Šetam se sa šibenskim glazbarima, koji su bili na makedonsko-grčkoj turneji, ohridskom ulicom Car Samoil i na broju 10 ugledam zanimljivu butigicu, zapravo zanatsku radnju za proizvodnju nakita. Vidim kroz izlog: trgovački stol, pult i izlog ujedno, napravljen od dijelova starinskog namještaja, mislim da je bio art deco. Nakit lijep, plava gospođa iza pulta nešto slaže, a nad vratima piše jednostavno – Filevi.
Već sam prije znala da u Ohridu postoji familija koja je na neki način i brend za tamošnje bisere, i u čijim radnjama uz robu daju i svoj certifikat, a to su upravo ovi Filevi.
Naravno, ženski instinkt smjesta me ugurao u butigu da vidim prave ohridske bisere. Plava gospođa me pita jesmo li iz Dalmacije.
– Jesmo. Iz Šibenika.
– Oooooo! Pa moja mama Vjera je Šibenka, sa Zagrađa 19! Tamo je i danas njezina obiteljska kuća, tamo smo proveli ljeta i ljeta, igrala sam se cijelo djetinjstvo, sve do škole, na Meduliću i na tvrđavi, imam tamo ujca i tetku, a šta mi je drago da ste naišli!!!
Oduševljena je gospođa – pazite sad – Ohridija Fileva, a oduševljena sam bogme i ja jer sam smjesta u tom slučajnom susretu vidjela lijepu novinsku priču!
Jer da Ohridija Fileva slučajno nije bila u radnji nego netko drugi, ili da je butiga bila zatvorena – ništa od naše priče!
Nažalost, mama Vjera taj je dan morala sa suprugom Nikolom u Skoplje, ali od Ohridije i njezina supruga Pavela Fileva, danas nositelja obiteljskog zanata, ujedno i vrijednog kulturnog naslijeđa Ohrida i Makedonije, čula sam sve što nam za priču treba.
Dakle, Vjera Guberina, Ohridijina majka, Šibenka je, Dolačka, kako rekosmo sa Zagrađa – dakle iz stare gradske jezgre. Bila je mlada djevojka kad je njezin Nikola u Šibeniku bio u JNA, tada trogodišnjoj službi! Kad bi imao izlaz iz vojarne, Nikola bi se skinuo iz uniforme u civilnu robu kod jednog starješine, zemljaka Makedonca iz Vevčana, i pravac u Šibenik, u život!
Vjera je, pak, bila prijateljica kćeri toga starješine pa je, prirodno, upoznala Nikolu. I, udala se, odveo je Nikola daleko od njezina Šibenika i njezina šibenskog mora.
– Prve godine sve mi je to strašno falilo, a i sad osjećam nostalgiju. Dolazio je moj brat Andrija koji danas živi u Trogiru, mlađi brat Grgo je umro. Imam i sestru Karmelu Toplak Guberinu. Moj otac bio je stolar Josip, a mama Marija Magdalena, naša vam je ona bijela kuća ispod Tvrđave sv. Mihovila! Ja sam svake godine ljeti u Šibeniku, i ovo sam ljeto bila, doveze me moj sin Joško koji također živi u Ohridu.
Doktori za bisere
Mislim – kako li je Vjera mogla zamijeniti taj nezaboravni pogled iz kuće na šibensku luku i otoke, na more... Ali, Ohridsko jezero lako može "prevariti", zamijeniti te vizure: prelijepo, bistro i prozirno ko suza (il' ko more...), jezero u kojem se u mjesec dana izmijeni sva voda, duboko i do 350 metara – malo je koje jezero tako lijepo kao što je Ohridsko!
I sad – evo nas na priči o ohridskom biseru, Filevima, Ohridijinoj obitelji i njezinoj tradiciji.
Suprug Pavel Filev – jednako kao i Ohridija – su, gle, doktori medicine! Pavel je završio fakultet u Skoplju i nikad nije radio u medicini, a Ohridija je specijalizirala ginekologiju i radi u ohridskoj bolnici – ono smo je slučajno zatekli u radnji!
– Bila sam izvrstan student, vukovac, Pavel je bio osam godina stariji. Moja asistentica histologije namjerno me je poslala u Pavelov dućan, kao da joj dam popraviti minđuše, a zapravo je pravi razlog bio da sretnem Pavela. Onda sam i ja našla još neke svoje za popravak, samo da ga upoznam. Bio je tako lijep, lijep!... a popravak je bio gratis! Našli smo se u dućanu, nismo se znali s fakulteta, čak on nije mislio da sam iz Ohrida jer nisam govorila dijalekt. Pozvao me na susret i – više me nije pustio.
Na svadbu su došli moji ujci iz Šibenika. Bože, kako ga volim! Nema u Ohridu takva čovjeka. O čemu god želiš pričati, on sve zna, sve prati, nevjerojatno je obrazovan, svira violinu, jako je angažiran oko očuvanja te obiteljske, a mi mislimo i nacionalne, baštine, vezane uz bisere i nakit. I djeca su to prihvatila. Naš sin Dimitrije je arheolog, a kći Marija povjesničarka umjetnosti – najbolja studentica u generaciji. Magisterij je napravila u Dubrovniku, na restauraciji-konzervaciji metala. Bila je proglasena summa cum laude studentom i dobila rektorovu nagradu.
Nema u Fileva starijeg od 25 godina koji nije završio fakultet – ponosan je Pavel Filev, središnji lik te obiteljske priče. Sam je završio još i filigranski zanat u Prizrenu, četiri ga je godine sustavno usavršavao. Taj je zanat završio i sin Dimitrije, pa i kći Marija koja je uz svoj fakultet i magisterij još i filigran i zlatar s najvišom zanatskom diplomom! Oboje djece imaju, naravno, i hrvatsko državljanstvo, oboje su djetinjstvo i mladost ljeti provodili u Šibeniku i diljem Hrvatske i odlično govore hrvatsko-šibenski. Marija i Dimitrije su aktivni članovi makedonske Udruge Hrvata, Marija se natjecala na "Izboru najljepše Hrvatice u narodnjoj nošnji izvan Republike Hrvatske", a nosila je konavosku nošnju... i pjevala u "Libertasima" u Dubrovniku.
– Njima je hrvatski od prvih izgovorenih riječi drugi materinski jezik, a moj Pavel... rijetki će po govoru prepoznati da nije Šibenčanin. Ne moram govoriti da se u našoj kući paralelno slave svi blagdani, makedonski i hrvatski. Pa i ja sam skoro dobila ime po šibenskoj baki Mariji Magdaleni, ali moj mi je tata dao to "unikatno" ime Ohridija... i ovdje sam s njim uvijek nekako odskakala...
Kao i ja s mojim, makedonskim, imenom Jordanka ovdje u Hrvatskoj!
Ruski emigrant
Zanimljiva je obitelj Pavela Fileva. Njegov djed Nikola oženio se u Beču, pa mu je baka Bečanka, čista Austrijanka, a otac Mihajlo rođeni Bečanin. Onda je djed prodao svoju bečku kavanu i obitelj Filev našla se u Ohridu. Djed Mihajlo bio je pravi lider u familiji sa šestero djece – petero braće i jednom sestrom.
Pavel je upisao medicinu, no s roditeljima je od djetinjstva radio u njihovu zanatu – izradi ohridskog bisera i nakita uopće. Kad je bio na drugoj godini skopske medicine, umro mu je otac. Pauzirao je na studiju, a posvetio se održanju obiteljskog zanata i tradicije i to je razdoblje, kaže, bilo presudno da ga opiju čari toga posla... Evo će 2018. godine četrdeset i pet godina kako postoji vlastita proizvodnja Pavela Fileva u divnom Ohridu... i devedeset godina obiteljskog postojanje tog zanata.
– Ta priča o ohridskim biserima počinje poslije Oktobarske revolucije i jednog ruskog emigranta ovdje u Ohridu. On je prvi skrenuo pažnju na to da je boja krljušti jedne ohridske ribe, plašice, posebna, a to je osnova za izradu ohridskog bisera. On je s njom eksperimentirao već na Bajkalu, jezeru koje je, kao i Ohridsko, glacijalnog porijekla; Ohrid je drugo najdublje jezero poslije Bajkala. Kad je taj ruski emigrant shvatio da se neće moći vratiti u Rusiju, ostao je ovdje. Prihvatio ga je moj djed Nikola i – u tome je cijela priča!
Ruskom emigrantu bio je osiguran život u Ohridu, a on je zauzvrat obećao da će Pavelova oca Mihajla nagraditi posebnim i pametnim izumom.
– Ulaskom te "tajne", te vještine, u moju je familiju ušla čista ljudska zahvalnost. Ništa za to nismo platili, osim što su moji stari dali dobrotu i utočište emigrantu. A ja sam s mojim roditeljima prošao cijeli taj proces, od ribe iz jezera do bisera i trgovine.
Od tada ovi Filevi rade bisere i biserni nakit. Izrada je – tajna! Nekad su to radili iza jedne zavjese:
– Ali, dolaskom nove generacije ta bi zavjesa bila kao neka neukusna šala. Kad danas radim, tada jednostavno ne dopustim ulazak u radnju.
Izrada ohridskih bisera tako je do danas – top secret!
– Nažalost, neki ljudi upravo iz naše obiteljske grane nametnuli su vrlo agresivno pravo vlasništva ohridskog bisera, kao da su oni izmislili ohridske perle i pred javnošću stvorili neverojatno krivu sliku, daleko od istine. Rezultat: na tržištu smo dobili jeftine perle, nepoznatog porijekla. Umjesto "top secret", ljudi sada vide prezentaciju izrade bisera koja je zapravo – nepostojeća. A
održati se može jedino iznimnim niskim cijenama – pogledajte ponudu pa ćete vidjeti da je to slučaj, jer riječ je o hiperprodukciji.
Otkupni sistem
Ribe plašice u Ohridu još ima, ne kao nekad, ali ima. Pavel Filev i obitelj za sezonu se pripremaju zimi.
– Gotovo ništa ne kupujemo novo, nego imamo otkupni sistem, srebro topimo i repariramo. Da, ja sam svladao zanat one najfinije, starinske izrade filigrana. Bilo je to nezaboravno razdoblje moga učenja od najboljih majstora u Prizrenu. Vjerujte, klasičini filigran još uvijek ima prođu, itekako! Znalci to vole i cijene. Svakako, toga zanata nema bez poznavanja metala. Ja sam vam po karakteru klasični Nijemac: sve se mora naučiti, sve mora biti u redu, nema mjesta površnosti i ne ulazim ni u što što to narušava, tako da posjedujem taj neki mir u sebi...
Ono što danas ipak uzrujava Pavela Fileva, to je ta hiperprodukcija "ohridskih bisera". Pišemo u navodnicima jer navodnike zaslužuje većina onoga što danas krasi raskošne ohridske izloge. Kako je moguće da kod jednih ogrlica stoji pet eura i zove se imenom ohridskog bisera, a u drugoj 500 eura s istim imenom!?
– Hiperprodukcija uništava našu supstanciju kad je u pitanju tradicija bisernog nakita. Mi smo se pokušali donekle zaštititi tako što imamo privatni certifikat, ali to je čisto neko naše malo jamstvo da je riječ o originalu. Okruženi ste ljudima koji se bave tim poslom bez etike i kvalitete – ovo je i inače vrijeme bez kvalitete. I ljudskih vrijednosti kao što je čast...
Zapravo, to su samo trgovci, ne i zanatlije. Država Makedonija za zanatlije danas ne mari. Većina svega toga što se danas nudi pod imenom "ohridski biser" neviđena je prijevara. Mi na raspolaganju uvijek imamo između 20 i 50 ogrlica, ne više, a kad netko dođe po "minđuše", mi ih idemo napraviti. To je moja obrana od svega što se događa, i zato se moja radnja zove zanatskom. Sve je to trebala riješiti država Makedonija, zaštititi taj tradicijski nakit i tradicijski zanat, ne dopustiti hiperprodukciju i prodaju lažnog bisera. Ohridu ne treba 500 radnji koje to prodaju. Općina je propisala da ovdje može biti pet urara, ali radnji s biserima može biti bezbroj! Sve je to jedna stihija, a 90 posto ljudi koji pohode Ohrid ne znaju što je što. Da ne spominjemo "vodičku mafiju", koja za proviziju trgovaca turiste vodi tamo gdje im prodaju lažne priče – samim tim i lažne bisere. Država sve to samo generira.
Časno i pošteno
Pavel Filev nastavit će ono što je s roditeljima počeo prije, brzo će, 45 godina. Svoj posao drži časnim, poštenim i kreativnim. Nada se da će djeca nastaviti obiteljsku tradiciju. Kći Marija je dizajnerica suvremenih inačica s tradicijskim ohridskim biserom, odnosno suvremenog nakita uopće. A mlađi sin Dimitrije opredijelio se za izradu tradicionalnog filigrana s tradicijskim ohridskim biserom. Premda, bez pravnog temelja i državne zaštite, sve je to, tvrdi Pavel Filev, upitno. Ideja mu je napraviti balkanski centar nakita jer Makedonija je, kaže, eldorado što se nakita tiče.
– Brend mora proizvoditi nešto ekskluzivno, a naš brend, kako sad stvari stoje, ugrožava, jede samog sebe. Vrlo je teško išta prognozirati danas u Makedoniji. Nakon devedesetih godina, i tržište nam je postalo vrlo ograničeno...
Pavel Filev danas ipak uživa u naslijeđu koje ima kome ostaviti, svojoj obitelji, uživa u aktivnostima Ohridskog liječničkog društva, uživa u dalmatinskom temperamentu svoje supruge.
– Dalmatinci su tako topli, a ja sam ušao u obitelj časnih ljudi, familije Guberina koja me primila s velikom pažnjom, naročito moja punica Marija Magdalena, koja je provodila vrijeme sa mnom. Šibenik je moja velika radost i nema ulice, ili komadića mora i obale, otoka, koji ne poznam kao da sam tamo rođen...