Živi primjer tvrdnje da za svakog čovjeka na ovome svijetu postoji jedna od mnogobrojnih vrsta pasa jest Ivo Jeličić Terijer, legendarni skradinski lovac osebujne pojave.
Ni sam ne zna je li čupave lovne terijere, po kojima mu je nadimak progutao ime i prezime pa je s vremenom postao jedino Terijer, izabrao prema svome bujnom brku kakvim se diče guslari i junaci narodnih pjesama, no s tim malenim, vižljastim i oštrim psima, osim bujnog uresa pod nosom, svakako dijeli srčanost bez premca. Ionako je bilo i onih koji su, znajući mu ime, mislili da mu je prišivak po kojem je Jeličić najpoznatiji zapravo prezime, govori Ive, sve mu se brčina smije.
Premda se već više godina oslanja isključivo na posavske goniče i lovi jedino divlje svinje, za Jeličića vrijedi: jednom Terijer – uvijek Terijer.
Pokazalo se to ovih dana i na Zlarinu, u trećoj i dosad najuspješnijoj hajci na divlje svinje, divljač koja je otok nastanila plivajući s nedalekog šibenskog kopna prošlog proljeća. Za lov u dalmatinskim, pa tako i zlarinskim gustišima, treba imati upravo terijersku upornost i dosta sreće da u klinču s veprom kobno ne nastrada dobar pas.
'Smrza se na mistu'
– Mislija san da će se upravo to dogoditi jednom od mojih posavaca, ali nije. Stradava ih, nažalost, dosta od veprovih kljova, rastrgaju ih i vukovi, a ovaj put pasi su zaustavili jednog praščića kojemu je u pomoć priskočila krupna krmača. Bilo je toliko gusto i neprohodno da nisam mogao pucati i srića je bila da su pasi uzmakli prid goropadnom prasicom – prepričao je epizodu iz lova sa Zlarina nekadašnji lovočuvar i lovnik skradinske lovačke udruge, a u minulom ratu odvažni pripadnik specijalne policije i diverzant u dubini neprijateljeva područja.
Danas je Ive Jeličić, inače Biograđanin oženjen u Skradinu, jedan od najpouzdanijih suradnika Marka Maričića, koncesionara lovišta u Kistanjama i na Zlarinu.
Događaji poput ovoga luk su i voda prema Terijerovoj odlučnosti da se naletu krupnog vepra suprotstavi gotovo goloruk, jedino s hrastovim kolcem u rukama i nožem za pojasom, kao Tarzan. Bilo je to u Kistanjama prije nekoliko godina i nije "lovačka": zbog sukoba koji je kao lovočuvar imao s tamošnjim lovokradicama, policija je i Terijeru privremeno oduzela lovačku pušku pa je s družinom, kao nezamjenjivi tragač, lovio bez oružja, vodeći pse. Jeličić je jedini ugledao velikog vepra kako se povlači u gusti lug, te je upozorio prijatelja lovca da krene za njim.
Tome nećemo spominjati ime da se čovjek osramoti, budući da se nije snašao kada se beštija okrenula prema njemu, nego se "ukipija ka drvena Marija, problidija ka lancun i smrza se na mistu s puškon u ruci", prepričava Terijer trenutak prije nego je vepar razjareno skrenuo pravo na njega, a on ga spremno dočekao batinom među kljove. I nožem bi poslije, da se grdosija nije oporavila od udarca dajući papcima vjetra, dok je nije sustigla kugla najudaljenijeg lovca iz grupe.
'Veliki Hrvati'
– Eto, loveći skoro cili život, ka ujac i dida, doša san i do toga da nema uzmaka prid vepron, makar ne ima pušku! To je vrhunac moga lova, s time san srasta od ditinjstva, za to san stvoren, znan puno i još uvik učin... Samo da su mi noge pune gelera u boljoj snazi, malo koji bi mi uteka – smije se 68-godišnjak, dvaput ranjavan u Domovinskom ratu.
– Ne ponovilo se opet. Rat je svoje napravija, ali me nije izludija; steka san znanje držati se na distanci, naročito kada progovaraju "veliki Hrvati". I danas ih je puno, kao i onda, pa tih glasnih na kraju nigdi nije bilo, tako da samo šutim – povjerio se Ive Jeličić Terijer, koji i inače ne voli puno govoriti o sebi.
Da je omiljen i poštovan među "lovidruzima", svjedoči Ante Bulat, vodički lovac i pčelar, koji je na Zlarinu hajkao divlje svinje zajedno s ostalima iz Vodica, Lozovca, Šibenika i Kistanja. Poželio je fotografirati se s Terijerom i svojim prijateljem, srimarskim lovcem Mirom Grubelićem, opisujući Jeličića kao "pravog lovačkog vuka", gorštaka silnog iskustva od kojeg mlađi imaju što naučiti, a do prije nekoliko godina nisu se s njime mogli mjeriti ni u izdržljivosti.
Lisičje oči
Bulat kaže da je Terijer ne samo rođeni tragač, nego je i strijelac kakve treba svijećom tražiti. Kao vodič talijanskih lovaca na šljuke u lovištu Kistanje, jednom se, veli Bulat, silno iživcirao što gosti nisu uspijevali oboriti ni jednu pticu, poznatu po tome da ju je zbog krivudavog, nepredvidivog leta teško pogoditi.
Ono što Talijani nisu mogli sačmaricama s posebnom sačmom za šljuke, Terijer je, kada mu je dogustilo njihovo bušenje zraka, napravio svojim karabinom. Oborio je šljuku u letu jednim zrnom, tako da su gosti ostali u čudu razjapljenih usta.
Da to i nije morala biti tek slučajnost, pokazao je poslije, za jedne noćne patrole lovištem. Usred mraka i bez ikakvog optičkog pomagala, na velikoj udaljenosti odstrijelio je lisicu, opet karabinom, i dokazao Marku Maričiću da je bio u pravu kada mu je tvrdio da su svjetleće oči pred njima – lisičje... Jednom Terijer, uvijek Terijer!
Starost ga neće pitati za mladost
Ive Jeličić naturalizirani je Skradinjanin od 1972., kada je oženio Skradinku s kojom ima dva sina i kćer. Ljubav se dogodila kada je došao rođaku u posjet, a onu staru da se čovjek treba ženiti tek kada ima puno djevojaka na izboru, potvrdio je na vlastitu primjeru.
Tako je, govori, jednom na blagdan sv. Stošije, kada je u Biogradu velika fešta, dogovorio kod sebe doma sastanak s čak devet djevojaka a da nisu znale jedna za drugu. Otac, začuđen što mu je u dvorištu odjednom toliko mladih cura, dočekao ih je i dobro ugostio, sliježući ramenima svaki put kada bi priupitale gdje je Jeličić junior.
– Ja sam otišao za svojim poslom i uopće se nisam pojavio – smije se Terijer.
Poslije im je objasnio da su barem upoznale njegova oca, neka znaju u čiju kuću dolaze bude li vinčanja, a ako ne, opet dobro, ima i drugih!
– Tako je i bilo. U svakom slučaju, mene starost nikada neće pitati di mi je bila mladost, i to je dobro!
