Dana 19. kolovoza 2015. godine, u 77. životnom ljetu napustio nas je Arsen Dedić, jedan od domaćih glazbenih velikana i pjesnik iz Ulice Nikole Tesle u šibenskome Varošu.
Kao pjesnik, pisac i skladatelj, na svoj je način, s obojenim glasom što je poticao iz dubine duše, označio jedno razdoblje naše glazbene kulture.
Za dugih godina njegove karijere, nadahnuta partnerica bila mu je i u životu i u glazbi kao njegova supruga, tankoćutna Gabi Novak. Jedna i jedina šibenska Nevista.
Iz ranije dobi Arsenova glazbenog opusa, sačuvale su nam se, pored nekoliko singlica, i dvije "dugosvirajuće" ploče iz sedamdesetih godina.
Jedna u izdanju Kasetne produkcije tadašnjeg RTV-a Ljubljana s 10 pjesama i druga u izdanju sarajevskog "Diskotona" s 11 skladbi. Iako među njima nisu hitovi poput pjesama "Moderato cantabile", "Čovjek kao ja", "Dida moj" i drugih, vrlo su vrijedna ilustracije Dedićeva stvaralačkog opusa.
Kroz dugo vremena imali smo prigodu susretati Arsena na koncertima, na nastupima na Festivalima djeteta, šetati s njim šibenskom rivom, pričajući zgode iz zajedničkog nam Varoša, ploviti portom njegovim malim leutom "Ćentrunić", obilaziti ga u njegovoj kući i družiti se.
Ulazio u životne biti
Bio je uvijek neposredan, u razgovorima iz dubine duha ulazio u životne biti i isticao se iznimnom duhovitošću. Posljednjih godina svojih javnih nastupa u Šibeniku, na Međunarodni festival djeteta 2013. došao je s njim i Sergio Endrigo, kojeg je kao velikog pjevača, glazbenika i prijatelja iznimno cijenio.
Zajedno smo se družili nakon festivalskih programa, a Endrigo je bio pun ljubavi za Šibenik. Htio je pokazati kao dobro vlada i hrvatskim jezikom.
Rođeni Puljanin uvijek je imao poseban osjećaj za hrvatsku obalu Jadrana, ali ozbiljna bolest ga je već bila dotaknula.
Pjevali smo zajedno njegovu veliku uspješnicu: "Kud plovi ovaj brod, kud ljude odnosi…". Životni brodovi uskoro su ih odnijeli obojicu. Zauvijek.
Davno je to bilo kad smo u gradu mogli susretati Arsena kako svojom žuri ulicom prema Muzičkoj školi s instrumentom pod pazuhom, zviždeći neku pjesmicu. Godine su prolazile i Dedić se posvetio glazbi, pisao je stihove, pjesme za malene. Cvjetala je ona njegova tankoćutna poezija.
Slijedila su snimanja, koncerti na kojima je Arsen punio dvorane. Nije bilo Festivala djeteta na kojem ne bi pjevao "Djeci svijeta" što je i dio stiha festivalske himne "Zdravo maleni", skladatelja Alfija Kabilja.
S jednog od programa doveo je u naš dvor veliko društvo s klapom "Jadrija". Bilo je pjesme do ponoći. Ali Arsen u takvim prigodama ne pjeva. Radije priča šale, viceve i doskočice. Dakako, bila je i Gabi i tada mali njihov sin, danas glazbenik Matija.
Idućeg dana ekipa se "preselila" na objed u staroj kući Dedića, ni stotinu koraka od obiteljskog doma Vice Vukova. Gabi je spremala šibenske arambašiće, ponešto različite od sarma. Bila je i izvrsna kuharica. A onda ih je prije serviranja polila - vrhnjem! Onako, po zagrebački.