Turističko-informativni centar šibenske Turističke zajednice, ili popularni TIC, jedno je od mjesta koja su posjetiteljima Šibenika, pogotovo ako dolaze u vlastitoj režiji, početna točka odakle kreću u razgledanje grada i njegovih znamenitosti, upoznavanje lokalne gastronomije, povijesti, kupališta...
Reklo bi se da se kroz godine ništa nije promijenilo u početnoj komunikaciji između turista i turističkih radnika na "prvoj liniji fronta" koju smo odlučili obići jučerašnjeg prijepodneva.
To je, kaže nam Sofija Petković, zaposlenica šibenskog TIC-a, potpuno kriva percepcija. Štošta se, veli, promijenilo u njihovu poslu. Od kada je uveden sustav eVisitor, jedinstveno i središnje mjesto prijave i odjave turista, ona i njezine kolegice bave se obradom podataka, skeniranjem, dokumentima... Jedino se ne bave privatnim smještajem. Sad apsolutno nitko više ne pita za privatni smještaj, niti ikoga iz TIC-a upućuju na iznajmljivače što je nekoć bio posao "na kvadrat". Nove su tehnologije, internet i pametni telefoni napravili su svoje u tom smislu. A u drugome su Sofiji i kolegicama otvorile "novu frontu".
- Mi smo ode i porezna, i katastar, i pravosuđe, i odgovorne za unos podataka i praćenje rješenja za zvjezdicu. Znači, ima papirologije preko glave, a kad nas ovako vidite s vrata za računalima, bez igdi ikoga, pogotovo turista koji viču - di je Krka, di su Kornati, di su doktori, di je WC... – rekli bi da se dosađujemo. A to je varka i potpuno kriva slika. Jer, za pet minuta, tu može biti 50 ljudi. Zato, maksimalno iskoristite trenutak... – predložila nam je Sofija.
Svi vole živi kontakt
Naravno da nas je interesiralo što turiste najviše zanima i kako "doziraju" količinu informacija koju će im dati. Od naše smo ugodne sugovornice doznali kako to, prije svega, ovisi o samim turistima i njihovim traženjima.
- Ima onih koji dođu i kažu: tu sam dvi ure ili sedam dana, pa im predložimo što za to vrijeme mogu obići. Ali, ako ne kažu - ne možemo ih pitati koliko ostaju. Ne bi bilo pristojno. Na nama je da ih informiramo i odgovorimo na eventualna pitanja vodeći računa da ne budemo preopširni. Prilagodimo se. Imamo toliko iskustva da to znamo izbalansirati jer valja računati i na to da u svakom trenutku može naići više gostiju, pa se dogodi da jedni čekaju jednu informaciju, drugi drugu, treći se žele poslužiti računalom... Nalete i naši ljudi da se pozabavimo njihovim rješenjima. U isti tren moramo biti na usluzi svima i nitko se ne smije osjetiti zanemaren. A svi vole živi kontakt...
Kuriozitet je da mnoge turiste, naročito one sa štekata obližnjeg kafića, zanima jedino i isključivo - WC. Traženje turističke brošure, našalila se Sofija, nekima posluži samo kao izgovor za drugi tip "usluge".
- Nema dana kada nas se ne pita za toalet..., mislim, ovaj naš, uredski. Ako vidim trudnicu ili dite, samo kažem – izvolite. Ali onda se odnekud stvori još jedno ili dvoje dice i tata, pa i oni pitaju možemo li svi... Nezgodno je to – priznaje naša sugovornica.
Nemali broj informacija vezan je, dodaje, uz usluge prijevoza brodovima i autobusima jer zbog komunikološke barijere službenice kolodvora ne mogu preuzeti ulogu informatora. Slično je i s "Jadrolinijom" čiji se šalteri otvaraju i zatvaraju neposredno prije, odnosno poslije odlaska brodova. Ako i uspiju naići na otvoreni šalter, turisti dobiju letak s rasporedom vožnje u kojemu se, ističe Sofija, teško ili nikako ne snalaze.
Što kaže letak
- Evo vidite, to je taj letak. Oni ga pogledaju, ali im ništa ne znači. Zato se trudimo imati sve moguće rasporede vožnje da ljudima olakšamo. I ne samo to. Ove brošure s prikazom starog dijela grada su samo podloga za temeljitije tumačenje. Ne možemo strancu kazati - evo, izvol'te, sve što je označeno crvenim brojkama - to je za razgledavanje. Objasnimo im kako je riječ uglavnom o crkvama koje su, u velikom broju slučajeva, zatvorene... Najkraće rečeno, u našem se poslu traži dobra psihofizička kondicija, a i snalažljivost. Jer, što trenutno ne znamo, mi ćemo to iskopat, kako bilo da bilo...
Jedva je Sofija završila rečenicu, kad je u TIC navalila sva sila turista. Grupa Španjolaca "zasula" ju je pitanjima. Odmah smo shvatili o čemu nam je govorila prije samo pet minuta. Zahvalili smo joj i uputili se natrag u redakciju. Potaknuti informacijom o najtraženijoj šibenskoj "turističkoj znamenitosti" – WC-u, zaustavili smo se tek na jednome mjestu skrivenom kod skala koje vode kraj Vijećnice – javnom zahodu.
U čistom i urednom toaletnom prostoru nije bilo nikoga, pa smo ga kratko obišli. To je, reče nam Svetlana Ondrik, njen dio posla u ukupnom turističkom "proizvodu". A doprinos još dviju zaposlenica "Zelenog grada" koje poželješe ostati neimenovane, jesu uredne i čiste ulice. Jedna nam je, u kratkom predahu, povjerila kako za 910 gradskih skala u staroj jezgri (i to samo u jednom pravcu) dobije po skali točno 10 lipa plaće. Ali, to je sasvim druga tema o kojoj se može posebno. I mora.
