Ako još uvijek razbijate glavu s tim je li Omikron stigao u Šibenik, nemojte više. Je! I to odavno! Ako mislite da ja to znam zato što sam dobar s Capakom, Berošem, Alemkom Markotić i Bilom Gatesom and company, u krivu ste – znam to zato što sam dobar s Mariom Ljubićem iz šibenske Kalelarge, jednako kao što sam bio dobar i s njegovim pokojnim ocem Željkom. A oni su – bili i jesu – posljednji Mohikanci jednog zanata koji umire, ali ga oni uporno održavaju na životu. Ajde dobro, barem na respiratoru!
Odličan švicarski sat
I kad uđete kod Ljubića u njihovu radnju, u kojoj vrijeme kao da je stalo, u njoj vam je "Omikron" ono što je nekad bio – odličan švicarski sat. Kojeg su Šibenčani – a s njima i ostatak bivše Jugoslavije – dobivali od svojih firmi za deset, dvadeset ili 30 godina vjernosti svome radnom kolektivu. Pogledajte po veltrinama, pitajte mater, babu, možda ćete i vi naći u armerunu neku kutijicu u kojoj još uvijek stoji neki Omikron, Darwil, neka Doxa, neki Cortebert. I na njemu, na poklopcu, na leđima posveta – RO "Vodovod i kanalizacija" za deset godina rada. Drugu '"tome i tome". To RO oće reć – Radna organizacija. Ili OOUR "Krka", što će reći Osnovna organizacija udruženog rada, Pekara "Krka".
Nekad bila sad se spominjala. Ili OOUR "Vinoplod" – penzionere koji bi dobili sat prije odlaska u mirovinu zvalo bi se jednom godišnje na marendu, dala bi im se boca vina i kalendar. Nije puno, al' čovika veseli! A imali su, kad smo već kod njih, baš lipe kalendare. Uvik je na njima bila neka zgodna ženska. Kako masti grožđe, s dugim nogama, u vrućim hlačicama. To je bio šibenski Pirelli, koji se mogao vidit kod svakog automehaničara ili vulkanizera.
I nije se, u ono vrime, vodilo računa, makar na toj deklarativnoj razini, samo o radnim ljudima, samoupravljačima. Nego i satovima, odnosno materijalima. I oni su bili napravljeni da traju, ko i socijalizam, iljadu godina. – Ja nemam pojma od čega su napravljeni, ali taj relativno jeftini i dostupni švicarac, i danas, kad ga otvorite, izgleda sjajno. Unutra nema truna hrđe, ili nečistoće, to sve sjaji, kao da je jučer napravljeno, a prošlo je pedeset ili šezdeset godina otkako su napravljeni. A danas mi mušterije znaju donijeti satove koji nakon par godina zahrđaju, i to na ruci!' – veli Mario, dodajući kako je većina tih starih navijača i danas u takvom stanju da će im srce početi kucati – tika-taka – odmah čim ih lagano navijete. Swiss Made pisalo je na njima, bio je to tada vrhunac tehnologije i precizne izrade. Govorilo se tada, bila je izreka za nekog ko je bio poslovično pouzdan, precizan i pedantan – Radi ko švicarski sat!
Ovlašteni servis
Posebno je popularan, pored "Omikrona", bio i Darwil, kojeg se najviše nabavljalo u Trstu. To je za cijelu jednu generaciju potrošača u nas bio pojam – dostupne – urarske kvalitete. A zapravo je, kažu, bila riječ o satu kojeg su Švicarci pravili, po narudžbi, specijalno za Trst i tržište bivše Jugoslavije, kao i Carrera i Casucci rebatinke. I za kojeg ostatak svijeta jedva da je i čuo. Danas ga više nema nigdje. Osim u Ljubićevoj urarskoj radnji. U kojoj još stoji reklama za "ovlašteni servis". U svakom slučaju, Omikron je pokazao da nije sve bilo bolje prije. Kako? A lako! Jer, Omikron se nekad dobivao za puste godine predanog i vjernog rada u svom kolektivu. A danas ga može dobit svak, tko god hoće. Čak i nezaposleni, bez dana radnog staža!
