Kako je klapa šibenskih prijatelja ustanovila novi hedonistički blagdan: Vincekovo, Martinje, Valentinovo... Pa možemo i mi onda slaviti Dalmatinovo!

U Šibeniku uvik nešto maštovito i novo, a najnovije novo je – Dalmatinovo!

Elem, dosadilo je našim šibenskim i dalmatinskim mušketirima da svi imaju punu torbu praznika, blagdana, da slave obilježavaju i ovo i ono, da imaju Vincekovo, Martinovo, pa onda na koncu i Valentinovo, pa su i oni tako rekli: - A ništa, imat ćemo i mi onda Dalmatinovo!

"Probno" je održano baš na vikend nakon Dana ljubavi i zaljubljenih. Dalmatinovo će slaviti ljubav prema iću i piću, dobroj kapljici i spizi, druženju, zajedništvu, dobroj volji i dobrom životu, jednom riječju - hedonizmu. Ionako Dalmacija, ostatak Hrvatske i kontinenta asocira na ljeto, fjaku, godišnji odmor, pa će ih tako i Dalmatinovo odmah u startu asocirat na nešto lipo. Da nešto... a sve lipo!

Reci da je novinar zabuca!

A sad, kad san van rekao o čemu se radi, red je da vam i kažem tko je došao na tu sjajnu ideju:
- To je jedna naša klapa, prijatelji, mogu vam je i poimenice nabrojiti – počeo je Ante Skelin, profeisonalni ribar već godinama i desetljećima, što je za ovu priču jako bitno, jer je dobra, friška riba, njezin neizostavni dio.

- Ja, Frane Kalauz, školjkar, mi smo ljudi od mora, pa ekipa iz "Feniksa", kao što je Siniša Subašić, koji su i pivali i svirali s nama, tu je i naš Hrvoje Lapić iz Twinsa, bavi se odjećom, ima nas raznih... Tu je i naš Zvonimir Bilušić, on je vjeroučitelj, inače čovik pivač, zovemo ga i Nos, on je za vina, što ti on kaže, to je to, tako i Dražen Marković isto. Onda, Ivica Sutlović, zvani Črv, čovik u banci radi, pa Baljkas Miran, radi u kotlovnici od bolnice, a inače je doktor od kužine, stručnjak za stare šibenske ricete, a i one bodulske, koje je naučija od svoje babe s Kaprija.... Sigurno ću koga zaboravit.... - češe se Ante po bradi.

- Nema veze, reci da je novinar zabuca. Znaš kako političari kažu: Novinar je to izvadija iz konteksta! - sokolim ga.

- Svaki dan nam se priključuju novi i novi ljudi. Eto, Josip Žaja, on se isto bavi trgovinom ribe, a sad se i on počeja bavit vinima... Bravo, ne smin zaboravit ni Roka Govića, bricu, on ima mali miljun kontakata. Kod njega se svi šišaju, pa on ima svačiji broj mobitela. Ali, nikako ne smin zaboravit našeg Josipa Baranovića Baru, našeg Šibenčanina, koji je bio ljepilo, koji je sve nas poveza, i koji se igrom slučaja, preko Zagreba, u kojem dugi niz godina radi kao IT stručnjak, zajedno sa suprugom, došao u Požegu, u Zlatnu dolinu. Tamo ima ranč, na kojem drži konje; on nas je povezao s Enjingijem i uveo nas u Slavoniju, upoznao s cijelom tom veselom, bećarskom ekipom. I kako se i sestra od Ivice Sutlovića udala za Šimu Marića, još jednog pravog, veselog slavonskog bećara, glavnog u Slavonskom Brodu, tako smo mi širili krug naših slavonskih prijatelja i domaćina s kojima smo gori po tri-četiri dana znali slaviti, feštati, bekrijati, uživati, kako to već Slavonci znaju...

Tim našim slavonskim putevima krenuli su poslije i mlađi, Marko Petković, od Peke Zorana lovca sin, pa Petar Dražić, pa doktor Glavadanović, ali ne onaj stariji, ginekolog, nego ovaj mlađi oftalmolog, pa Krečak, i onda se sasvim spontano razvila ta ideja o Dalmatinovu. O jednom vikendu na koji bi mi pozvali naše prijatelje i braću Slavonce, da im pokažemo da i mi konja za trku imamo, da im se odužimo za gostoprimstvo u jednom mjesecu u kojem smo i mi opušteni, jer nije krenula ludnica i gužva turističke sezone, u kojem imamo i slobodnog vremena i slobodnih kreveta, da im pokažemo onu pravu, skrivenu Dalmaciju. Da ih zovnemo ode u Šibenik, pa da im pridružimo ekipu iz Opuzena da im spreme žabe, da dođu i Splićani sa svojom spizom i vinom, Zadrani... Ove smo godine bili na Prižbi, u Filipa Barake, u njegovoj vinariji, na imanju, ali dogodine možemo biti i na nekom drugom mjestu. Kao da nemamo di?! - veli Skelin, ističući kako takvog druženja – moderno bi se to reklo "evenata" - nama i inače fali. Pogotovo sada, tijekom zimskih mjeseci, kada Šibenik i ostali dalmatinska mista opuste. Liti mravinjaci, a sada sablasno pusti, gradovi duhova. A sve imamo!

I tako se dogodilo Valentinovo, prvo premijerno, na Prižbi, na kojem je ekipa očekivala 35 do 40 ljudi. A došlo ih je na koncu – 120! Iz Slavonije, i domaćih, sa svih strana.

Iluzorno je i pitati – kako je bilo? Bio je to jedan pravi, mali dalmatinski Woodstock. O kojem će se – kao i o onom pravom - pričati još mjesecima. I o kojem će legenda samo rasti. Pričat će se što se ilo, što se pilo, koliko se butelja otvorilo, ko je svira, ko je piva, a ko samo ziva...

Na meniju i tičjeg mlika

Goste su dočekali s kamenicama i morskim ježevima, u ledu na drvenim bačvama, pršut na kurtelinu im je rizao poznati meštar od suvarije, Ante Reljanović, pio se pjenušac Ivana Simonića. Pa je na meniju bio bakalar na brudet Rudija Štefana iz Pelegrinija, uz Barakin Debit Riservu i Pošip vinarije Testament. Nije Rudi mogao puno ostati, žurio je na avion ali im je ostavio dva mlada kuharska lava – Juricu Obrola i Jakova Ujakovića, da im se nađu pri kuhači. Ako ste ogladnili, sačekajte... Jer, slijedio je suženi mol, uz leš krumpir, za kojeg je kuhara poslao još jedan meštar od kužine, Vjeko Bašić iz konobe Boba. To se zalilo s Debitom Ante Sladića i Maraštinom Birin. Sladićeva Plavina i Kopilašev Sauvignon Blanc lijevao se uz Rižoto od tuke koji je spremao Miran Baljkas, za kojeg je potpuno otkoštio pet domaćih tuka, a kosti skuhao za temeljac. Za to stvarno triba imat volje.

Peti slijed bila je Sipa na tercu – s orzom, rižima i paštom – s potpisom još jednog vrhunskog chefa, Damira Tomljanovića uz koju se posluživala Maraština Fiolić i Barakina "Mocira". Odlično crno vino, izvrsnog naziva – znači suhozid. Ide ko u škalju! - rekli bi naši stari! Ipak, svaka čast svima, ali – tvrde očevici - kad su u ponoć stigle juneće tripice Franine matere Marije (Kalauz) svi su se obeznanili. Nisu mogli vjerovati da je jedna "obična" šibenska kućanica spremila 120 porcija kao da je to "evo na". Za slatki stol pobrinuo se D–resort, kojem dečki skidaju kapu doli – puno im je pomogao u svemu, posudio im i stolove, i čaše i repromaterijal, i svog glavnog kuhara Dina Bebića, koji je poslužio gostima tortu u obliku šibenske kape.

Pomogli su i Siniša Bušac iz "Lasera", Ivana Lemac Mađar iz "Mayoka". Pri ruci je oko svega bio i Josip Stojanović Jolly, čiji je kuhar iz "Olympia Skya" Saša Mujić bio glavni oko After party roštilja – daj dite materi, a Bosancu ćevape – pa je tu još bilo sireva – Šiat i punina sirane Stone, prominskog sira I-paka... Ljudi moji, nije tamo na Prižbi kod Barake, koji je širom otvorio vrata svoje vinarije i kušaonice, nikom bilo lako. Tribalo je sa svim tim izići na kraj! Eto, samo taj Goran Kopilaš je donio dvanaest kartona po dvanaest boca vina – ekipa to uz sve duge nije uspjela ni popit.

Enjingi nije uspio doći, ali je i on poslao vino... A i vrime ih je sve skupa poslužilo, pa kad su se tog vikenda ka gušterice na proljetnih 15-16 stupnjeva izvalili ka gušterice na sunce, mogli su samo zafalit Bogu šta je nama Dalmatincima – valjda na nagovor i zagovor svetog Jere - pripustija onaj jedan krševiti komad zemlje kojeg je ostavio sebi za vikendicu. Da na njemu uživamo Boga svoga!