Teško se mogu shvatiti prednosti i mane življenja u Promini koja i danas vida ratne rane, ali se trsi i okreće budućnosti, bez neposrednog kontakta s ljudima koji su život vezali uz nju, ne čekajući pri tom nikakve olakotne mjere "odozgor", beneficije i olakšice. Čime su zadovoljni, a čime nisu, u čemu vide prosperitet i kakvim bi ga mjerama valjalo potaknuti odlučili smo provjeriti na terenu. Jedan od onih koji su u osobnu iskaznicu unijeli prominsko prebivalište Vinko Dogan iz Bogatića prominskih. Bavi se kulturama što ih to podneblje naprosto ljubi - maslinama, vinovom lozom i smiljem. Zatekosmo ga u rodnom selu.
- Maslinarstvo je dobro. Malo smo se mi u Promini uhodali na tom području tako da to funkcionira i ima prihoda. Ja imam 300 maslina sa svojom obitelji i braćom i ove godine smo našli oko 1200 do 1300 litara ulja. To su famozne količine. Ne zaostajemo ni u vinogradarstvu. Ponosim se time što su pojedini usavršili podrumarstvo i znaju napraviti vino, a uvijek su znali proizvest grožđe. Sad je i to došlo. Još to treba dorađivati, ali imaju ljubavi prema tome, šta je najbitnije. Normalno, i profit. Kad sve to uzmete u obzir, ide se naprijed. To su te tri djelatnosti - vinogradarstvo, maslinarstvo i kad bi ovo smilje zaživilo - to bi bilo idealno, dotaknuo se Vinko teme koja ga muči u zadnje vrijeme. Upravo je u smilju, naime, vidio glavni pokretač razvoja prominskog kraja i povratka mladih ljudi. Dobro je, veli, počelo. A onda je stalo.
Otkupna cijena
- To smilje je prije pet, šest godina bilo velika šansa za egzistenciju mladih. Neki su je prihvatili i formirali parcele. Krenuli su u posao. U početku je bila nerazumno visoka cijena otkupa, 20 kuna je stvarno bilo nerazumno nuditi, i svi su se polakomili. Onda je pala na 12, pa na 10. E, sad, da se zaustavila na sedam bilo bi perfektno. Ali, šta se događa? Otkupljivači koji jedini imaju kotlove za preradu i destilaciju drže monopol. Neka ga drže. Mi nemamo ništa protiv toga da prodaju ulje po svojim cijenama koliko hoće i neka zarađuju koliko hoće, ali dajte nama malim proizvođačima otkupnu cijenu toliku da možemo preživjeti. Netko kaže da je ta prvotna cijena bila visoka samo da bi se formirale te silne parcele, kao šta jesu, ali ja sam rekao ljudima koji imaju svoje destilerije: ljudi, prevarit ćete se. U Promini i Miljevcima, među onima koji su posadili, niko ne ovisi o smilju, nije to njima životno. To je dodatna djelatnost. Ako vide da cijene nisu realne, oni će odustati od toga. I mislim da je tu država, odnosno institucije čije je to područje bilo, jednostavno zakazala. Jamčiti proizvođačima cijenu, to se mora jer inače nas nema. Da je to postavljeno na svoje noge, čak je država trebala izmeliolirat parcele i dati mladom čoviku s obitelji - evo vam hektar, obrađujte i od toga sigurno možete živjeti. U jedan hektar stane 40 tisuća sadnica. Dvije žetve, pola kila na jednu sadnicu i eto 20.000 kila. Za sedam kuna - to je 140 tisuća kuna. Jedna četveročlana obitelj može normalno živjeti od toga i to je bila šansa da se pokrene nešto i da ljudi vide da je to - to. Jaki zamah da se ide naprijed bilo je smilje - uvjeren je Vinko, a sve na osnovi osobnog iskustva.
Nema godišnjeg
Hektar i po zemlje mu je pod smiljem, pa je u prvoj žetvi pobrao 10.000 kilograma koje je prodao po sedam kuna.
- To je 70.000 kuna. Nije mali novac. Bilo je nekih troškova. Ostalo mi je 50. To je super. Umirovljenik sam i kud ćeš bolje! Al', ove godine, šta se desilo? Urod je bio fantastičan, ali je otkupna cijena snižena. Bilo bi logično da je snižena ako nema toliko potrebe za smiljem. Međutim, to nije slučaj. Dali su nam da ženjemo i kosimo onda kad je smilje bilo suho k'o barut, k'o slama. Izgubili smo najmanje 60 posto. Ove godine sam imao 3200 kila, znači tri puta manje. Loše se to manifestiralo kod ljudi.
U tim stvarima zagrebački povratnik u Bogatiće nakon 45 godina staža i zarađene mirovine u Zagrebu vidi potrebu državne intervencije. Jer, nije, drži, problem nabaviti vlastitu destileriju, ali jest plasirati ulje u Europu koju su već "zapasali" ovdašnji monopolisti.
Sa smilja i bilja spomenusmo se i drugih blaga Božjih kojima Promina obiluje. Ovce visoko kotiraju, a Marina Bagić i njezin suprug, vlasnici jednog od najvećih stada u cijelom kraju, još i više. Nadaleko nema bolje janjetine od njihove, a sira ne mogu pripraviti, koliko je tražen. Zato smo se samo "dislocirali" u susjedno dvorište gdje nas dočekaše brojni psi, Marinini glavni pomoćnici, a i njihova raspoložena vlasnica. Ona i suprug, reče, neko su vrijeme svake godine dolazili na godišnji odmor u Prominu, a prije 19 godina odlučili su se trajno preseliti.
- Bilo je još sve porušeno, a svekar i svekrva imali su 30-ak ovaca. I ja i muž smo imali u Zagrebu dobar posao, međutim ja sam rođena na selu kod Križevaca i uvijek sam voljela selo. Nikad mi nije bio drag grad tako da smo jedanput - puf, preko noći prelomili: idemo na selo! I tako smo došli. Kredite nikad nismo dizali. Skupljali smo, od 30 ovaca ostavljali smo sve ženske i došli smo prije 11-12 godina do 900 komada. Ali, onda je bilo radnika, znali smo ih imati i po četvoricu iz Bosne, Rumunjske...Bilo je lako. Međutim, sad je to više gotovo. Najveći nam je bio problem to što nismo mogli naći čobana. Stado smo zato prepolovili-imamo 450 ovaca i oko 50 koza i super smo zadovoljni. Radimo sve sami i ne razmišljamo ni o moru, ni o odmoru. Kad uhvatimo vremena, zaprašimo do Vodica i to je to. Opredijelili smo se za to. To još, hvala Bogu, dok smo zdravi možemo i to ćemo raditi, kategorična je bila naša sugovornica.
Lipo nam je
Da u njezinoj branši nema slobodnog dana i godišnjeg odmora, odavno se pomirila. Međutim, sve joj to namiruje duševno zadovoljstvo i priznanje suseljana.
- Imamo svu svoju mehanizaciju, od traktora, plugova, prikolica... tako da muž ide u jednu smjenu, ja pokrivam drugu i tako se mijenjamo. Koze sama muzem. Radimo sir u kućnoj radinosti, po 8-9 komada dnevno. Imam dvije krave, onda i miješamo mlijeko. Sve prodam našim ljudima, pa ode sir i za Zagreb, Split, Zadar i tako... Moj sir košta 60 kuna i kravlji i kozji, to je ništa ali ja sam zadovoljna jer, recimo, nemam mini mljekare, a da bi mogla svoju cijenu stavljati. Svjesna sam da sam na gubitku na kozjem siru, al' to me ne zanima jer sve prodam. Ne mogu reći da mi je lako. Nije mi lako, ali ne ubijam se. Ne kažem nikad: uf, skapala sam. Nisam, imam neko svoje zadovoljstvo. Lipo nam je. Znaš, zadovoljni smo - smireno će Marina uz široki osmijeh.
Dogodi se, reče na kraju da po mjesec dana da ne ode ni u Drniš, ni u Knin, Šibenik...nigdje.
- Ja volim selo. Meni je tu mir. Vrućina je velika, pa još nisam puštala ovce, kad pustim moje ovce, koze, kad idem za njima... meni je to uživancija. Ne, to stvarno moraš voljeti, znaš. I, onda, ne mogu reć', dođe ti nekad do tu, na vrh glave. A onda zagledaš se u oči te životinje - ona je ovisna o tebi i ne možeš stati. I danas-sutra, rekla sam da ne bih mogla zamisliti da nemam niti jedne, da sve prodam. Ne, nema šanse. Baš nam je lijepo. Stalno nam neko dolazi. Ispast će kao da se hvalim, ali zaista je tako - naša janjetina je jedna od najčistijih u Promini zato što nikad ne lučimo svoje janjce. Moje ni jedno janje nije okusilo ni diteline, ni šrota ni koncentrata... samo ono što sasne i travu vani što pase. Osim toga, ne damo da se po dva puta janje, samo jedanput. Da nam se ne tare ovca. Što se životinja tiče - tu smo "ajnc a". Ljudi nam se dive zato što se nikad ne žalimo. Evo, ove godine nam ide malo slabije prodaja janjaca, al' nas to ne dira jer znamo da će doći idući mjesec il' dva i da ćemo svoje prodati - rezimirala je Marina.
Kako su nas dočekali, tako su nas i ispratili njezini razigrani psi šarplaninci, hrvatski ovčari, border collieji... Da su mogli progovoriti sigurno bi rekli kako se ona formulacija o pasjem životu, nikako ne odnosi na njih. Bar ne u Promini.