U Šibeniku je u 83. godini preminuo Vlado Gold, legendarni vlasnik nekadašnjeg kultnog šibenskog kafića Gold na Dobriću 'uzaskale', u srcu starogradske jezgre. Tužna vijest o odlasku barba Vlade brzo se pronijela 'Krešimirovim gradom' i ražalostila brojne Šibenčane i Šibenke, ponajviše one rođene pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća. Upravo su Vlado i njegov Gold obilježili mladenačke dane brojnih šibenskih generacija, postavši kultno mjesto njihova svakodnevnog okupljanja od ranih 'sedamdesetih', pa do kraja osamdesetih godina.
Svoju ušteđevinu stečenu kroz nekoliko godina privremenog rada u Njemačkoj, Vlade Gold je povratkom u Šibenik uložio u kafić i otvorio ga u rujnu 1973. godine. Do tih ranih 'sedamdesetih' u gradu su egzistirale gostionice, kavane i 'toverne', da bi se u to vrijeme počeli otvarati caffe-barovi kao novi ugostiteljski sadržaji. A nakon 'Alfe', Gold je bio zapravo drugi kafić u Šibeniku, ali prvi u kojemu se isključivo slušala rock glazba. Među njegovim posjetiteljima iz tog vremena, s kojima smo razgovarali, ni nakon 40 i više godine ne blijede sjećanja na period njihova mladenačkog života provedenog u Goldu i na njegova vlasnika Vladu kao dobrog čovjeka i prijatelja, kojeg su mnogi doživljavali i kao drugog roditelja. Kafić Gold je, prisjećaju se, u svoje vrijeme bio urbani ugostiteljski objekt, dizajnerski i s puno ukusa uređen. Za Šibenčane Gold je vrlo brzo postao kultno mjesto s vrhunskom glazbom, a zidove su krasile fotografije i plakati velikana rock-glazbe. Uz tada nešto starije Šibenčane, Gold je postao okupljalište i šibenske srednjoškolske mladeži. U njemu su tadašnji tinejdžeri popili svoje prve 'essprese' i konzumirali tosteve – tople sendviče koje su u to vrijeme bili novitada i samo ih je Gold držao.
- U drugoj polovici 'sedamdesetih' u Golda smo zalazili mahom mi gimnazijalci. Zapravo, trebali bi se ispraviti, mi smo bili ona prva generacije Šuvarove školske reforme, kada su uvedene prvi dvije godine općeg srednjoškolskog obrazovanja. Međutim, smatrali smo se gimnazijalcima jer su nam profesori i udžbenici bili gimnazijski. Mi ljubitelji bezalkoholnih napitaka uživali smo u juiceu sa šlagom, a i esspreso je bio izvrstan. U Golda se obvezno išlo nakon škole, a nastava je uvijek bila ujutro. Između 12 i 13 sati kafić je uvijek bio krcat. Sjedilo se i vani na skalama prema Dobriću ili uz skale prema kafiću. Ispred, točno prije ulaza u kafić na kamenom zidu stajala je daska na kojoj se sjedilo i ona je slovila kao najbolja pozicija. Nama gimnazijalcima posebno je imponiralo što je redoviti gost Golda bio i književnik Ivo Brešan, koji nam je u to vrijeme bio i naš gimnazijski profesor. On je bio narodni čovjek, nije bio nedodirljiv profesor i često je u Golda s nama učenicima razglabao u svakojakim temama – prisjetile su se danas dvije srednjovječne Šibenke.
Svojih srednjoškolskih dana u Goldu dobro se sjeća i Ivica Poljičak, današnji državni tajnik u Ministartvu kulture.
- S prvim srednjoškolskim danima, tamo davne 1979. godine, Gold je postao kafićem koji je obilježio to razdoblje mog života i moje generacije. Kada sam čuo da je umro Vlado Gold, na površinu su spontano isplivali brojni detalji iz tog vremena naše mladenačke socijalizacije sa svijetom odraslih. Pripadam generaciji kojoj je odlazak u kafić bio već izboreno pravo, a meni je u Goldu bio prvi susret s klasičnim rockom kojeg sam upijao umjesto new wave-a, bez obzira na veliku popularnost novovalaških bendova. I danas mi je pred očima Goldov gramofon Dual i posložene longplej gramofonske ploče na središnju os, tako kad bi odsvirala jedna strana, ručka bi se automatski povukla i sljedeći LP-a bi se već okretala. U Golda sam prvi puta čuo antologijsku Trinaesticu od Doorsa i na njoj Light Ma Fire. Rock glazba bila je magnet koja je privlačila, a za razliku od danas slušali su se cijeli albumi. Gramofonske ploče tada su se još uvijek nabavljale u inozemstvu, a i sam Vlade Gold donio je jedan dio iz Njemačke – ispričao nam je Ivica Poljičak.
Vlade Gold i njegov Gold, kaže Poljičak, zauvijek će živjeti među brojnim generacijama Šibenčana.
- Isti oblik naočala iz tih vremena njegova kafića, barba Vlade nosio je i poslije, bez obzira što su bile izvan mode. Bile su, uz njegovanu bradicu, njegov prepoznatljivi znak. Kao što je i njego Gold stekao generacijsku prepoznatljivost. Do druge polovine 80-tih trajalo je zlatno doba Golda. Dio nekadašnjih stalnih mušterija više nisu na životu, a sada nas je napustio i Vlade. Prostor Golda ostao je prazan, jer svi pokušaji s drugim sadržajima na njegovom mjestu bili su neuspješni. Nema više Golda, ali ostale su brojne priče iz tog vremena, koje će se vječno pričati. Jer svatko tko je prošao kroz drvena vrata kafića ima ponešto ispričati o Vladi i njegovom Goldu. Nema ih više, ali žive i dalje – kazao je Ivica Poljičak.
Teško je iz današnje perspektive opisati sve događaje i našu mladenačku svakidašnjicu, kaže Denis Seferović, nekad vrsni vaterpolist Solarisa, koju smo provodili u našem Goldu s Vladom, koji je bio za sve nas Vlade – prema dobrima dobar, a prema onim drugima drugačiji i to nikad nije krio.
- U Golda sam počeo stalno dolaziti još 1976. godine. U njemu se naš mladenački život odvijao svakodnevno. U Šibeniku je bilo još nekoliko kafića, ali se Gold izdvojio kao kafić srednjoškolaca i njihovih profesora, studenata, te pomoraca. Povezivala nas je zajednička atmosfera kroz koju se prožimao osjećaj prozapadne opuštenosti uz glazbu. Glazba je bila najbitniji faktor. Vlade je imao Dualov gramofon i slušale su se ploče. Kafić je ujedno bio i slušaonica. Stavila bi se ploča i ona bi se odvrtila od početka do kraja. Uz Vladu, ploče su nabavljali i donosili konobari i gosti. Naravno, radilo se isključivo o rock glazbi. Slušali su se Clapton, Doorsi, JJ Cale, Lennon, Allmani, Janis Joplin, Hendrix, Cream, Stonsi, Free, Bad Company, grupe američke zapadne obale, blues... Sjećam se da je netko donio prvi album Dire Straitsa i slušali smo ga dok je to bila još nepoznata grupa. U kafiću je bio i kazetofon, ali se on nije upotrebljavao. Sve dok netko nije donio master Azre album Sunčana strana ulice, koju smo slušali u Goldu, a da ploča još nije izašla – ispričao je Denis Seferović.
Atmosfera bliskosti vladala je među stalnih posjetiteljima, ali bilo je i onih gostiju, prisjeća se Seferović, koji su dolazili s namjerom da naprave nekakvu svinjariju. Tada bi, kaže on, uletio Vlade i začas sredio situaciju.
- Sjećam, nakon što se jednom prilikom vojska iz šibenskih kasarni izopijala i stvorila neugodne scene, Vlade im je zabranio dolazak i tu je bio njihov kraj posjete Goldu. A nerijetko se znalo dogoditi da bi pri dolasku u kafić trebalo uzeti samo čašu, jer su boce pića bila poslagana po šanku. To bi bilo kad bi naši pomorci došli kući i častili. Moje vrijeme u Goldu obilježili su konobari Miš, Kesa, Čarli i Tome. Potom je Vlade zaposlio u kafiću i cijelu svoju obitelj, pa smo ga zafrkavali da mu jedino pas ništa ne radi. Vlade je imao odličan smisao za humor, znao se dobro našaliti na svoj i tuđi račun – veli Seferović.
On se prisjetio i jednog detalja iz svoje vaterpolske karijere: - Igrali smo protiv tada europski jakog Partizana u bazenu u Crnici pred dvije tisuće ljudi, završilo je 6:6, sve je gorjelo. Zabio sam taj šesti izjednačujući gol dvadesetak sekundi prije kraja. Jedva sam čekao da odem u Golda i sa ekipom proslavim taj rezultatski uspjeh. Vlade me dočeko na vratima i rekao – 'Sve sam čuo, sve znam, pij što god hoćeš, samo nemoj viski, jebiga, skup je'.
- Goldovo zlatno doba, po meni trajalo je do 1985. godine. Nas njegove starosjedioce život je odveo na raznorazne strane, a došle su nove generacije. Kafić je, koliko se sjećam, radio do Domovinskog rata, a nakon toga u prostoru se prodavala dječja roba, sada je prazan – zaključio je svoju priču Denis Seferović.
Vladin Gold ostao je nezaboravan i u memoriji kolegice Dijane Ferić, dugogodišnje šibenske novinarke:
- Tadašnjim gimnazijalcima, kojima sam i ja pripadala, uobičajeno je bilo da se nakon nastave napravi đir po Poljani i onda svrati u Golda. Isti ritual bio je i navečer – ma gdje se izlazilo, najprije se dolazilo popiti kavu ili neko drugo piće u Golda. Barba Vlade uvijek nas je dočekivao sa osmijehom i nekim zgodnim komentarom. Uvijek je znao uputiti i toplu roditeljsku riječ. Njegov odnos prema gostima bio je poseban, izvan svih današnjih normativa za vlasnika kafića. To je bio spoj autoriteta i prijateljstva. Na skalama njegova kafića i parapetu, uz njegovu prisutnost i uslugu, proveli smo veliki dio naše lijepe mladosti. Inače, meni i brojnim prijateljicama roditelji su u tim srednjoškolskim danima zabranjivali odlazak u kafiće. Ali ne, ako je Gold u pitanju. Samo u Gold možete, a u ostale kafiće ne, govorili su nam – ispričala je Dijana Ferić
-Barba Vlade i Gold zauvijek će živjeti u sjećanjima mnogih Šibenčanki i Šibenčana. Znamenitosti našega Šibenika ne čine samo njegovi povijesno-kulturni spomenici, nego i kultna mjesta koja su duboko ukorijenjena u kolektivno pamćenje generacija. A takvo mjesto je nekadašnji Gold. Stoga, smatram da bi taj prostor na Dobriću trebao dobiti i spomen-obilježje – dodala je Dijana Ferić.