Karamanova monografija o legendi: ‘Isprid njega i gradonačelnici kleče, ali Mišo je bija i osta čovik!‘

Sedamdeset i sedam mu je na plećima, kao i "Slobodnoj" u kojoj je "ponika i obika", ali ne posustaje. Fotoreportet i novinar Stanko Karaman, baš tim redom, ne samo što je najstariji snimatelj ovih novina, nego je i hrvatski influencer. Da, da. Njegove objave na Facebooku, crno-bijele fotografije kojima je ovjekovječio Split i Dalmaciju, prate tisuće obožavatelja, koji se unaprijed zapisuju za monografije koje će im stajati uz uzglavlje, na kantunalu, kao našim pređima Kaćićeva pismarica ili Biblija.

I nije samo fotoreporterska vještina zato "kriva", već i odabir teme. U prvoj se monografiji koja je upravo doživjela drugo izdanje, šjor Stanko bavio Splitom, Hajdukom, Jugoplastikom, Zagorom i škojima, da bi na red došao Mate Mišo Kovač.

- Kad i gradonačelnik Splita nakon koncerta iz poštovanja klekne pred Mišu, to i u simboličkom smislu znači da je on više od popularnog pivača, da je on ta Dalmacija sama. Kad mi je nikidan u Banovini Andro Krstulović Opara, pored probranih slika na kojima je s Papom i svjetskim državnicima, pokaza i one s Mišom koje je uokvirija i stavija ih na najreprezentativnije misto, sav san se naježija - priznaje Stanko - Mišo je naš Presley i Sinatra. On je na estradi sve!

Karaman i Kovač kumpanji su od samih pjevačevih početaka. Iz vremena dok stasitog Šibenčanina nije krasio legendarni brk. Stanko ga je litreta za prvu singlicu, koju je Kovaču osigurao Pero Gotovac, urednik u Jugotonu. I brzo je Mišo pronašao sebe.

- Asti sto, kad bi pustija glas gori na Turističkoj palači, sve bi isprid sebe pomeja. Nastupa je u sastavu Edi Radosavljević, baš tako se zva, posli poznatiji ka Aspalathos Brass. Sedamdeset i prva godina je za Mišu ključna. I ništa nije slučajno. Hajduk je posta prvak države nakon šesnaest sušnih godina, a Mišo s hitom "I proplakat će zora", osvojia Splitski festival koji je tada ima međunarodni pedigre. Je l' ti sad jasno odakle neraskidiva veza između najvećeg navijača Hajduka i najvećeg pivača kojeg je Hrvatska ikad dala? - zasjale su oči Karamanu.

- On se toliko veza uz Hajduka, da kad našima ne bi išlo na terenu, tri dana ne bi ništa stavija usta. Mater bi mu se Zrinka zabrinila. Govorila bi mu; nemoj, dite, tako, razbolit ćeš se, a on će ti njoj: "Majko, kad Hajduk izgubi, to ti je za mene gore od ijedne bolesti" - priča barba Stanko.

Mišo je s Prokurativa, te proljećarske, ponosne sedamdeset i prve, ponio pun naramak nagrada. Čak njih pet, pa nije bilo čudno što je ploča s pjesmom "I proplakat će zora" - prodana u petsto tisuća primjeraka, nakon čega su, logično, uslijedili brojni koncerti i turneje po Jugi i ostatku svijeta.

- Svega je bilo na tim putešestvijama. Sićan se, recimo, kad smo išli na Bratislavsku liru, festival na kojem je Mišo nastupija u posebnom dijelu programa. Pazi, u hotelskoj sobi nismo ni pisnuli jer je u tadašnjoj Čehoslovačkoj, koja je bila pod paskom SSSR-a, sve bilo ozvučeno. Ko je moga znat di su sve stavili te puste mikrofončiće: pod kušin, krevet, na ormar... Stvarno smo djelovali pristrašeno, ali bi se zato ujutro, čim bi napustili hotel, dobro napričali. Ha, ha... - razveselio se Stanko, pa vuče paralelu s današnjim vremenom.

- Sad nas muči COVID-19, a tad je harala slinavka. Šest uri smo čekali na čehoslovačkoj granici na dozvolu za ulazak. Moj čovik, sve se vrti u krug - konstatira, a samo su Hajduk i Mišo vječni, dodajem. I tomu je tako, objasnit će Karaman, jer je Mišo "bija i osta čovik".

- Nikoga Mišo, ni kad je steka nevjerojatnu slavu, nije zaboravija. I nikome nije reka "tamo se". Prid koncert u Sapladium Areni je ima visoku fibru, ma on ti se nikad ne predaje, i oće pošto - poto prid publiku. Vidi mene, i brižno će: "Stanko moj, kako zdravlje?". On mene prvi pita za zdravlje, a sam se jadan muči, nije mu lako. I to ti je Mišo: prijatelji, publika, pisma, sve je to njemu isprid njega samog. Zato i je institucija, a institucije zaslužuju monografije, a je li tako?

Sve za publiku

Karaman se sto puta uvjerio da je Miši novac na zadnjem mjestu.

- Publika, samo publika. To je Mišo. Njemu je bilo važno napunit Poljud, a ne zgrnut lovu. Na tom nezaboravnom i nikad nadmašenom koncertu u Splitu, organizator je inkasira čak 700 milijuna hrvatskih dinara, jer to je bilo prije uvođenja kune, a njemu je pripalo 70 milijuna ili deset posto od ukupne zarade. I sad, pazi; on je sve to darova majkama, očevima, sestrama i braći poginulih branitelja. I takvo nešto nije napravija ni prvi, ni zadnji put. Di je god tribalo pomoć, Mišo bi odmah uskaka i dava. Jedan je Mišo!

Glavu mu je spasila žaba

Puno se spominje taj Mišin Citroen, najluksuznije auto u to vrime, i to nije slučajno. Zahvaljujući tom čudesnom automobilu se škapula, spasija glavu u prometnoj nesreći u kojoj nije bija kriv. Prednji dio haube je otiša u ariju, a Mišo je zaradija samo posjekotinu na gornjoj usnici, nakon čega je pustija brkove. A, šta smo se navozali s tim Citroenom, majko moja. Šarali smo Dalmacijom, Istrom, Slovačkom, pa po mađarskim autocestama kroz nepregledna polja suncokreta. Auto je letija ka strila, guta kilometre, a na Miši se umor nije primjećiva. Gušta je vozit - s nostalgijom se naš sugovornik spominje čuvene Mišine "žabe".