HTV-ova novinara i voditeljica Martina Validžić poznata je po svojim zanimljivim prilozima, javljanjima uživo, ali i brojnim drugim projektima. Nema što nije radila. Muzičko i sportsko novinarstvo, dokumentarci... samo su mali dio Martininog opusa. Po struci je profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, iako se time nije bavila.
Jedna je od omiljenih novinarki, gledatelji je obožavaju, a žiri Zlatnog Studija nominirao ju je za najbolju televizijsku novinarku. Za nagradu se bori sa Silvanom Menđušić i Robertom Knjazom. U intervjuu nam je otkrila zanimljive detalje o sebi.
Nominirana si za najbolju tv novinarku. Koliko ti znači nominacija, a koliko nagrada?
Nominacija mi puno znači, meni je to nagrada, biti u društvu tv velikana poput Silvane Menđušić i Roberta Knjaza. Najviše se veselim tulumu nakon dodjele.
Gledatelji te naprosto vole. Čemu to pripisuješ? Svojoj domišljatosti, kreativnosti, šarmu, pameti, zabavnosti, faktoru x….?
Pa hvala vam što tako mislite, ali ne zanosim se svojim likom na ekranu. Čak mi je i čudno odgovarati na pitanja o sebi, ja sam novinar, a ne celebrity. Cura sam iz naroda, nema kod mene poze, niti namještanja "jesam li dobro ispala", bitnije mi je što ću reć‘, nego jesam li prečupava u kadru, volim ljude, iskreno me zanimaju, sprdat ću se na svoj račun koliko god treba, samo da bih sugovornicima dala na važnosti.
Moji su roditelji radnička klasa, mi smo se kao djeca igrali na ulici konstantno pa sam odrasla s navijačima, motoristima, rokerima, punkerima. Praznike sam provodila kod bake i dide na selu, u Promini ili u okolici Našica, pa sam seosko dijete podjednako kao i gradsko. Možda me, kako vi kažete, zbog toga ljudi i vole, ja sam njihova, a ne neka koja se rodila sa zlatnom žlicom u ustima.
Muzika i ‘rock’ mi je sinonim za tebe, koncerti, festivali... Na svemu te se može sresti. Oduvijek do zauvijek vjerojatno. Jedna si od najboljih muzičkih novinarki. Koliko je zapravo to teško biti, jer znamo da mediji rijetko daju prostor onima koji su još uvijek nedovoljno poznati…
Zbog glazbe sam i postala novinarka. Kad vam roditelji kažu da vam je kao djetetu od tri godine najdraže bilo kad bi mi pustili Blondie, onda valjda imam tu sklonost prema dobroj glazbi od malih nogu. Jedine novce koje sam uspjela uštedjeti u životu, i to kao teška balavudrija u osnovnoj školi, potrošila sam na ploče i glazbene časopise, "Heroinu", "Hard metal", "NME", Rolling stone.
Upijala sam sve te intervjue i maštala kako ću i ja biti novinarka i dobiti priliku razgovarati sa svojim idolima. Snovi se ostvaruju, ali da sam isključivo samo glazbena novinarka, ne bih sama za sebe rekla. Uz glazbu, nema toga što nisam novinarski radila. No da, uspijevala sam uvijek urednicima objasniti zašto mislim da neki bend, koncert, festival treba biti u našem programu, ne samo oni iznimno popularni.
Imaš li u planu pokušati ponovo u ‘glazbenoj karijeri’?
Glazbenoj karijeri? Hahahahaha, pa nije to ni ideja o karijeri bila, to je samo bila dobra zafrkancija s mojim prijateljima. Obrad Kosovac (tako nam se zvao bend) bio je jedan glazbeno-scenski izgred koji je neplanirano izazvao interes alternativne mikro scene, pa smo tih godinu dana (prije nekih desetak godina) svirali okolo-naokolo i skupili anegdota i uspomena za cijeli život.
Ne skrivam da bih rado bila rock zvijezda u sljedećem životu, kao niti mogućnost da ponovo iz gušta s frendovima zapjevam u ovom životu, ali sve je to bez obaveze, bez "moram".
Baviš se i sportom opet i pole danceom…
Oduvijek se bavim sportom, samo s jednom dužom pauzom stagnacije. Nesuđena sam košarkaška juniorska reprezentativka bivše države, bila sam doista dobar centar, kasnije i krilo, ali otišla sam prvi put u Jabuku (klub u Zg) i nikad se nisam vratila na košarkaški trening. Zato se divim profesionalnim sportašima jer su čudo od upornosti i discipline.
Sestra Josipa je trenerica aerobika i pilatesa pa sam oduvijek s njom trenirala, a nakon te jedne faze kad nisam ništa trenirala zbog gomile posla, vratila sam se u teretanu i obnovila ljubav prema sportu. Moja teretana i svi treneri ondje - Tomislav Lubenjak, Josip Habljak kao i moj trener boksa, Zoran Pupac, vrhunski su treneri i kad me sad pitate - izlazak ili trening- reći ću trening.
U gymu su uvijek svi dobro raspoloženi, veseli, muzika je odlična, a osjećaj nakon treninga - najbolja droga. I da, pole dance mi je također ljubav koja traje već skoro deset godina.
Smršavila si oko 20 kila. Što te potaknulo na mršavljenje?
Čekam samo kad će to više postati "stara vijest", jer sam ja već zaboravila da sam bila takva. Na moju nesreću, upravo sam tada u toj ‘debeljoj‘ fazi bila često na ekranu, pa me ljudi pamte kao takvu. A nisam takva oduvijek bila. Samo ću reći da sam se vratila na početne postavke. Nema tu filozofije - samo sport, zdrava hrana, posložena glava.
Radiš i sportsko novinarstvo, kako ti je o tome izvještavati?
Za sportsku redakciju radila sam još 2006. kad sam bila na svojem prvom SP- u nogometu u Njemačkoj za koje uvijek kažem da mi je najdraži teren jer mi je to bio dotad prvi takav intenzivan i zahtjevan projekt na kojem sam radila. Mjesec dana ste na terenu, svaki dan drugi grad, radi se od jutra do sutra.
Tu sam shvatila da to volim, stadionsku atmosferu, te adrenalinske situacije u kojima najbolje funkcioniram. Potom sam radila i za HTV-ovu sportsku emisiju "Olimp", pa ne bih rekla da sport novinarski pratim odnedavno. Odradila sam ljetne olimpijske igre u Tokiju, zimske u Pekingu, sad i ovo prvenstvo u Kataru. Sport i glazba moj su izbor. I putopisi.
Što te inspirira za tvoje kul priloge i lajvove i sve ostalo što radiš?
Moraš imati oko za detalje, brzo misliti, biti otvoren za nova iskustva, znatiželjan i ekstrovert. Sve je priča, samo ju moraš znati ispričati. Mislim da nema osobe kojoj se ne bih usudila prići, niti situacije u kojoj bih rekla - "ipak ne idemo". Čak sam jedno vrijeme htjela biti ratna reporterka, na užas mojih roditelja. No, preveliki sam veseljak i emotivac, mene bi to slomilo.
Kako ti je bilo u Kataru?
U Kataru sam bila dvaput, prvi put u svibnju kad smo snimali dokumentarni serijal od tri epizode "Inshallah Qatar" i drugi put kad sam bila dio ekipe HRT-a koja je išla pratiti SP u nogometu. Ista država u dvije različite atmosfere, ali oba puta nezaboravno.
Prvi put smo imali problema s dozvolama za snimanje, jer ondje vrijede potpuno drugačija pravila nego na zapadu, no zato toga nije bilo za vrijeme prvenstva kad je cijela Doha pucala po šavovima od količine ljudi i pozitivne atmosfere među navijačima.
Žao mi je što nije bilo puno više hrvatskih navijača, doista jest skup odlazak i boravak u Kataru, pa mi se činilo da sam upoznala sve naše navijače gore. Jednom sam gospodinu došla i rekla - "Vi ste sigurno danas tek stigli?". On meni "Kako znate? "Pa zato što sam pričala sa svim našim navijačima u Dohi. I ne samo našima.
Radiš sad dokumentarni serijal Sretni gradovi…
Već sam naveliko u pripremi za dokumentarni serijal "Sretni gradovi" u kojima ćemo posjetiti i istražiti gradove za koje čak postoje i službeni parametri da je u njima iznimno visoka kvaliteta života. Prvi nam je na redu Kopenhagen, uskoro krećemo na teren.
Imaš li treme pred ikim ili ičim?
Trema? Uvijek ju imam. Svaki novi projekt mi je novo uzbuđenje kao da prvi put radim u životu. Tako je i s javnim nastupima ili kad vodim nešto ili se javljam uživo. Srećom, valjda neki moj alter ego preuzme onda mikrofon u glavi i odradi posao umjesto mene, hahahahah.
Voliš Dalmaciju. Bi li htjela živjeti ovdje?
Živjet ću u Dalmaciji, kad tad, kad tad.
Glasati za svojeg favorita možete OVDJE.
