StoryEditorOCM
ZanimljivostiŠibenčani imaju rećinu

Katica Štambuk prisjetila se za nas običaja i načina života u centru grada obilježenog pjesmom: Nama je terca urođena, svak je ima u uhu

27. siječnja 2020. - 09:25

U vrijeme djetinjstva Katice Bogdanović Ulica sedamnaest buntovnika nije se tako zvala, a buntovnici su živjeli koje stoljeće prije nje. I u toj priči, u toj pobuni šibenskih pučana, kako u „Starom Šibeniku“ piše Milivoj Zenić, bilo ih je osamnaest a ne sedamnaest...

Naprosto, kuće su, tu na Gorici, imale brojeve a ne imena i nazive.

 

Danas, i Katica se ne zove Bogdanović nego Štambuk, no živi u Ulici sedamnaest buntovnika. Zapravo, živi u kući sagrađenoj šezdesetih godina na mjestu stare štale njene rodne kuće koja još uvijek stoji prazna i mrtva tu, odmah pored, i iz koje su i potekli svi ovdašnji Bogdanovići- Panjkote, dočim su oni drugi, Bogdanovići- Bubići, Dolačani.

 

- Gorica se računala od Prigrada, to vam je onaj najgornji dio starog pazara. Danas je nas pravih Goričana malo ostalo, ja mislim da sam najstarija baš Gorička, a ako je koja starija to je gorička nevista. Meni su i baba i did s Gorice, on od Panjkotića a ona od Maričića, a prababa mi je Tambačinica iz eno one kuće onde... Našli smo naše prezime u knjigama već u 1535. godini.

 

Katica se udala za Hvaranina pa je tako fetivo hvarsko prezime, Štambuk, doselilo u Šibenik. Počela je kao nastavnica glazbenog odgoja, u mirovinu otišla kao učiteljica, a trideset i pet godina, cijeli jedan radni vijek, bila je pjevačica, i tajnica, konferansijerka, i na svaki način članica ‘Kola’. Njen alt i sada, u osamdesetima, tako grmi da joj ne bi trebao telefon, da je kojom srećom Gorica napučena kao nekad. Da ima s kim razgovarati preko skala, s kraja na kraj ulice, ili s ponistre ili do susjednog obora...

 

Ali nije tako. Ima živih kuća, ima bogme i mrtvih, tu i tamo promakne neki prolaznik, ali, to nema veze sa slikom Gorice iz Katičina djetinjstva i mladosti.

 

- Život se na Gorici odvijao praktički ispred kuće, a i kuće su tako blizu jedna drugoj da su svi bili u stalnom kontaktu, svi su sve znali, postojao je dobar osjećaj pripadnosti, osjećaj susjedstva. Bilo je u blizini puno malih dućana ali svejedno, u najhitnijim slučajevima sve bi se riješilo kod susjeda jednostavnim pitanjem ‘imaš li malo konšerve?’. ‘Daj jedno jaje!’. Bilo je zanatlija, dućana, bio je stari Pazar, sve je bilo na dohvat ruke...pa i voda!

 

Gradske česme

 

Vode po kućama na Gorici, u vrijeme Katičina djetinjstva i mladosti, nije bilo. Nosila se s gradskih česmi, jedna je bila malo niže njene kuće na današnjem Trgu pučkih kapetana, jedna na Maloj loži kod sv. Ivana, gdje je i danas, jedna na Prigradu i još dvi iste takve nizbrdo, na starom pazaru.

 

Danas, na starom pazaru pošteđena je samo jedna, od one na Prigradu napravljena je fontana kao i od one na dnu Starog pazara. Ta je nedavno još i zatrpana zemljom i pretvorena u žardinjeru. Fontana je napravljena i od česme na Trgu pučkih kapetana, korak do Katičine kuće.

 

Stare šibenske česme završile su i završavaju kao i stari, maleni, šibenski zeleni prostori, po principu ukloni i zacimentaj, za vijeke vjekova- amen.

 

No nekim slučajem, ispred kuće Bogdanović, ostao je trokut s dva tri kvadrata zelenila i jedno stabalce i na Trgu pučkih kapetana još koji kvadrat zelenila- u službi ugostiteljstva.

 

Na par metara od kuće Bogdanović u kojoj Katica i danas živi, rodilo se i raslo dvoje šibenskih glazbenih velikana: skladatelj i muzikolog, akademik Lovre Županović i operna pjevačica, koloraturna mezzosopranistica, dugogodišnja prvakinja Opere HNK Zagreb Majda Radić.

 

Kuća do kuće s Županovićima živjeli su Rore, familija legendarnog nogometaša Krasnodara Rore, rođenog na kraju rata u Visu, jer mu je mater bila Viška, s djetinjstvom provedenim u Šibeniku, s roditeljima i sestrom Majdom.

 

Samo par kuća niže prema Novoj crkvi živjeli su Belamarići od kojih je potekao čuveni skladatelj i dirigent Miro Belamarić. Kod njegova oca Bruna Belamarića u Muzičkoj školi, pjevanje je učila i Majda Radić, kasnije operna diva, koja se udala za Pavla Dešpalja...

 

Puno klapa

 

Tako, ne samo Varoš, nego i šibenska Gorica imaju svoju priču o poznatima, s Gorice je potekla i profesorica klavira Marija Sekso koja je iznjedrila jednog Maksima Mrvicu, s Gorice je i Ivo Livaković, još jedan kolaš Damir Lasan, najposlije, i danas tu živi glazbena obitelj, Zrinka i Ivo Mikuličin.

 

I Katicu Bogdanović su nagovarali da upiše Muzičku akademiju ali, bila sam, kaže, mlada, tek se udala i rodila, nisam se odlučila... Ipak se obrazovala u glazbi i postala glazbeni pedagog u osnovnoj školi.

 

- Je, je, onda se po Gorici puno pivalo, a ja sam u Kolo prispila već kao srednjoškolka, probrala nas nekoliko Ana Fulgosi iz školskog zbora i poslala u zbor Kola. Bilo je puno neformalnih klapa jer po Gorici su bile toverne i po njima se vječito pjevalo, pa i u Ćalinoj gostioni u Masnoj ulici. Konobe su se pretvarale u toverne kad se trebalo prodati vino, a ono se puštalo-dogovorno. Držali su ih Arasovići (Arasi), Dunkići, Maričići, Kronje, Paići, Bogdanovići, Gojanović- Rakići. Pivali su Ercegovići-Kutlići, odličan je bas bio Pajo Zorić, Pave Aras... Šibenčani imaju sluha, govorilo se da imaju- rećinu!

 

To je čudo, ali nama je terca naprosto urođena! Evo, ja mogu otpivati tercu na bilo koju pismu koju prvi put čujem- to je u meni! Moja mater, ćaća, moj brat- svi smo pivali!

 

Goričke kuće bile su odreda težačke a kuća Lovre Županovića bila je, ka, bolja, jer mu je pokojni otac bio činovnik:

 

- On je došao iz Rogoznice, Lovre je imao dvi sestre blizanke, Mirjanu i Vilmu, a mater Perka, Bumberovica, iako udovica, školovala je svu dicu. Lovre se sjećam jako dobro iako je on već bio momčić kad sam ja bila dite. S Majdom Radić sam se igrala, ona je po godištu bliža meni, ona ’33. a ja ‘35. Tu isprid kuća, s dicom iz komšiluka, igrali smo pandul, palicu, frenje, konop, mama pošto pirinač, došla majka s kolodvora, najlipši kip, vaćale, žmirale...ma muka se bilo sakrit tu, u tim ulicama, i skalama i dvorištima, među goričkim zidovima! Glavno nam je igralište bila ona širina di je sad štekat na Trgu pučkih kapetana.

 

No zastanimo kod glazbenih velikana koji su rođeni i živjeli dva koraka jedan od drugoga, tu na Gorici, Lovri Županoviću i Majdi Radić, Miru Belamariću...

 

Šibenski akademici

 

Lovre Županović rođen je 1925. i od malih je nogu pokazivao svoj glazbeni talent. Dok je u Šibeniku pohađao osnovnu školu i klasičnu gimnaziju, bio je orguljaš, dirigent, umjetnički voditelj pjevačkih društava, glumio u amaterskom kazalištu, bio inspicijent. U Zagrebu je diplomirao na slavistici ali i na Muzičkoj akademiji, a doktorirao je u Ljubljani. Bio je pedagog, pa je i umirovljen kao profesor Muzičke akademije u Zagrebu, no pisao je i glazbene kritike, objavljivao knjige, sudjelovao na znanstvenim skupovima, skladao preko pedeset vokalnih djela, naposlije, postao je redovni član HAZU.

 

Bila je ta, 1986. plodna za Šibenčane-akademike: osim Lovre Županovića akademicima su postali i liječnik Stjepan Sekso i arhitekt Ante Vulin...pa i ne znam tko je baš danas šibenski akademik!?

 

Lovre Županović u Šibeniku nije živio od odlaska u Zagreb 1946. ali, kako piše Ivo Livaković, nikad nije prekidao veze s rodnim gradom u kojem je prisutan u gotovo svim kulturnim menifestacijama, a Kolo je izvodilo sva njegova veća vokalna djela. Popis svega što je napisao, pa i nagrada koje je pobrao, ne bi stao ni na nekoliko stranica ove novine.

 

Pa ipak, hoćemo li reći išta novo ako otkrijemo da na kućama u kojima su, vis a vis jedan drugoga živjeli Majda Radić i Lovre Županović, da tamo nema spomen pločica na kojima bi pisala njihova imena i tko su bili...

 

Majda Radić, nešto mlađa, rođena je 1933. godine. Nakon Učiteljske škole u šibeniku i amaterskog kazališta (očito su svi nadareni Šibenčani prolazili kroz šibenski teatar) odlazi u Zagreb gdje školuje svoj talent- svoj glas. Kako rekosmo, postala je primadona opere HNK, bila je to puno desetljeće, a 1969. sa suprugom Pavlom Dešpaljem odlazi u Ameriku gdje rade cijelo jedno desetljeće.

 

Nakon povratka, opet pjeva u matičnoj kući, HNK Zagreb, nižu se velike uloge u velikim operama, no u rodnom gradu pjevala je tek koncertno- opera je obnovljena tek u novo vrijeme kad ju je nakon valjda sto godina, u današnji HNK Šibenik na velika vrata vratila, nažalost samo dvokratno, Nera Gojanović (ona je pak dio priče o glazbenicima iz Varoša, iz Ulice Nikole Tesle, prva susjeda Dedićevih...), također mezzosopranistica.

 

Nera Gojanović osmislila je i pjevački masterclass posvećen Majdi Radić, a vodili su ga poznati europski operni pjevači. Cilj je bio usavršavanje mladih opernih pjevača a sve u čast šibenske dive s Gorice. Nažalost, u prošloj su godini Grad Šibenik i HNK Šibenik ukinuli i jedini festival klasične glazbe, uspješnu Musicu Appassionatu, a s njom je “adio” otišao i pjevački masterclass posvećen Majdi Radić.

 

Majda Radić zadnji je put nastupila u rodnom gradu o 900 obljetnici njegova prvog spomena. U Kazalištu je tada pjevala skladbu šibenčanina Krešimira Baranovića Črn bel i ariju Carmen iz istoimene opere. Završila je tragično i prerano, oduzevši sebi život 1984. godine.

 

Dirigent i skladatelj

 

Samo dvije godine iza Majde, 1935., rodio se Miro Belamarić, sin Bruna, profesora u Muzičkoj školi, prvaka šibenske operete i solista Kola u kojem mu je pjevala i majka Janja. I on je imao isti put: prva školovanja, prvi angažmani, prva posvećenost glazbi u rodnom gradu, potom odlazak u Zagreb a iz Zagreba u svijet. Dirigent, i skladatelj, dobitnik mora nagrada i priznanja...pa bi i na kući iz koje su potekli njegovi Belamarići mogla stajati kakva sitna, mjedena pločica sjećanja.

 

Dala je Gorica, njene težačke kuće i familije, mnoge visokoobrazovane Šibenčane, ko bi sve to nabrojio!
Vratimo se Gorici Katičina djetinjstva. Dok su još živili u staroj kući, bilo ih je devetero u familiji. Sve su kuće bile nastanjene i sve su imale puno članova obitelji. Onda je Katičin otac odlučio na mjestu gdje im je bila štala napraviti kuću za svoju obitelj.

 

Konja ionako više nisu imali, nestao je i magarac, više nije bilo ni prasaca, ni kokoša... Ljudi su se zapošljavali u fabrikama, nestajalo je i težaštvo. Počelo se živjeti od plaće, sve se manje išlo u polje. Poljodjelske alatke i arganje hrđale su po konobama. Bilo je, istina, još težaka, onih koji su imali dobru zemlju, a nisu je mogli ni htjeli ostaviti, nisu završili škole...

 

- Naš se magarac zva’ Rico i jedan put je pobiga od kuće. Našao ga rođak Paško kod Gimnazije kad se vraćao iz škole, i doveo kući. Svi su pričali kako Paško gradom vodi magare...kasnije, Paško je postao inženjer kemije i direktor kemijskog laboratorija u TEF-u.

 

Sve ove goričke ulice, koje danas imaju skale, bile su prohodne za naše zaprege koje su morale moći doći sve do kuća, priča Katica. Ili su kari ostajali na Prigradu ili starom pazaru, a konji su znali i sami doći kući. Umjesto skala bila je neka kaldrma, obluci nabijeni u zemlju i prošarani dijagonalnim ukrasima od cigle ili kakva kamena, zapravo makadam. Tek kasnije, kad je stigla voda, kad je grad počeo uređivati kanalizaciju, nastale su goričke skale. Uličicama je zbog toga dosta podignut nivo, tako da ćete po Gorici i sada naći bivša vrata koja su sada pola vrata, a ono što je nekad bio prvi kat sad je prizemlje.

 

Kako su nastale goričke skale, tako su nestale goričke štale! Jer, kari više nisu mogli do kuća. A težačkom svitu to je, naročito u vrijeme trganja, bilo neophodno.

 

Svak svoj pjat

 

- Kad je bila trgačina u kućama se kuvala najlipša juha, od po kila raznoga mesa po glavi! I o Božiću se dobro kuvalo, svugdi je ‘miriša’ bakalar. Mi jesmo bili gradski težaci, ali, svak je ima svoj pijat, makar i lateni, porculanski su bili za svečane dane, a pilo se iz pinjate, jedne pinjate na srid stola. Čaše su bile luksuz. Kužine s kominom bile su na vrh kuće, najčešće na trećem podu, kako smo svi imali prasce kad bi se klalo tu smo i sušili meso. A pekla se đigarica, radile su i gradele, i tave i vatra, i lug!

 

U jednom obližnjem dvorištu rasklimanih, prastarih, drvenih vrata još je tlo popločano starim kamenom. U tom je dvorištu bila jedna česme na koju su dolazili iz okolnih kuća. Zahod?

 

- To većina nije imala, imali su štale i đubrenjake. Rijetko je tko imao zahod. Evo- Belamarići su ga imali, i Županovići isto. Kuće su bile po starinsku, jedan „pod“- jedna soba, kužina s kominom na vrhu. Svaku kap vode koju bi gore iznili, trebalo je i sanit do konala.

 

Katica Bogdanović Štambuk s Gorice je otišla kad se udala, 1962. godine, a vratila se živiti na Goricu 1981.

 

- Ali... svita je nestalo, i udaljio se, nesta’ je komšiluk, stariji su umirali ili su s djecom odlazili u novogradnje i nove kvartove. Tamo su imali uredan život i pravi standard, vodu i struju, kupatila i tinele. Samo ste vidili kako nestaju škanjeli pred kućama na kojima su sjedile žene uz ručne radove, krpanje, pletenje...Utihnula je i ćakula o događajima oko njih, nema više pjesme koje su znale olakšati težak život i brige.

 

I izgled se promijenio premda na Gorici još ima predivnih, sto-posto autentičnih kompleksa, kuća i detalja. Mnoge su kuće adaptirane, mnoge i ružno, no prilagođene su životnim potrebama današnjeg čovjeka. U neke su uselili novi ljudi, na mnogima stoji tabla „apartman“ pa žive samo ljeti. Novi ljudi uveli su i nove običaje, drugačiji način života. Ako i izgleda da se život pomalo vraća, goričkog duha više nema.

 

- A meni nije bilo neobično ponovo živjeti na Gorici jer nikad nisam ni otišla, uvijek sam dolazila jer mi je tu živila mama. Ona je sašila prvu nošnju za kolaše, šezdeset i neke, a ja sam sašila ovu zadnju mušku, u kojoj danas nastupaju.

 

A Gorica...nekad su susjedi čuvali jedan drugoga. Sad nemaš nikoga. Novogradnje su raselile Goricu...ali, to je život.

09. studeni 2024 03:46