Na početku sam vrlo uspješno i pogrešno odlučila da neću plakati jer će svima biti lakše bez mojih suza. Uključila sam nekakav štit i pravila se da je sve to skoro pa ništa. Kad sam se konačno slomila, plakala sam devet sati bez prestanka, a život nije stao dok ja otplačem svoje, tako da sam taj dan sve odradila plačući. Od odlaska u spizu, preko vožnje u tramvaju do pregleda.
Isplakala sam sve ono što sam trebala ranije i prodisala kako spada - započela je svoju priču novinarka Nove TV Maja Blažević kojoj su liječnici prošlog svibnja u 30. godini kazali da boluje od multiple skleroze. Prvi simptomi pojavili su se četiri mjeseca prije, a tog 11.svibnja kad je završila u bolnici gotovo da nije bilo dijela tijela u koji multipla nije zavirila: osjećala je neopisivu bol u koljenima, gubila ravnotežu, trnule su joj ruke i stopala... Nakon magnetske rezonancije, stigla je potvrda da ima multiplu sklerozu. Iz podruma KB Dubrava poslali su je na šesti kat i odjel neurologije gdje je brigu o njoj preuzela doktorica Ines Lazibat koja je postala jedna od najvažnijih osoba u njezinu novom životu.
Nisam planirala bolest
- Kad sam došla na taj šesti kat odveli su me u sobu i rekli da ću ostati malo kod njih, počeli su pričati o lumbalnoj punkciji. Nisam imala nikakve stvari sa sobom. A doma nisam imala ni onu vrećicu s novim stvarima za bolnicu kakvu imaju mame. Taj dan nisam planirala multiplu - priča. Unatoč svemu, pozitivan duh nije je napustio, a multipla je došla kao poruka da je vrijeme da sebe stavi na prvo mjesto i kaže zbogom 'krivim' ljudima.
- Uvijek se u životu spominje to vrijeme koje treba proći da bi se nešto dogodilo pa je i meni trebalo vrijeme da stvarno i do kraja shvatim da to sve neće baš biti kako sam ja zamislila, da nisam dobila neku virozu koja će proći. A kad sam u svojoj glavi posložila sve što se događa, shvatila sam da je jedna stvar sigurna – imam multiplu sklerozu i dvije mogućnosti: ili ću sjesti doma i plakati ili ću iz svega pokušati izvući nešto pozitivno - govori Maja. Čitavo vrijeme uz sebe je imala obitelj i prijatelje. Kaže da su dobri ljudi i zdrava glava bili ključni da dođe do stanja u kojem je sada. Bolest drži pod kontrolom, vježba, trči, pazi na prehranu.
- Volim reći da sam sada nikad bolje, a nikad bolesnije. Svjesna sam svoje bolesti, onoga što ona može, nisam zaboravila ni što mi je radila, ali se i nadam da će naš odnos biti dobar. Okrenula sam život naglavačke da bismo nas dvije što bolje funkcionirale. Moj dan sada počinje i završava tabletom koja me neće izliječiti, ali mi pomaže da stanje držim pod kontrolom. A opet život mi nikad nije bio kvalitetniji, pametniji i sretniji. Multipla je postala moja suputnica, učiteljica. Naučila me da mogu, da stavim sebe na prvo mjesto, izađem iz komfor zone. Potvrdila mi je koliko je važno u životu okružiti se dobrim ljudima. Naučila me da se život ne može isplanirati i očekivati da će sve biti onako kako zacrtamo - kaže. No, ne želi, kaže, da ljudi misle da je sretna jer je dobila MS.
Fali zrno sreće
- Daleko od toga, voljela bih ja da nje nema. Ali sretna sam jer sam iz nečeg nimalo lijepog, uspjela izvući najbolje za sebe - kaže ova Kninjanka. U Knin je s obitelji preselila 1995. godine iz Baškog Polja i to je grad koji će joj uvijek biti dom, a prije 12 godina zamijenila ga je Zagrebom u koji je došla na studij novinarstva. I tu namjerava ostati. Za svoju obitelj kaže da ima jednu tvrdoglavo hrabru crtu zbog koje se znaju boriti s teškim situacijama. Tako je bilo 2002. kada je njezin tata Josip nakon prometne nesreće završio u invalidskim kolicima, a i kada je Maja dobila dijagnozu.
- Nisu to stvari koje si želite u životu, ali kad se dogode morate naći način kako se s njima boriti. Možda nam fali zrno sreće, ali imamo talent za pronaći je kad je teško - veli.
Jedna od obiteljskih tradicija je sudjelovanje u utrci Wings For Life World Run na kojoj se skupljaju sredstva za izlječenje leđne moždine. Iako u kolicima, tata Josip svake godine u Zadru prijeđe na desetke kilometara, a u trčanju je i njegova kći pronašla ispušni ventil. Maja naime vjeruje da se sve u životu događa s razlogom pa se tako u kinima kada je njezina multipla bila najgora pojavio film "100 metara“, priča o čovjeku s MS-om koji je završio utrku Ironman. Gledajući ga shvatila je da se život ne mora svesti na malo vožnje bicikla kako su joj savjetovali i odlučila da će opet trčati.
- Prvo su mi trebala dva mjeseca da uopće natjeram noge da potrče, ali što god se događalo od trčanja nisam odustajala jer su mi ti kilometri trebali kako bih sebi dokazala da mogu. Trčanje ne rješava probleme, ali mi je pomoglo da shvatim u čemu je problem i kako ga riješiti. Odigralo je jednu od ključnih uloga u odnosu punom poštovanja koji se razvio između mene i bolesti.
Postalo je puno više od samog trčanja, postalo je mirna i zdrava glava, a zdrava glava mirna multipla - kaže.
Istrčala maraton
U lipnju je prvi put istrčala 10 kilometara i shvatila da je vrijeme za prvi polumaraton. Kad je 28. listopada po najvećem pljusku stala na start Ljubljanskog maratona sjetila se svega što se događalo i počela plakati. Bile su to suze olakšanja nakon kojih je uslijedio 21 najlakše pretrčan kilometar u njezinu životu. Dva i pol sata čiste sreće.
- Moja sestra bila je uz mene cijelo vrijeme, brat je kao najveći luđak navijao uz cestu, ljudi koje sam vidjela prvi put bili su mi podrška - kaže ova novinarka. Zbog bolesti je užurbano news novinarstvo zamijenila nešto ležernijim pa sada radi na portalu zadovoljna.hr, a upravo joj je posao omogućio da svoju multiplu pusti u svijet.
- Kad sam posložila svoju glavu i svoju multiplu pomislila sam da možda i ja nekome mogu biti pozitivna priča, kao meni film. Naravno da svaki dan nije idealan, ali ja sam s jedne strane uvijek svjesna da je to što imam teška bolest, a s druge strane imam i neka svoja nadanja, pa se nadam da će moja multipla biti dobra prema meni. Naš odnos je kao neko čudno prijateljstvo, u kojem je ključ poštovanje, a ja svoju bolest itekako poštujem - zaključuje neustrašiva Maja koja ponosnim koracima trči prema svojoj budućnosti.