- Vidiš, ovo je naša nova kuhinjica? Zar nije zgodna?! Da budem iskrena, nismo mogli više bez nekog primjerenog prostora. Ljudi nam dođu, tu se i sastanci održavaju, pa treba skuhati kavu...a di ćeš skuvat?! Nigdi! A šta kažeš za pločice?! Jel da su decentne! I tonovi su neutralni tako da se sve može uklopiti, aranžirati...da ne bode u oko. Sviđa ti se, ha...baš mi je drago - hodajući preda mnom i ponosno pokazujući novouređeni prostor, baš kao da se radi o vlastitom dnevnom boravku ili omiljenom kućnom kutku tako me je u Udruženju obrtnika grada Šibenika dočekala Vlasta Mesić.
Ta rođena Karlovčanka zasigurno je jedna od najdugovječnijih tajnica Udruženja koja okupljaju obrtnike i u nacionalnim okvirima. Iza nje je 18 godina tajničkog staža, pa nije teško izračunati koliko je to mandata, a još je lakše, poznavajući je, zaključiti zašto je tomu tako. Kako novi mandat ne planira, za razliku od mirovine u kojoj već u mašti osmišljava kreativne sate sa 9-godišnjom unučicom Nikom, središtem njezina svemira, ali i vrijeme za supruga Željka i kćeri Ivanu i Luciju, gdje ćeš boljeg povoda za razgovor ugodni i “cjeloživotni” s uvijek vedrom i raspoloženom “vječnom tajnicom” ?!
Novi tapetar
Ako među mlađom “gardom” gotovo 1900 obrtnika i ima onih koji Vlastu nisu upoznali, teško da za nju nisu čuli ili je makar kontaktirali telefonom kao što je to, baš u trenutku dok smo neobavezno ćakulali, napravio neki novi šibenski tapetar. Ozarila se tajnica što je obrtnički milje obogaćen još jednim zanatlijom od formata, i te kako traženom strukom, i priznala kako joj je uvijek drago kad ljudi nađu svoj put u samostalnim poslovnim vodama.
Simpatično miješajući šibenski idiom sa standardnim hrvatskim jezikom uz kojega je odrastala u Karlovcu prisjetila se Vlasta svog djetinjstva uz roditelje dalmatinskih korijena koji su se upoznali i zavoljeli u gradu na četiri rijeke.
Spomenula se srednjoškolskih dana u medicinskoj školi i kasnijeg studiranja socijalnog rada u Zagrebu, pa brojnih dogodovština u pet godina staža koje joj je u radnu knjižicu upisala kadrovska služba ondašnje “Jugoturbine”, tvornice parnih turbina i dizel motora u Karlovcu.
Zanimljivo, Vlasta nikada nije “konzumirala” ni jednu od svojih diploma. Svi su njezini poslovi uvijek bili uredski, odnosno tajnički, ali su svi odreda bili vezani za ljude i podrazumijevali stalnu komunikaciju, širinu duha i vedrinu naravi. Kada se mladi bračni par Mesić odlučio preseliti u Dalmaciju, vrijednu tajnicu poslovnog odbora “Jugoturbine” ispratili su u novi život svi zaposlenici, od radnika iz ljevaonice do generalnog direktora.
- Plakala sam kao ljuta godina. Svi su me došli pozdraviti. Kupili su mi sliku Kupskog mosta kojega sam četiri godine prelazila na putu u srednju školu. Dan-danas je na mom stolu u dnevnom boravku. Dobila sam i jednu statuu sa drvenim postoljem u koju su bili ugravirani grbovi grada Karlovca, starog grada Dubovca i logo “Jugoturbine”. Dirnulo me silno. Nije to tada bio samo odlazak iz firme, nego i iz mog grada. Opraštala sam se sa tim dijelom svog života i kretala u nepoznato, vratila se Vlasta u priči desetljećima unatrag.
Rad bez plaće
Uskoro je u Šibeniku, zaposlivši se kao tajnica u Savezu slijepih i slabovidnih osoba gdje se radno vrijeme i angažman za tu osjetljivu kategoriju ljudi i te kako podrazumijevao, za razliku od plaće koja je prečesto znala i ne sjesti na račun jer Savez naprosto nije imao sigurnih izvora prihoda, mlada Karlovčanka osvijestila onaj čuveni Arsenov opis Šibenčana kao “mrvu grezih ljudi, ali dobre ćudi”.
- Da mrvu! Nikad u životu nisam čula takve psovke! Sad zamislite mene kojoj je svaka druga riječ bila- ispričavam se, oprostite..., što je značilo tako nešto slušati. Bila sam šokirana. Čak i ona najsočnija psovka kakvu su Karlovčani prevaljivali preko usta samo u ekstremnim situacijama, činila se u usporedbi sa ovima kao šala, skoro pa kulturno ophođenje. Međutim, vrimenom se navikneš. Odnosno, navikneš se toliko da i sam opsuješ jednom, pa drugi put... I tako to krene. Uklopiš se u temperament jer, bože moj, geni su ipak - geni. Od njih se ne može pobjeći - nasmijala se moja sugovornica.
Joška Pisu, vrsnog pravnika i tadašnjeg tajnika Udruženja obrtnika u Šibeniku upoznala je stjecajem okolnosti. Slučaj je htio da je trebala sastaviti samoupravni sporazum koji se u to vrijeme, krajem 80-ih godina prošlog stoljeća slao u Zagreb da bi se ostvarilo pravo na stambeno zbrinjavanje. Vlasta ga je sastavila sama, ali je dokument valjalo dati na provjeru stručnom oku kako se sutra, zbog neke sitnice ili formalnosti ne bi dogodila odbijenica. Kum joj je, priča, sugerirao da sporazum, za svaku sigurnost, pogleda upravo Pisa. I zaista, tajniku Udruženja je ostavila papire na uvid, a kad se vratila po njih on je bio toliko zadovoljan viđenim da joj je, nakon kratkog upoznavanja, ponudio posao u Udruženju. Trebao je to za početak biti posao za srednju stručnu spremu jer za višu tada nije bilo potrebe.
Milostiva gospođa
- Rekao mi je tako i nasmijao se. Nasmijala sam se i ja, zahvalila se i otišla. Uopće ga nisam ozbiljno shvatila. Mislila sam da se šali sve dok me kum ponovno nije nazvao i zanimao se zašto nisam prihvatila posao. Pa kakav posao, pitala sam ga preneraženo,čovjek se samo šalio, o kojem poslu pričaš?! Ma nije se, ženo božja, šalio, zaista ti je ponudio posao. Sjećam se da sam odjurila u Udruženje koliko me noge nose.
Prisjetila se Vlasta kako joj se tajnik Udruženja obrtnika koji je, nažalost, u međuvremenu preminuo, od prvog dana obraćao s milostiva gospođo (a ona njemu gospodine tajniče) naučio pedantnom administriranju, predanosti obrtnicima i njihovom poslu, tajnama knjigovodstva i brojnim uredskim zakonitostima. Dakako, i odgovornosti koje su vezane uz posao tajnika. Tu je odgovornosti kao njegova nasljednica na tajničkom mjestu kasnije ženski proširila tako da se vremenom premetnula u “Katicu za sve” šibenskog Udruženja obrtnika, ženu koja je uključena u svaki događaj “pod kapom” Udruženja, od organizacije do realizacije.
Bezbroj je lijepih, živopisnih, smiješnih i intrigantnih uspomena koje su obogatile Vlastin radni vijek i gotovo ih je nemoguće nabrojiti čak i njoj. Poslužila je zato arhiva fotografija, što u albumu mobitela, što onom klasičnom, “pravom”. Sjetila se velikog “vatrenog krštenja”, kada je zagrebački hotel Sheraton pozvao šibenske gastronomske snage da budu duša i srce manifestacije “Naše malo veliko blago”.
- U pismu iz Sheratona bio je prekrasni svilenkasti papir sa zlatasto otisnutim slovima i zlatnim grbom, a sjećam se da smo mi u Udruženju od svih čuda tehnike jedino imali geštetner i najjeftiniji papir. U samo tri tjedna morali smo se pripremiti za sedmodnevno predstavljanje šibenske kužine. Nisam imala pojma ni o gastronomiji, a o prezentacijama da ne govorim. Kolegica Marijana Zjačić i ja do kasno u noć, pa tako iz noći u noć smo radile na tom geštetneru, pripremale marketing,. prijavljivale naše ugostitelje, sve odreda vrhunske šefove...I na kraju smo se ovjenčali lovorikama. Jela su bila božanstvena, maštovita, aranžmani sa skulpturama od leda čudesni. U Sheratonu su bili oduševljeni.
Potvrdila je to i Marijana koja nam se pridružila u uredu. U arhivi Udruženja još uvijek se, reče, nalazi zahvalnica u kojoj organizator gastro-manifestacije biranim riječima zahvaljuje Udruženju obrtnika grada Šibenika na vrhunskoj profesionalnosti i takvoj poslovnoj korespondenciji koju još nisu doživjeli.
Modne revije
Sjetila se Vlasta i organizacije susreta šibensko-kninskih i koruških poduzetnika i gospodarstvenika na Zagrebačkom velesajmu za koju je zamoljena iz ureda samog kancelara Jorga Haidera. Bizarno je to što joj, zapravo, u početku nitko nije povjerovao da ju je kontaktirao Haiderov ured u Klagenfurtu.
- Lako što mi nije povjerovao tadašnji šibensko-kninski župan Gordan Baraka. Skoro pa ni sama nisam povjerovala vlastitim ušima kada je sa druge strane telefonske žice ženska osoba progovorila savršenim hrvatskim jezikom i zamolila da se angažiram oko tog susreta u Zagrebu, da obavijestim i Hrvatsku obrtničku komoru. Mislila sam da me netko zafrkava. Kasnije je faksom stigla službena prepiska i bilo je jasno da to nije šala. No, do zadnjeg trenutka neki nisu vjerovali u cijelu tu priču sa Austrijancima dok nas nije dočekao Haider i njegova glazbena pratnja koja je sa šibenskim kapama na glavama zapjevala “Plovi barka, duboko je more”. Eh, koja je to bila manifestacija, uzdahnula je Vlasta.
Takvih je i sličnih, ali i manjih, lokalnih događanja bilo “more”. U srcu su joj zauvijek ostala sva, pa i prošlogodišnje izdanje “Figurina”, tradicionalne modne revije šibenskih obrtnika koja je prvotno bila organizirana u okviru Sajma u srednjovjekovnom Šibeniku, a onda je uslijedila višegodišnja pauza. Nada se tajnica da je to razdoblje prošlo i da će obrtnici dati sve od sebe da se “Figurin” dogodi i ove i svih narednih godina. Vjeruje i u tradiciju šibenskog Sajma koji je počeo od nule, a sada je odredište brojnih renomiranih domaćih i obrtnika iz cijele Hrvatske, pa i inozemstva.
- Da mi je netko rekao kad sam odlazila iz Karlovca: Vlasto, ti ćeš postati Šibenčanka - rekla bi mu da je to nemoguće. A onda te život nauči da se tako nešto ne govori. Danas se osjećam Šibenčankom. Jer, koliko god je dio mog srca ostao u mom rodnom gradu, toliko je onaj drugi dio osvojio Šibenik kojega obožavam. Obožavam njegove ljude, svaku ulicu, svaki kamen, rivu, svu tu čarobnu ljepotu na koju su domaći nekako naviknuti i uzimaju je “zdravo za gotovo”, pa je često i ne primjećuju. A ja sam je i te kako svjesna. Ponosim se njome...- zacaklila je suza u kutu Vlastina oka.
I priči nije bio kraj... Zapravo je tek započela, samo ni jedna novinarska forma sve to naprosto ne bi mogla ukalupiti. Nimalo čudno. Vlasta je ipak oduvijek bila dama iz one serije - izvanserijskih!
- Moja Marijana je fenomenalna. Ja bez nje ne bi mogla funkcionirati. Ona je kolega, čovjek...dio mog života obilježen je njezinim prijateljstvom. Dovoljno je da jedna od nas uzdahne - ona druga već zna što se događa. Gotovo da znamo što koja od nas misli. Ako se neka naljuti, onda se ne prešućuje-nego se sve kaže, pa i izviče, onako po šibenski. I zato, kad odem u mirovinu, već sam unaprijed dogovorila da ćemo i dalje, barem jedanput mjesečno, održavati redovne marenda-kružoke u našem omiljenom kafiću.
Vesna i Blaženka dvije su Vlastine prijateljice još iz školskih dana. Prošla su desetljeća dok su se ponovno sastale, a onda su obećale da se to više neće dogoditi. Sada su u stalnom kontaktu i redovito se sreću. Za dvije godine će, priča Vlasta, biti u Karlovcu održana zlatna obljetnica njihove mature i već su se “zapisale” za susret. Za svaki slučaj, njih tri su održale i “generalnu probu” u vlastitoj režiji.