od škole uz potporu nastavnika, odlaze za praznike i blagdane i, ma koliko to nije jednostavno, oduševljeni su. Trenirajući za daljinsko jahanje, Naja se uči suradnji s drugim jahačima i partnerstvu s konjem, obazrivosti i blagom postupanju sa životinjom, a ne pobjeđivanju po svaku cijenu.

– Ne smije biti nikakve grubosti, ni zatezanja uzda, osim vrlo lagano – objašnjava Naja. – Ako želiš skrenuti lijevo ili desno, samo okreneš glavu u tom pravcu i on će to vidjeti i prepoznati kao komandu jer su mu oči tako smještene na glavi. Ili se konja usmjerava stiskom nogu, premještanjem težine jahača…

Buduća veterinarka

Veseli je što će joj se uskoro pridružiti njezina murterinska prijateljica i vršnjakinja Felina Zasanski. Felina je kadetska vježbenica i uskoro će polagati ispit da bi se mogla regularno natjecati prema pravilima Hrvatskog konjičkog saveza, a kadeta ionako ima jedva za prebrojiti na prste jedne ruke. Naja je postala prvakinjom u konkurenciji s još jednom djevojčicom, a na posljednjem natjecanju bila je pridružena juniorima jer je bila jedina kadetkinja. Od 22 natjecatelja, Naja se plasirala točno u sredinu, na 11. mjesto.

Škola i jahanje nisu jedine Najine preokupacije. Solidna učenica šestog razreda OŠ "Murterski školji" ima obveze i u šibenskoj Glazbenoj školi "Ivana Lukačića", gdje pohađa peti razred violine, no ipak joj je milije boraviti u prirodi jašući nego vježbati na instrumentu.

Zato toliko voli daljinsko jahanje, a s Radolom je počela učiti i preskakanje prepona, kaže buduća veterinarka Naja. U toj želji djevojčice, kojoj tek slijede važne životne odluke i izbori, otkrivamo da se sigurno uvrgnula i na majku – neka oprosti dida – jer je Sandra Bašić, inače rođena Vodiška i diplomirana ekonomistica, htjela postati veterinarkom, no roditelji je na početku srednje škole nisu htjeli samu pustiti u Zadar, gdje je bila najbliža škola za veterinarske tehničare.

Bašićevi, šalimo se, ipak ne trebaju strahovati da će njihova Naja napustiti obiteljsko gnijezdo tek tako, barem ne na konju. Jer, "uvrnuta" bosanska kobila Vidra odmah okrene kući, u štalu, dočim napusti ranč i ništa je ne može skrenuti osim ako slijedi drugog konja ili čovjeka, dok se arap Diya boji i lokve... Neće Naja u sedlu preko velike rijeke, nekog Rio Grandea, barem ne prije svoga vremena...