Svačim se Gordan Baraka bavio u životu. I valja biti pošten pa priznati - ničim neuspješno. Bio je dugo kapetan duge plovidbe, tukao more, a onda je krajem osamdesetih godina donio odluku da će se otad "držat kraja". Ali neće prestat "falit more", jer je prvi u tada još Jugoslaviji, 1989. godine dobio od Saveznog sekretarijata da se može baviti posredovanjem pri zapošljavanju pomoraca, prvi privatnik pored tadašnjeg Biroa za zapošljavanje.
U međuvremenu je bio rat, danas tu agenciju "Adria Mar" vodi stariji sin Tomislav, pa je tu bila i turistička agencija "Mag Tours", pa se pojavilo i Pučko otvoreno učilište "Libar", na kojem se najprije počelo s izobrazbom opet - pomoraca…
- To je bilo zato što nisam mogao dobiti posao u tadašnjoj "Slobodnoj plovidbi" i nisam zna šta ću radit. Bio sam kod gazde, neskromno govoreći, jedan od dosta uvaženih kapetana. Kada sam ja startao kod njega on je imao 18 brodova, a Šibenska je imala 22. Prosjek starosti brodova kod moga gazde je bio 25-26 godina, a u Šibenskoj plovidbi flota je bila stara 12 godina. A kada sam otišao od njega nakon 20 godina, gazda je imao 200 brodova, a "Slobodna plovidba" je ubrzo nestala. I na koncu je rastao i došao do 450 brodova i postao je najveći brodovlasnik na svijetu - prisjeća se Baraka, dodajući da su gazdu i Šibenčani mogli vidjeti, dolazio je pokojni Sammy Ofer i u Krešimirov grad
Politička karijera
A firma, kako mu se firma zvala?
- Koja? - smije se Baraka. I odgovara:
- Firma mu se zvala "Ofer Brothers". Imao je on na desetke, jedno vrijeme čak i 600 firmi. Njegov je, recimo i "Royal Caribbean", trenutno druga najveća kruzer kompanija na svijetu... - veli kapetan.
Dakle, Onassis je za njega bio mala beba...
- Točno. Samo što je Onassis bio eksponiran medijski, a Ofera to nikad nije zanimalo. Recimo, on do 70. godine nikad nije putovao bussines klasom, a u 79. godini je imao devet aviona.
Znači, za devet godina ćete i vi imat devet aviona - prekidam bivšeg HDZ-ova župana, ali on odmahuje rukom:
- Ma oću, kako neću. Imat ću chevrolet sparka, ka i sada. Nije meni do šminkanja. Nikad meni nije bilo do toga. Ti si me pratija, pa znaš, još dok sam bio župan. Kolko san ono bio? Malo manje od tri godine! Onda su me makli kako su makli...
Pa ste onda bili u HSP-u?
- Nisan nikad bio u HSP-u, samo sam nosio njihovu listu, ali to se brzo raspalo…
Pa ste onda bili kratko vrijeme Vladin povjerenik za općinu Rogoznica?
- Je, i tamo sam očito dobro obavio posao, jer ti sad, po općem mišljenju Sandra (Jakelić - op.a) to tamo izvanredno dobro vodi. U svakom slučaju, tu je završila moja politička karijera - veli Baraka, koji pomalo nalikuje na Dioklecijana. On se kao car povukao u Split saditi kupus, a Gordan na Prižbu, između Martinske i Jadrije, među svoje masline i loze.
- A ne, ovo nije moj biznis, ovo je Filipovo, mlađeg sina. On to vodi. Filipe, kad smo ono uzeli Prižbu? Ima jedno 12 godina. Tri vlasnika su ode propala prije nego smo mi došli. Mislim da je to zato što su više špekulirali, nego su se mislili ozbiljno baviti poljoprivredom.
Bankarski trik
Jer, Prižba je s jedne strane blizu mora, potencijalna zlatna koka za developere, a s duge strane, bivša je "Šibenka" tu imala rasadnik, voćnjak, povrtnjak, pa cvjetnjak, s planovima za širenje plastenika.
- Bankari su me uvatili na trik, rekli da će mi dati povoljan kredit. A koji ti je kredit povoljan, nijedan, i tako san ti ja to kupija - priča dalje Baraka, a meni došlo da zaustin, ki Šute Mali prid Matanon - "Neće mene uvati na trik!" - "Sritan si ti čovik!" - reka bi meni sigurno Gordan ki Matan Šuti. Zato i šutin... I pitan koliko je to bilo novaca.
- Ma ne sićan se više. Bilo je to na javnom natječaju. Znan da se govorilo da je triba to Srđan Mladinić, čiji je SMS tada bio jak, to uzeti, ali nije se javija.
Sritan čovik.
I tako je Baraka posadio na Prižbi negdje oko 11 i pol tisuća panja vinograda, a uz taj "mali vinograd", niknula je u međuvremenu i butik vinarija.
Učimo, eksperimentiramo...
- Imamo merlot, cabernet, plavinu i sirah. Ništa veliko. I još 360 maslina. Nije to baš tako lak biznis kako ljudi zamišljaju. Eto, Filip je sad u Novom Sadu, koji je najveći regionalni sajam, dobio tri zlatne medalje za vino i jednu za ulje. Ali to su male količine. Vinarija je projektirana za 25 tisuća boca, ali mi još nismo ni blizu tome. Kupujemo grožđe i od drugih, selektiranih proizvođača, koje pratimo, recimo debit u Promini…
A taj se debit fino ljubi sa sirom iz Pakova Sela, kojeg naši domaćini nude svima u svojoj kušaonici za idealan par. I još bolje trojstvo s vlastitim maslinovim uljem kojeg također nude fino buteljirano, kao monosortno od oblice, ili u blendu s talijankama. A otkriće mi je bilo čisto sortno ulje od cipressina, masline koja nije baš česta kod nas, a koje sam također imao prigodu kušati na Prižbi, zajedno s ocem i sinom Barakom. Koji se slažu u jednom - mi ni sami često nismo svjesni što sve imamo. Moramo gurati svoje...
Sardine i tune
A stariji - vidi se da je bio političar - niže nam naše nonsense kao na traci.
- Pa mi s našom sardinom, koja je najkvalitetnija na svijetu - a on ga je obišao uzduž i poprijeko - hranimo tune! Pa za tune možeš kupiti sardinu bagatelno u zapadnoj Africi, naša je delikates. Pa ja sam bio prije dvi godine u Portugalu, uđem u dućan a u njemu samo sardine, srdele u konzervama. U centru Lisabona! Ali ta sardina košta u tom dućanu devet eura, baja moj! A mi je damo tunama. Je l' da ne znamo?! Ovaj naš motar, on bi trebao biti ukiseljen u boci, 30 eura komad. Ili sušenu hobotnicu s Krapnja. Pa mene naš slavni kuhar Zdravko Kalabrić uvjerava da to što mi imamo nema nitko u svijetu! Samo to treba podržati, promovirati i poticati…
- Ma treba smanjiti poreze, pa te ne treba nitko podržavati ni davati poticaje - rezolutan je Filip.
- PDV bi trebalo odmah srezati, neka diferencirana stopa bi se za poljoprivredu svakako morala naći. Inače nećemo izdržati. Mi smo mali, ovaj vinograd ima 2,1 hektar, u njemu se manje-više sve radi ručno, i to se ne može usporediti s industrijskom proizvodnjom. Nama dolazi vino iz južne Italije, Primitivo, jako korektan, po cijeni od 30-40 kuna. Ja ne znam da je i jedan naš proizvođač crljenak pustio na tržište ispod 60-70 kuna. I to je to, skoro duplo - objašnjava Filip.
Vino i malta
Nije ni čudo što je oko njih na Prižbi, u toj suncem obasjanoj udolini, okrenutoj prema jugu, skoro sve zaraslo. Ima nešto maslina, koje se rade i održavaju, ali vinograda odavno nema. Umjesto njih ostali su samo suhozidi. Ili mocire, kako se zove i jedno od vina što ga Barake proizvode. Uz još sedam-osam etiketa. Ta mala proizvodnja prodavala bi se praktički - i većinski - na imanju, uz pršut, sir, ulje, slanu srdelu i inćun, a danas-sutra, uz to bi priručno ugostiteljstvo došli možda i neki smještajni kapaciteti.
Filipu ne fali planova, a ako je 38-godišnjak samo upola poduzetan na ćaću, ne triba se bojati za njega.
A da ja sad pričam o vinima, pored takvih mahera kao što je Saša Špiranec, ne bi imalo smisla. Ako Saša primjerice za Barakin prisbus piše da "pokazuje izvanredan potencijal i impresivnu kvalitetu" ja mogu stati jedino u stavu "pozor". Pozdraviti firmu. I potvrditi da nije problem mišati vina. Odnosno, nakon bilog debita, popiti koju čašu crnog - odnosno, rekli bi stručnjaci crvenog - baronea. Od 15,5 gradi. Problem je - mišati maltu.
