Jordanka Grubač: Jedina imam dva rodna grada, Drniš i Šibenik, a kao kod kuće sam i na Murteru. To je misto jedno - a sve ostalo je drugo...

A Brane moj, di smo mi sili, baš u kafić na pijaci! Do sutra nećemo završiti ovaj razgovor za naše novine... - govori mi Jordanka Grubač, moja dugogodišnja kolegica i moja mlađahna meštrovica dok sam još bio u novinarskom vrtiću: profesorica Osnova novinarstva i još nekih stručnih predmeta iz novinarstva u 3. i 4. srednje, prvom naraštaju reformirane “šuvarice” u drugoj polovini 70-ih prošlog stoljeća!

Ispratili smo, naime, zadnjeg od nekoliko srdačnih gostiju namjernika koji Jordi bar dvadesetak minuta nisu dali dovršiti misao o otoku Zlarinu, kao “dokazu da čovjek i u poznijim godinama može doživjeti emotivni zanos”.

Školj najbliži Šibeniku postao ja zadnjih godina još jedna njezina važna životna postaja gdje boravi dobar dio godine.

Povod našoj sjedaljki u kafiću na otvorenom Jordankina je nadavno objavljena zbirka novinskih tekstova “Male slike zavičaja”, u nakladi Gradske knjižnice “Juraj Šižgorić”, kojom je obilježila 45 godina novinarskog rada, pretežno u "Slobodnoj". Izabrala je, uz pomoć urednice Grozdane Cvitan, 44 teksta posvećena upečatljivim ljudima, događajima i susretima za novinarskih skitnji kopnom, morima i otocima, uglavnom šibenskog kraja, ali ne samo njega.

Nažalost, fotografija nema iz financijsko-tehničkih razloga i to je njoj, koja drži da ni “sto riči” ne može zamijeniti jednu sliku, nepodnošljivo. Sliku: Ante Baranića, Šime Strikomana, Jadrana Babića, Bože Vukičevića, Nikše Stipaničva, Nikoline Vuković Stipaničev, Ive Pervana, Darija Perkovića, Marine Jukić Jurković s kojima je ponajviše radila, a ponekad snimala i sama.

Knjigu je opremio vrsni šibenski dizajner Ante Filipović Grčić, a na naslovnici je preslika dojmljive, razigrane, a opet mistične “Nevere”, slike njezina prijatelja Vatroslava Kuliša.

Opet zvoni Jordankin telefon, još jedan prekid u razgovoru, a s druge strane se čuje “Bog, Jordanka, ovdje tvoja naslovnica...” Zove Vatroslav iz Zagreba.

I tu je Jordanka izgovorila uvodnu rečenicu ovoga teksta. Samo smo se pogledali i nasmijali.

Cijepila se Raifasenom

Nazobali smo oboje dovoljno iskustva u zanatu pa znamo da nema “Malih slika zavičaja” bez malenih, zavičajnih utočišta poput kafića na pijaci i susreta s onima s kojima razmijeniš riječ-dvije i koju bazu. U prolazu je i mlađa sestra Jasminka koja nas očigledno ne shvaća ozbiljno pa pita: “Jordo, tribat’ jaja? Deset? Dvacet?” U prolazu je i rodica Đurđa koja se cijepila Pfizerom ili... Raifasenom, kako joj je rekla jedna gospođa u čekaonici, i šta li sad čeka Jordu i brata Branka cijepljene AstraZenecom, i jesu li oni još više uopće živi?

Priča li ovaj dan, pa i na pijaci, itko išta drugo?

Međutim... zavičaj, što je to Jordanki? Tvrdi da ima dva rodna grada pa mi je sad, ako već ne dosad, jasno da imam posla s medicinskim fenomenom.

- Točno, imam dva rodna grada, Šibenik i Drniš. Šibenik u kojem sam se rodila i evo živim pola stoljeća, jer taj dan (pedesete, na Svetoga Duju) u Drnišu nije radilo rodilište. Tako se Drniš ne javlja niti u jednom mom dokumentu, što je baš nepravedno jer život proveden tamo, djetinjstvo i mladost, prevažne škole moga života, osnovna i gimnazija, učitelji i profesori koji su prepoznali moje afinitete i razvijali ih do mjere da su mi postali profesija i život - pa tko to može zanemariti? Imao je Drniš svoje gospodarstvo, radničku, obrtničku i intelektualnu elitu, Boksitne rudnike u koje su dolazili inženjeri, kemičari, laboranti iz velikih gradova, dovodili svoje familije, svoje supruge, a naše vrtićke tete, nastavnice, profesorice...

U to je vrijeme puno ljudi sa strane našlo dom u Drnišu, bili su to, moguće, još retaji odlaska na posao po direktivi, ali i potrebi, što je Drnišu ulilo svježu demografsku krv.

Radilo se u “Boksitima”, u poduzećima, školama, tadašnjoj bolnici, "Transremontu", apoteci, veterinarskoj stanici... bilo je tu prezimena iz cijele Hrvatske: Mojaš iz Dubrovnika, Pavić, Dvornik, Marušić, Jelušić, Trumbić iz Splita, Mudronja iz Murtera, Branica sa Zlarina, Zagorac iz Siska, Pejčić iz Tordinaca, Trlaja, Ježina iz Šibenika, Vrdoljak iz Imotskog, Njemčević iz Petrinje, pa Madirazze, Rendulići, Mardešići... baš je to bilo jedno zlatno doba moga maloga grada sasvim gradskih obilježja, s prosvjetnim i kulturnim krugom, Muzičkom školom (doprla sam do petog osnovne kod osnivačice Zlatane Milić Štrkalj),

festivalima dramskih amatera, plesovima, zborom, Mikrofon je vaš na kojem bi pobjeđivao Dražen Budiša, legendarnom glazbom, a nedjeljom, kinom "Zora" i utakmicama DOŠK-a na Podvornici, Gradinom, Roškim slapom, Čikolom i Prominom.

Možda nekome nevjerojatno, ali je točno: taj je Drniš bio moja čvrsta podloga i poputbina za studij u metropoli, u Zagrebu, povijest umjetnosti i jugoslavistika, za studentski rad u Galeriji Studentskog centra i danjivanja i noćivanja u obližnjem Teatru ITD, pa onda u koncentričnim krugovima u ostalim teatrima, kinima i galerijama. To je bio moj drugi fakultet i kad se spoji s prvim, bila sam u ovom poslu kvalificirana pisati i o likovnim umjetnostima, arhitekturi, urbanizmu, teatru... pa sam pretežno i pratila kulturu.

Imena su bitna

Ti tekstovi ostaju u novinskim arhivima, a ova se knjiga novinskih tekstova zove "Male slike zavičaja", zavičaja, čak i onda kad priča, naoko, nema veze sa šibenskim krajem, ali u svakoj ima bar neki dodir, neki lajtmotiv, neki lik ili neki događaj koji je - zavičajni.

- Imala sam baš potrebu ukoričiti djelić tih pustih tekstova budući da su čista dokumentaristika. Na “papirusu” neće nestati kao u bespućima digitalnih arhiva. Bilo mi je stalo da se neki ljudi i događaji zabilježe trajnije od kratkog vijeka dnevnih novina. Naš legendarni urednik Joško Kulušić učio nas je da bilježimo što više imena ljudi ovoga podneblja... nadam se da mi tekstovi ne izgledaju ko telefonski imenik premda bi se moglo pomisliti...

A imena, naravno, prodaju novine, dakle, nije sve baš stvar romantike. Ali imena su bitna i moji su ih tekstovi puni.

I kao i dva rodna grada, ima Jordanka, kaže, i nekoliko zavičaja, premda su svi pod istim podnebljem. Kako je i to moguće?

Svojim bogatstvom, pravim i neizmjernim, Jordanka smatra svoju osobinu da se svugdje pripitomi, da posvuda nađe svoje ljude koji joj, kaže, “pomažu živiti”, neki svoj dodatni dom, prošireni zavičaj.

- Uvijek mislim da je to stoga što sam ja neki čudnovati bastard. Jedan mi je did Jovo Grubač iz Biočića (sela do Miočića, Dedićevih), a drugi je Grgo Zoričić iz Pakova Sela. Za mene je to kombinacija snova.

Kako sam s dvije godine ostala bez mame, bila sam dijete svih tih mojih familija, a i dobila sam maćehu iz snova, moju predragu Mirjanu!. Meni je život kao naknadu za gubitak namirio more sjajne rodbine, prijatelja, more dobrog svijeta, baš sam imala sreće!

Tako sam uz njih stjecala i nove zavičaje: u djetinjstvu i ranoj mladosti splitske Firule i Zentu i ljeta s rodicom Hanjom u Gupčevoj 18, Knin kod tete Jelene tamo šezdesetih. Potom Zagreb - malo zemljopisno odskače ali... studirala sam, učila, zbog Vere Horvat Pintarić, Radovana Ivančevića, Grge Gamulina, Milana Preloga, Vladimira Markovića i mladog Božidara Gagre i Igora Fiskovića na jednoj, i na drugoj strani zbog Jonkea, Jure Kaštelana, prevažne stilistike kod Pranjića, zbog Peterlića, Rosandića... a bila u svemu tome redovita zbog roditelja, studentskog doma i kredita. Da nije bilo tih komponenti, još bih ja studirala, toliko je meni bilo dobro u Zagrebu!

Moj značajni studij bila je zagrebačka škola života koncem šezdesetih i početkom sedamdesetih, izložbe, teatri, bijenala s mojom Nadom Jakir i društvom... Sjećam se jednom kad je na Bienallu u “kutiji šibica” avangardni glazbenik pred mikrofonom prilivao vodu iz kaina u sić i natrag, kad je nešto čeprkao po utrobi klavira i četkao zube pred mikrofonom... a onda je odjednom netko zapjevao “Sve ptičice iz gore spustile se na more”... i u trenu je cijelo gledalište “klasikom” nadglasalo avangardu. Ali... slušala sam tamo i jednog Johna Cagea, i Mauricija Kagela, moliću lijepo!

Moj je zavičaj, priča Jordanka, i otok Murter, a odavno se simbolično i “orodila” s nekim tamošnjim familijama, prije svega Skračićima (iz priče o Šimici i Zvoni i škarpini Oheliji... zvala se Ofelija i imala 2,70 kila, samo šta Murterini nemaju glas F nego je svako F kod njih H... pa je Ofelija= Ohelija a kafić=kahić). I s Jeratima, od Željka, legendarnog pokretača Latinskog idra.

Murter je jedno, a sve ostalo je drugo

- U doba djetinjstva bila je razglasna stanica na kantunu preko puta moje kuće na drniškom raskršću i poslije pucketanja i brojenja jen-dva-tri-jen-dva-tri, javio bi taj naš facebook da se u nedjelju ide na kupanje u Murter. Mogli su se Drnišani kupati i bliže, oko Šibenika, dakle čim izbiju na more poslije 32 kilometra makadama, ali ne! Još toliko kilometara i to preko šibenske pinice, jer nije bilo mosta, u otvorenom kamionu s bokun incerade, do Murtera i Slanice.

Došli bismo trepavica bijelih od prašine, uživali na toj mitskoj plaži cijeli dan, iskupali se, isprali prašinu, i kasno popodne 64 kilometra natrag u Drniš, opet s bijelim trepavicama. Zanimljiva je i razvedena naša divna Šibenska županija, ali Murter... po koječemu što ovdje ne stignem ispripovijedati i reći, Murter je jedno, a sve ostalo - drugo.

Kao što joj je i Komiža jedno - a sve ostalo drugo.

U knjizi je nekoliko priča vezano uz Murter. Ona o snimanju filma "Nemirno more" s Marijom Shell, na Mani u Kornatima, a na filmu je radio i Branko Lustig.

Ili priča o američkom pilotu čiji se bombarder B-24 u svibnju 1944. srušio na Žut, a on 50 godina poslije došao vidjeti to mjesto. Nevjerojatna priča o plovidbi Draška Romca vezana je uz jedan betinski leut kojim je uplovio u Pariz, potom i London, i preko Crnog mora se vratio na Murter.

A od drniških, priča o hvarsko-splitskoj Dnišanki Jasni Skelin Duboković Nadalini, gospodarici Roških gudura...

Naplovila si se, i nalovila ti, sa svojim Murterinima, pa i svojim brodom i svojim kapetanom Antom Granikom i kojekako, Kornatima i Jadranom. Kad si savladala sve te morske vještine, ti Drnišanka?

- U Šibenik sam došla u ljeto 1975. manje-više na kupanje, a ostala do danas. Nešto prije bila sam kuma na vjenčanju Anki i Toniju Barbači. Zbog toga kumstva cijela me Barbačina klapa Šibenik zvala “kuma”, a s Barbačama sam, s njihovom gajeticom, išla loviti ribu, tu oko Šibenika. Ali, još u studentsko doba s Radom i Ivicom Lajićem i Darkom Kovačem i s "remontovim" kaićem od 4,5 metra plovili smo od Šibenika kroz Kornate do Telaščice i natrag, Na 4,5 metra otvorenog kaića toliko mora, ej! Brzo sam učila i uskoro kupila vlastitu "Istranku".

Kad se iz Zagreba doselio moj Granik, prodali smo "Istranku" i kupili jednu, pa drugu jedrilicu. Bogme jesam, bila sam odlična ribarica i mornarica. "Istrankom" sam plovila uglavnom s prijateljicom Dankom Apolonio, njezin je Aleksej bio bokeljski kapetan po svjetskim morima, a nas smo dvi navigavale "Istrankom" po svim Kornatima i kojekuda. Bile smo neustrašive i pomalo lude.

Ali plovila sam i s mojom Anom danas Grlić, i njoj sam bila kuma kad se vjenčala s Rajkom, i znali smo, kad je “stigao” Granik, svi zajedno jedriti. Rajko je lud za morem. Bilo je tu svega, a i sad mi je u glavi jedna tramuntana u provu toliko jaka da sam timunila "Istrankom" s maskom i disalicom...

Naposljetku, moj Granik i ja išli smo na tečaj za zapovjednika broda do 100 tona kod Gordana Barake, pa ti sad vidi. More me fascinira i potrudila sam se naučiti ga - do neke mire, naravno. Ali dosta solidno.

Bezbroj je Jordankinih tekstova o moru, o regatama, o latinskom idru, o festivalima mora u organizaciji Cronvesa... najteže je bilo odreći se tih tekstova u ovom nevelikom izboru. Sve to može biti knjiga za sebe.

Pitam Jordu što bi se dogodilo s posvećenošću zavičaju da se zaposlila u Vjesniku kako se zamalo dogodilo - no otišla je s momkom na njegovo apsolventsko putovanje u Rusiju i nije se javila na posao.

Mom dragom Tonču

- Vjesnik je propao, a Slobodna traje - snašla se u hipu.

Piše još, ali manje. Srećom, kaže, da postoje urednici poput Žaje, koji zovu, pitaju, tjeraju... Ne piše što nema volje, snage i inspiracije, nego što je njezin Granik, suprug i kolega Ante Granik, teško bolestan, ima Alzheimera - što je opet građa za zasebnu knjigu:

- Moj Tonči više ne zna da je bio novinar, ne zna da je napravio one novinarske briljantiće s Matom Vukorepom s valjda milijun pregleda na youtube ne zna da je drsko i drčno razgovarao s Ratkom Mladićem na Žitniću, da je komentirajući neku gospodarsku nebulozu, upravo drnišku, rezao granu na kojoj je sjedio - za to je dobio jednu od svojih novinarskih nagrada, “Mariju Jurić Zagorku” za TV komentar 1998., a miritao ih je još za cijeli svoj briljantni reporterski rad na Hrvatskoj televiziji.

Ne sjeća se naših plovidbi jedrilicom do Dubrovnika ili preko Jadrana - ma ni da je imao brod! Ni da smo zajedno ribarili, jedrili i novinarili, od 1990. do prije nekoliko godina. Sad sjedi na teraci kuće na Zlarinu, ili ovdje na teraci na Meduliću, kao da upija sustancu života iz sunca, gleda u to more i uvijek govori jednu te istu riječ kad mu je nešto lijepo: fantazija!

Pitanje dana je kad će i ta riječ izostati. Moja posveta u knjizi glasi: Tonču, mom dragom Tonču. To je parafraza arije iz Splitskog akvarela koju je upio s majčinim mlijekom svoje splitsko-omiške obitelji Depolo-Marušić.

Danas mu je glazba terapija, pa kad ne znam kako ga dozvati iz postelje, zapjevam mu “Tonči, moj dragi Tonči...”, a on mi odgovori, zna melodiju i tekst! - i ustane... Ništa ne zna, ali kad mu dam klavijaturu ili usnu harmoniku, proizvodi božanske melodije. Improvizacije sa savršenom harmonijom.

Ljudi u prolazu čuju iz naše kuće nebeske zvuke s Youtubea i misle o čarobnoj obiteljskoj atmosferi, a mi, ustvari, tonemo ko "Titanic", uz glas Pavarottija i sva tri tenora...

Beskrajno sam tužna, ali bez drame: ništa mi, ama baš ništa, s njim nije teško - osim činjenice da gledam jednog talentiranog, visprenog, spremnog i spretnog čovjeka kako nestaje. Još riječ, dvije o desetljećima u "Slobodnoj", o Popu i Fiamengu s kojima je stasala, urednicima, kolegama, prijateljima, o dječjim festivalima, gdje je pronašla prijateljsku ljubav svoga života Jasenku Ramljak, koja je pak njoj bila kuma na vjenčanju s Granikom, o nama koje je učila novinarstvu u srednjoj, a neki su - evo - i završili u novinarstvu, odnosno pisanju: Anita Belak Krile, Denis Latin, Nikola Koštan, Zorica Antulov, Mirko Sekulić, Josip Antić Jasaf, Dijana Ferić, Ksenija Bilan, Ksenija Erceg, Smiljana Škugor, Tonkica Kalauz, a u našem dopisništvu u Šibeniku pored nje danas su njezini učenici Marija Lončar, ja - Brane Periša i, doduše u marketingu, Elida Slavica.

- Sjećaš li se - kaže u jednom trenutku - sjedio si u prvoj klupi i kad sam se naljutila na tebe i govorila da si “vaki” i “naki”- a bio si! - ti bi me iz prve klupe pogledao tim očurdama i rekao: “Profesorice, pozdravite sestru” - bio bi to penicilin za Jordankinu ljutnju.

Jordanka je peri-deri, kako joj je lijepo rekla profesorica Marija Sekso u jednoj od priča iz knjige. A ja osjećam da sam ponešto ostario, valjda zato što me već neko vrijeme ne oslovljava s “mali”.

Ili - nije vraga da sam odrastao!?