„Luka Šibenik“,ranije „Luka i skladišta“,utemeljena 1948. godine, bila je jedan od ključnih subjekata u pomorskom gospodarstvu značajnog i za cijelu Dalmaciju.
U šezdesetim i sedamdesetim godinama prošloga stojeća zapošljavala je više do tisuću radnika, mahom iz šibenskog zaleđa i u pretovaru ostvarivala promet veći od milijun i 300 tisuća tona robe u izvozu i uvozu.
Kasnije godina Luci su donijele velike nevolja, posebno otkako je većinskim vlasnikom postala kutinska „Petrokemija“ koja je danas prešla u vlasništvo jedne turske tvrtke.
U vrijeme najvećega uspona Luke, njenim direktorom bio je Jakov Grubišić, kasnije predsjednik Općine Šibenik i potom direktor ispostave Narodne banke u Šibeniku.
Ovdje ćemo se, međutim, pozabaviti malo poznatom pojavom neformalnog (samo) organiziranja lučkih radnika koji su jeli i te kako tvrd kruh od rada svojih žuljevitih ruku.
Bili su organizirani u neformalnim skupinama, uz tada uobičajeni način,kako je o osobito bilo u Luci- u radnim brigadama.
Imali su i svoje nadimke po kojima su ih više znali negoli po njihovim pravim imenima. Kao: Beka, Ovca, Pancir, Trubilo. Sve snažni, kršni ljudi i- dobričine. Poznavali smo jednoga Ivu koji je bio „disponent“, određivao zadatke i davao poslove radnicima, a koji je volio isticati kako je on „šef šibenskog podzemlja“. Ni pet-ni šest, kao da je ono zapravo i postojalo.
Silno su voljeli u gradu u slobodno vrijeme na prikladnim mjestima priređivati „marendine“.Bili su izvrsni kuhari.
Po gradu bi se među mnogima pročulo: “Danas Beka kuva kod Kike“.Pa bi nagrnuli. Bar na kvartin crnoga. No za razliku od takve romantike, rad na terenu Luke to nimalo nije bio. Vidi se to i s naše fotografije iz toga doba. Radnik pod malom dizalicom radi na pretovaru olova koje je došlo iz uvoza. S kretnjama koje podsjećaju na nekakav balet.
Ali to je bilo sve prije nego baletna igra.