Novica Ljubičić, HDZ-ova je "katica za sve". Što bi se reklo, autentični HDZ-ovac, lojalan stranci i svakom svom šefu, uvijek na dispoziciji za sve što se od njega traži, svejedno je li riječ o "gašenju požara" u nogometnom klubu, o odnosima s javnošću ili "Gradskoj čistoći". Sebe smatra dobrim operativcem i, kako tvrdi, dobrim radnikom. Razgovarali smo o njegovu stranačkom i privatnom životu, o odnosima s bivšim šefovima, o politici kao životnom opredjeljenju, o njegovim ambicijama da Šibenik učini najčišćim gradom...
- Dug put: od konduktera u šibenskom 'Autotransportu', do županova čovjeka od posebnog povjerenja, a evo sad i direktora "Gradske čistoće"...
- Sve svojim poštenim radom i dokazivanjem na radnom mjestu. Sto puta više sam se morao dokazivati od drugih koji su naprijed išli, kako veli jedan moj prijatelj, laktovima, a ja samo poštenom i upornom borbom.
- Kako ste od konduktera došli do direktora?
- Radio sam preko Student-servisa kao kondukter u ATP-u. I obično svi samo to spominju. Ali radio sam i u pekari, mijesio i pekao kruh jer je tu bila najbolja satnica, a mnogi su mi to zamjerali jer mi je otac bio na privremenom radu u Njemačkoj i mogao mi puno pružiti. Radio sam i u "Šibenki“, istovarivao kamione. Ali, moj je moto "samo se radom postaje čovjek, a neradom parazit“. Bio sam srednjeg imovnog stanja, i mogao sam sebi puno toga priuštiti, ali sam se borio za poštovanje rada jer ni jedan posao nije sramota ako se radi časno.
- Nakon te faze postali ste vozač načelnika Policijske uprave u Šibeniku?
- U ožujku 1990. učlanio sam se u HDZ i odmah, preko stranke, prijavio u Prvog hrvatskog redarstvenika i već u prosincu 1990. sam bio jedan od njih. U to vrijeme sam bio vozač u ATP-u, i nas je nekoliko bilo raspoređeno kao osiguranje Policijske postaje u Šibeniku. Jednu večer, načelnik Nikola Vukošić je trebao vozača za Zagreb, kolega Marko Mikulandra me predložio, a kako sam ja ranije vozio autobus, Nikola je to spremno prihvatio. Nakon toga me "posvojio“. Primili su me u Prometnu policiju, a po potrebi sam bio načelnikov vozač. U siječnju 1991. išao sam u Valbadon na obuku i kad sam se vratio, već se počela zaoštravati situacija, i sve do 23. studenoga 1992. proveo sam uz Nikolu Vukošića u policiji. A onda sam otišao u Veleposlanstvo RH u Ukrajini kao vozač veleposlanika Onesina Cvitana koji je tu bio dvije godine, a nakon njega je došao Đuro Vidmarović i s njim sam ostao do kraja 1996. kada se vraćam u PU šibensko-kninsku.
- Kako to da je Cvitan baš vas odabrao za svog vozača?
- Upoznali smo se kad je Cvitan bio ministar unutarnjih poslova. Kao i drugi, prepoznao je moj rad i odgovornost. Rekao sam vam, otac mi je radio u Njemačkoj gdje je otišao još 1969., majka je bila domaćica. Nisam imao ni strica ni ujaka koji bi me gurali u životu, samo rad i upornost…
- Mnogi kažu za vas da ste HDZ-ova "katica za sve", pa čak i za nogomet.
U sezoni 2013./2014. NK Šibenik je bio izbačen u treću ligu. Klub je bio napušteno, neželjeno dijete grada. Ivan Bulat i Ivica Matas doslovce su igrače skupljali po ulici. U klub nitko nije dolazio. Na zamolbu mog pokojnog prijatelja Damira Čapina odlučio sam prihvatiti mjesto direktora kluba.
- Otkud odjednom nogometni dužnosnik, a u sportu nikad niste bili?
- Nisam bio trener, niti sam se bavio strukom. U to vrijeme trener je bio Ivan Bulat, a kako je nakon osam-devet kola bio i dalje loš rezultat, promijenili smo trenera i zamolio sam Gorana Pauka, tada predsjednika Kluba, da me podrži i da dovedemo Nikicu Cukrova za trenera. Mnogi su bili skeptični, ali ja sam ustrajao i hvala Pauku što me podržao. Zahvaljujući Cukrovu s osmog, devetog mjesta dospjeli smo na prvo. Nažalost, Nikica je morao na operaciju, a da se to nije dogodilo već tada bi s njim ušli u drugu ligu.
- Kažu da ste nakon tog mandata u klubu rekli kategorično - Nikad više! Ali, vratili ste se ponovno…
- Da. Točno je. U prvom angažmanu u klubu, trebao sam biti samo privremeno rješenje. Zatekle su me silne tužbe, od one s Hajdukom do sporova s igračima zbog neisplaćenih potraživanja. Klubu je nad glavom stalno bila prijetnja gašenjem, ali smo sve to preživjeli, a klub nije bio nikad manje dužan nego danas. Drugi angažman je došao krajem 2016. kad je Ivo Krečak, koji me naslijedio na dužnosti direktora kluba, podnio ostavku, pa su se opet sjetili mene i zamolili me da uskočim. Pristao sam, pod uvjetom da to ne bude duže od šest mjeseci, do kraja prvenstva. Bili smo pred ispadanjem u 3. ligu. Moj zadatak je bio da se održimo u 2. ligi, i to smo uspjeli. Nakon trećeg kola sam predložio smjenu trenera Stipe Balaića, kojeg inače smatram dobrim trenerom, ali rezultat nas nikako nije htio, pa sam predložio da ga smijenimo i dovedemo Zorana Slavicu. Mnogi su me sumnjičavo pitali može li to Zoran, ali ja sam rekao: Ako je klub jedinstven i svi mu damo potporu, možemo uspjeti. Tako je i bilo, deset utakmica bez poraza. To je pokazalo da treba vjerovati u naše ljude i dati im priliku.
- Ipak, nije tajna da iz tog razdoblja nosite i dosta gorčine…
- Kako ne! Bilo je tu puno nespavanja, nervoze, strepnje. Kad smo uspjeli ostati u 2. ligi, svi su za to bili zaslužni, a da smo ispali, ja bih bio jedini krivac.
- Hoće li biti i trećeg puta?
- Tko voli klub, voli ga zauvijek. I danas bi, da me pozovu, koliko god mogu pomogao klubu. Ali, moramo biti realni i shvatiti kakvo je stanje šibenskog gospodarstva i što klub može u takvim uvjetima. Ovo je godina stabilizacije kluba i ako se na zimu dogodi jedan ili dva transfera, klub će biti stabilan i moći će imati ambicije za dalje. Ako i ne uđemo u 1. ligu, nije strašno, imat ćemo stabilan i uredan klub. Šibensko gospodarstvo se oporavlja, turizam razvija, i za godinu-dvije Šibenik može imati stabilnog prvoligaša.
- Bili ste i desna ruka župana Gorana Pauka.
- Kad sam 1994. postao tajnik Županijske organizacije HDZ-a bio sam djelatnik MUP-a i morao sam se odlučiti između policije i aktivne politike. Izabrao sam mjesto profesionalnog tajnika HDZ-a, nakon čega sam preuzeo odnose s javnošću u županiji, a zatim i dužnost pročelnika u Uredu župana.
- Bili ste, kažu, ne samo suradnici nego i prijatelji?
- Na tu poziciju sam došao političkim putem. Tada je predsjednik ŽO HDZ-a bio Ante Kulušić, a Goran Pauk župan. Moj posao je bio takav da sam stalno bio uz župana, pripremao sastanke, presice, prezentacije… Prirodno je da se ljudi zbliže kad toliko vremena zajedno provode.
- Kako je "ljubav pukla"? Zbog čega?
- Ne bi rekao da je pukla. Poštujemo se i dalje ali ja sam otišao u drugom smjeru. Vidio sam da u ovim političkim konstelacijama ne bi nikad došao ni u Sabor, a ni do funkcije zamjenika župana, pa sam se kao operativac okrenuo gospodarstvu. Vjerujem da u "Gradskoj čistoći" mogu puno napraviti.
- Kako se snalazite na mjestu direktora Čistoće? Možemo li mi primjereno razdvajati otpad s obzirom na loše navike i mentalitet?
- Osim razdvajanja papira koji donekle ide, drugo gotovo ništa nije učinjeno na planu razdvajanja otpada. Uredba je stupila na snagu 1. studenoga, i do 1. ožujka 2018. imamo vremena za prilagodbu. Gradovi i općine koji ne budu poštivali odluke plaćat će 100 do 300 tisuća kuna kazne, a odgovorne osobe - gradonačelnici i načelnici- 15-25 tisuća kuna.Sada smo u postupku nabave servera, moramo čipirati kante, svaki čip stoji jedan euro, a bit će ih nekoliko tisuća. Kad bi, primjera radi, u staroj gradskoj jezgri ugradili na postojeće podzemne kontejnere čitače, a građanima podijelili kartice, sustav za četiri postojeća podzemna kontejnera sa 16 glava stajao bi nas 180 tisuća kuna, bez PDV-a. Osim toga na sva naša vozila trebali bi ugraditi senzore i čitače, što je 80 tisuća kuna po vozilu, a u turističkoj sezoni takvih vozila ima 25, pa izračunajte...
- Kako će sve to funkcionirati?
- Ubuduće će na svakom računu pisati koliko je tko predao otpada i zato danas uvodimo kante za komunalni otpad da bi bila što poštenija naplata. U stambenim zgradama će biti zajednički kontejner, a udio će se određivati prema broju stanara u zgradi.
- Tko će osigurati kante?
- Građani. Zelene kante se kod nas mogu kupiti, one od 120 litara stoje 152,38 kuna, a one od 240 litara su 235 kuna. Poslije Nove godine građanima ćemo podijeliti besplatno kante s narančastim poklopcem za izdvajanje besplatnog otpada.
- Je li točno da "Gradska čistoća" ide iz HDZ-ovih u HNS-ove ruke i obratno, ovisi tko je na vlasti, i da je to firma - rekorder po uhljebima?
- Ne bih tako rekao. Uzmite samo kao primjer Dubrovnik, koji je čak nešto manji od Šibenika, a u njihovoj Čistoći ima 200 zaposlenih, kod nas 138. Postavlja se pitanje kakav mi standard čistoće želimo u gradu, pogotovo s obzirom na sve veći broj turista koji nas posjećuje. A da ima neradnika, ima, kao i svugdje. Žao mi je samo što nije više novca uloženo u prostorne uvjete i opremu "Gradske čistoće", a ne zapošljavanje.
- Dupliraju li se sada u poslovima "Bikarac" i "Čistoća"? Je li točno, kako neki tvrde, da je Regionalni centar za gospodarenje otpadom na Bikarcu promašen?
- To nije promašen projekt. Mi smo prikupljanje a Bikarac je gospodarenje otpadom. Centri su plod politike i europskih direktiva. Prije je sav otpad išao u Centar i tamo se razvrstavao. Kad je za ministra došao Slaven Dobrović, tražio je da "Čistoća" selektira otpad. Nama to ne odgovara. Lani je "Čistoća" platila 7,5 milijuna kuna za odlaganje otpada, a dok smo do 2014. bili jedna firma s "Bikarcem", ostvarivali smo zaradu. Svi gradovi koji imaju svoje deponije prolaze dobro, a mi koji plaćamo deponije ne možemo opstati.
- Zašto bi "Gradska čistoća" plaćala deponij Bikarac koji je i danas stopostotno vlasništvo Grada?
"Čistoća" je godinama ulagala u Bikarac a u razdiobi nije imala nikakve prednosti u odnosu na druge, i tako će biti sve do potpunog zaživljavanja Bikarca kao Centra kad će biti jedinstvena cijena za sve gradove i općine. Zbog svega toga smo bili prisiljeni povećati cijene za 50 posto samo za građane.
- Opet se sve lomi preko leđa građana?
- Zato što su nerealne cijene prema gospodarstvu koje je godinama pokrivalo građane. Jedan optičar, zlatar ili urar u staroj gradskoj jezgri plaća par stotina kuna mjesečno za odvoz smeća, a koliko on to otpada ima. A s druge strane, građanin - samac plaća 33 kune mjesečno.
- Koliko će biti punktova u gradu za odvajanje otpada?
- U užoj gradskoj jezgri na 19 lokacija imamo spremnike, a do 1. ožujka postavit ćemo ih još 18.
- Imate li kakav hobi?
- Gotovo da nemam. Sad sam delegat u 3. nogometnoj ligi i to me okupira. U selu se bavim poljoprivredom, zajedno s roditeljima. Ne dozvoljavam da mi je zemlja zapuštena. Imam svoj mali OPG, 120 maslina, nešto trešanja, krumpir, povrće, kokoši...
- Kartate li još u "Torcidi" sa stranačkim prijateljima?
- Ne, otkad više nisam tajnik ŽO HDZ-a.Nisam bio tamo bar šest-sedam godina.
- Dok ste kartali, tko vam je bio u paru?
- Obično sam igrao s Kulom u paru. Gotovo smo uvijek pobjeđivali.
- Slušate li narodnjake ili…?
- Ne. Volim Škoru i naše domaće pjevače i klape. Više sam lokalpatriot u muzici. Dalmatinska pisma mi je za opuštanje, a slavonske tamburice za raspoloženje i veselje.
-Tko vas je u životu najviše naučio?
- U 4. razredu osnovne škole nastavnica Snježana Carić pitala je nas djecu što mislimo koja je najveća titula. Mi smo uglas vikali profesor, doktor, magistar… Ništa od toga! - rekla je, a mi smo zašutjeli čudeći se.
- Najveća titula je čovjek - podučila nas je. I to sam upamtio za cijeli život.
Dva braka i troje djece
Imam troje djece u dva braka. Moja prva supruga je bila kći zamjenika ministra vanjskih poslova Ukrajine. Dakle, Ukrajinka. Njezin otac je bio veleposlanik Ukrajine u Zagrebu. Upoznali smo se u Ukrajini kad sam bio zaposlenik u našem veleposlanstvu.
Prvi opunomoćeni veleposlanik RH u Ukrajini je bio Ivan Trnokop. Njega i njegovu gospođu Zoru smatram svojim drugim roditeljima i zahvalan sam im kako su me tamo primili i koliko su mi pomogli.
S bivšom suprugom imam kćer od 23 godine, diplomirala je Ekonomiju i upisala magisterij. Imamo vrlo korektne odnose. Danas živim u sretnom braku sa suprugom Blankom i dva sina, Antom i Markom.
Dvije diplome
- Šta ste zapravo po struci?
- Imam dvije diplome. Završio sam Upravno pravo u Splitu i Prometni fakultet u Zagrebu.
- Kad ste to stigli s obzirom na sve obveze i funkcije na kojima ste bili? Kako vam je uspjelo naći još i vremena za studiranje?
- Upornošću i radom.