Na nedavno otvorenoj, a više nego pristojno posjećenoj izložbi "Marame, šudari i hacoli" što su je u Muzeju grada Šibenika zajednički organizirali Muzej i Gimnazija Antuna Vrančića, pored svih pokrivala za glavu žena iz šibenske okolice, otoka i priobalja najviše je pažnje privukla jedna – glava gologlava. I to kakva glava! Markantna, prkosna, izazivačka, s dugom vranom kosom koja djeluje poput lavlje grive, u pozi koja više pristaje kakvom indijanskom poglavici nego smjernom ženskom čeljadetu iz "devetsto i neke"...
"Portret je to Mare Gojanović, rođene Guloznić, snimljen oko 1914. godine – dakle prije više od stoljeća – u foto studiju 'Anelli' u Šibeniku. Po jednim kazivanjima, Mara je radila u bogatoj obitelji Marasović u Skradinu kao služavka. Po drugim kazivanjima, radila je u jednoj liječničkoj obitelji u Šibeniku. Mara je bila poznata po svojoj bujnoj kosi i snažnoj osobnosti, što dokazuje i ova fotografija na kojoj je prikazana bez šudara", stoji u potpisu ispod fotografije.
– Da se u to doba, dakle prije više od stotinu godina, u ondašnjem težačkom Šibeniku jedna žena pojavi u javnosti ne samo bez šudara, nego i s raspletenom kosom, izvan intime svoje sobe i doma, to je bilo čudo neviđeno. Ponašanje nezamislivo za ženu iz pristojne kuće! Zato je ta fotografija antologijska i mogli bismo kazati da je na njoj moja prababa Mara zapravo predstavljena kao prva šibenska feministica – kazala nam je njezina praunuka Maja Gulin, Šibenčanima poznata kao ravnateljica Dječjeg vrtića "Šibenska maslina".
– Mara je mama moga dida Mate Gojanovića, a baba moje matere Slavke. Njezina je slika stajala i još stoji na mojem radnom stolu i jednom ju je prigodom vidio Jadran Kale, etnolog i kustos šibenskog muzeja, s kojim surađujemo na raznim projektima. Privukla mu je pažnju, kao i mnogima drugima koji u prvi tren misle da je ta njezina bujna griva vuneni plet. Tek kad se malo bolje zagledaju, vide da je to kosa, bez ijedne sijede vlasi, iako je na toj slici, s obzirom na to da pretpostavljamo da je rođena sredinom 19. stoljeća, mogla imati između 65 i 70 godina. Umrla je u visokoj starosti negdje pred Drugi svjetski rat – objašnjava nam Maja.
Priču o slici Kale je ispričao svojoj kolegici, etnologinji Sandri Barešin, koja je zajedno s prof. Jasminkom Paić autorica izložbe, i – zvijezda je rođena. Žena prije svog vremena nadživjela je svoje vrijeme.
– Ta je fotografija stvarno intrigantna. Zovu me kolege etnolozi za svih strana i interesiraju se za nju, pitaju tko je ta žena – veli nam Sandra Barešin.
Od onoga što zna Maja Gulin, baba Mara je, kažu rodila 15-ero djece, a od toga je preživjelo njih sedam – četiri kćeri i tri sina.
– Unučadi i praunučadi možete misliti koliko, pa samo je moj dida imao devetero djece. I bila je autoritet u familiji, svi su je spominjali sa strahopoštovanjem. Moja majka, koja je umrla prije dvije godine, pričala je da je baba Mara svojim sinovima znala reći: "Mogu vam se sidi brci oko ušiju motati – od starosti – ali ja ću i dalje biti gazdarica u ovoj kući."
– Majka mi je pričala da je pamti po tome da je uvijek imala kod sebe puno ključeva kuće u kojoj je služila. A navodno je s tom obitelji putovala kočijom i u Beč, na austrougarski dvor.
Prababa Mara važan je dio obiteljske povijesti i šibenskog pomorskog kroničara, predsjednika filatelističkog društva Petra Čičin Šaina.
– Marina kći Jelica bila je moja baba, koja je umrla 1949. godine. Znam da je mojoj babi, kad se udavala za moga dida Ivana Čičin Šaina, njezina majka Mara dala u dotu dva komada sobnog namještaja iz kuće Marasović u Skradinu – kazao nam je Čičin Šain. Odatle i podatak da je Mara Gojanović služila u toj bogatoj skradinskoj obitelji, dok će prave podatke trebati potražiti u šibenskom arhivu. To je najmanje što potomci mogu učiniti za očuvanje uspomene na ovu iznimnu ženu čija fotografija i danas intrigira sve one koji su je vidjeli. A među njih – potomke – spada još jedan poznati Šibenčanin. Zdenko Zjačić, dugogodišnji tajnik HGK – Županijske komore Šibenik, već nekoliko godina u mirovini.
– Mara Gojanović je moja prababa. Njezin sin Špiro moj je dida. Imam i jednu staru fotografiju na kojoj su uz babu Maru moj dida Špiro i moja mama Blaženka, te teta Darinka i ujac Ante. To je tipična zajednička obiteljska fotografija tog doba, snimljena oko 1930. godine. Inače, ti moji Gojanovići nisu ni Lasice ni Rakići, nego Meljade, a prababa Mara pokopana je na Svetoj Ani – kazao nam je Zjačić.