Da se te nedjelje, uoči Dana međunarodnog priznanja Hrvatske, nisam zatekla u đardinu, pojma ne bih imala da Šibenik ima vodičicu za svoje goste iz Zemlje izlazećeg sunca. Ovako su mi tu vijest, neposredno prije nego što su povele grupe u razgledanje grada, ponosno priopćile Tina Biluš i Ivanka Čoga, prva - predsjednica, a druga - članica ovdašnje Udruge turističkih vodiča "Mihovil". I ne samo priopćile. "Šarajući" pogledom kroz masu okupljenih oko spomenika kralju Petru Krešimiru IV., koji su iskoristili priliku da u ugodnoj šetnji doznaju nešto više o svom gradu, odjednom su se ozarile i pokazale prstom na nježnu brinetu – šibensku "Japanku".
- Zove se Katarina Mujan i japanski je naučila sama samcata. Ona je čudo od cure. Eto, možete popričati s njom – sugerirala mi je Tina.
Rečeno - učinjeno. S tihom i samozatajnom 29-godišnjakinjom dogovorila sam naknadni ženski susret uz kavu. To - kava - se samo tako kaže. Mojoj sugovornici je bio miliji čaj. U prvih nekoliko minuta saznala sam da je Katarina prije nepune četiri godine diplomirala turistički menadžment na Veleučilištu u Šibeniku. Onda se, u nedostatku posla, posvetila učenju jezika koji ju je osvojio još dok je, kao djevojčica, na jednom od njemačkih televizijskih kanala gledala anime, japanske crtane serije...
- Te serije su mi obilježile djetinjstvo, pa sam im se u odrasloj dobi vratila. Kao da me nešto vuklo tome, nekakva nedefinirana nostalgija za bezbrižnim razdobljem svog života. Napokon su bile na japanskom jeziku. Tako sam pogledala i jednu seriju koju su svi hvalili punih deset godina. Kad je završila – na ekranu je pisalo: ovaj prijevod su omogućili fanovi. Ostala sam u čudu. Proletjelo mi je kroz glavu - postoje, znači, fanovi i anima, i japanskog jezika! A ti fanovi znaju japanski savršeno prevesti na hrvatski! To mi je bilo otkriće. Pa zašto, pomislila sam, to i ja ne bih mogla? Idem i ja malo provjeriti kakav je to jezik i mogu li ga kako naučiti – prisjetila se Katarina.
Počela je, dodaje, internetskim istraživanjem riječi i gramatike koja joj se nije činila toliko kompliciranom. Dapače, pokušala me je uvjeriti kako je, zapravo, jednostavna. S internetskih stranica skinula je i neke lekcije i predala se učenju.
- Iskreno, uopće nisam znala da će me to toliko zaokupirati. Mislila sam da je to neka faza koja će potrajati mjesec-dva. Zapravo - dok ne zadovoljim znatiželju. Međutim, ta se moja jezična avantura nastavljala i nastavljala... Stalno sam otkrivala nešto novo, zanimljivo, jedinstveno... Vuklo me je dalje, bilo je tako jednostavno, nekako prirodno. Prošlo je nekoliko mjeseci, pa godina dana... Učila sam i istodobno se povremeno pitala - što će sve to meni, ima li smisla, što ću uopće sa novostečenim znanjem? Ipak, nakon toliko vremena bilo je besmisleno zaustavljati se na pola puta. Znala sam učiti po cijeli dan – priznala je Katarina.
- Laiku se japanski čini prilično složenim jezikom - primijetila sam diplomatski ne bih li je potakla na nove detalje. Nisam trebala puno čekati...
- Gramatika nije složena - odlučno je konstatirala.
- U japanskom jeziku postoje tri pisma - jedno ideografsko, preciznije - kanji - koji se sastoji od 2136 obaveznih simbola i dva fonemska - hiragana i katakana - kojih ima po 46, plus varijacije, odnosno modificirane forme. Oni su jednostavni za zapamtiti. Kompliciraniji su takozvani stupnjevi pristojnosti, što znači da morate koristiti različite riječi i izraze, ovisno o tome obraćate li se prijatelju, poznaniku, profesoru ili šefu. Uglavnom, isprobala sam razne metode učenja tih znakova. Neki uče tako da ih pamte posebno. I znate što je tu komplicirano - svaki znak ima nekoliko načina na koji se čita. Postoje razne kombinacije... Mogu ja to vama napisati da vam bolje objasnim. Evo sad ću vam dočarati u čemu je kvaka – dohvatila je Katarina moj blok i olovku i napisala četiri zakučasta znaka. Promatrala sam je otvorenih usta. Nije se smela.
- Znači ova dva znaka su ista, je li tako? Različit je samo raspored.
- Je... - trepnula sam nesigurno.
- Ovaj se čita – NI, a ovaj se čita HON. To znači Japan. Ovaj se čita HON isto kao i ovaj tu, međutim ovaj se više ne čita NI jer je na drugom mjestu. On se čita ĐICU, a to znači – danas – izvukla je Katarina logiku u meni dozlaboga kompliciranom znakovlju.
Valjda mi je izraz lica o tome govorio sasvim dovoljno, pa je sugovornica nastavila bez potpitanja.
- Simbole sam učila iz konteksta, iz rečenica... Tako mi je bilo lakše i brže. Nisam ja sad neki ekspert. Imam tu još puno, puno učenja... Ne znam sve simbole, ali ono što sam do sada naučila dovoljno mi je za posao – skromno je rezimirala.
Na prijedlog majke i njezine prijateljice, početkom prošle godine upisala je tečaj za turističkog vodiča. Počeo je u siječnju, završio u ožujku, a u travnju se već prošetala s prvom grupom i počela raditi. Na poziv profesorice japanologije sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu (pred kojom je i polagala za vodiča) sudjelovala je i na natjecanju iz japanskog jezika i osvojila drugo mjesto.
- Prvi susret sa Japancima bio je preko naše Udruge turističkih vodiča "Mihovil" iz Šibenika. Suprugu predsjednika Lions cluba provela sam po Šibeniku i bila sam joj prevoditeljica pri razgledanju Zadra. Bilo je to moje vatreno krštenje, a njoj se svidjelo. Objasnila sam joj da japanski učim tek tri godine i da je preda mnom dug put, ali ona je bila oduševljena. Nikada do tada, rekla mi je, nije doživjela da u nekoj stranoj zemlji ima vodiča koji govori japanski. Poslije toga sam bila pratiteljica jednoj japanskoj grupi na Plitvičkim jezerima, a onda sam se srela u Šibeniku i na Krki s grupom koju je vodila naša Jelena Yamasaki. Ona dugo živi u Japanu i godinama dovodi japanske turiste u Hrvatsku kao tour-liderica, a uspješno vodi i organizaciju koja povezuje naše dvije zemlje. To je bio pravi urnebes. Toliko su bili zainteresirani doznati kako sam naučila njihov jezik da gotovo nisu ni slušali detalje o znamenitostima. Jedan me je gospodin upitao bih li se udala za Japanca. Pa zašto ne ako je dobra osoba - odgovorila sam mu. E, onda ću te upoznati sa svojim sinom - rekao mi je. Ljudi su bili toliko simpatični - ozarila se moja sugovornica.
S nekolicinom Japanaca iz grupe ostala je u kontaktu preko Skypea. Stalo joj je, kaže, do toga da još bolje savlada jezik i postane toliko stručna da Šibenik svakom japanskom gostu može predstaviti do najsitnijeg detalja, da ih može očarati pričom o UNESCO-ovoj katedrali i Tvrđavi sv. Nikole, njegovim kalama i butama. Toliko da Japancima njezin grad bude jednako drag koliko i Dubrovnik, pred čijim se zidinama ili sa Srđa obavezno fotografiraju. Hoće li uspjeti? Sve karte polažem na našu Katarinu-san!
