Da sam crtač stripova, ovako bih prikazao nastanak pljočke, osnovnog rekvizita za istoimenu igru. U prvoj sličici balota je izletjela na seosku cestu, da bi je u drugoj sekvenci pregazio lokalni autobus i spljoštio uza zvučno, onomatopejsko “Pljoč!” Tako stvar u fantaziji zamišlja mali Ivica, ali nije u pravu. Jer, pljočka, izvorno kameni disk veličine dlana isklesan od deblje škrilje i igra pljočkanja, pločkanja ili prahćanja - od riječi "ploča", postankom po svoj prilici prethodi balotama sličnih igraćih pravila koje su s vremenom potisnule drevno nadmetanje pastira i "običnog puka" posvuda u Dalmaciji i Istri.
Najkraće, pljočkom se s pet metara udaljenosti gađa bulu ili balina koji je najmanja pljočka ili veći kamen, da bi poslije hica plosimice ostala na livadi. Bod ide onome koji je bacio bliže ili pogodio bulu, pa tko prije osvoji 11 punata nosi pobjedu.
Ima eto, nečeg i u 'itanju, nije sve u balotaškom valjanju i kotrljanju, drži i Željko Krnčević-Pigo, ravnatelj Muzeja grada Šibenika i zagrijani pljočkar-početnik, bez iskustva s boćama.
San o Olimpijadi
U Šibeniku nema organiziranih pljočkara i koliko se zna, on i Siniša Gulin među rijetkim su igračima i promotorima ove igre otete vremenu i zaboravu 90-ih godina naporima entuzijasta u Istri.
Danas pljočke malo tko kleše; s vremenom su standardizirane, te se izrađuju od aluminija, a ministarstvo kulture 2016. uvrstilo je igru na popis nematerijalne kulturne baštine RH. Prije toga, pljočkanje je u Istri institucionalizirano prema starim pravilima, a 2000. godine utemeljena je Športska pljočkarska udruga Istarske županije i sastavljen pravilnik natjecanja. Iz tih njedara nastao je 2016. Hrvatski pljočkarski savez sa sjedištem u Svetvičentu, s ligom u kojoj zasad igra 10-11 klubova, najviše iz Istre i kontinentalne Hrvatske. Pored popularizacije, glavni cilj je uvrstiti pljočkanje među sportske i olimpijske discipline.
Krnčević je za ovdašnju publiku upriličio demonstraciju na travnjaku pred svojom institucijom, u sklopu obilježavanja Međunarodnog dana muzeja. Tema je bila "Tradicijske igre Dinare", među kojima je pljočkanje oduvijek bilo istaknuto. Arheolog po struci, Krnčević ne prekapa jedino slojeve povijesti nataložene pod zemljom, nego istražuje i zamrle običaje, te ih izvlači na svjetlo, neke i sam prakticirajući.
Turnir u BiH
U pljočkanju se lani i proljetos ove godine ogledao na međunarodnom turniru kod Bosanskog Grahova, u dvočlanoj ekipi "Šibenski mališani" zajedno sa Sinišom Gulinom.
- Na oba natjecanja bili smo na samome dnu, prvi i drugi "ozada", kako bismo rekli mi u Šibeniku! Imali smo međutim, čast i zadovoljstvo ogledati se s ponajboljima iz zemlje, Slovenije i Italije u Obljaju, BiH. Tamo je pljočkanje donio i potpomogao osnovati klub Vlatko Sarić iz Umaga koji je kod Grahova izgradio vikendicu - govori Krnčević.
Obljajski Pljočkarski klub Šibeniku je najbliži, a Sarić je inače, neslužbeni svjetski prvak s jednog međunarodnog susreta u Istri. I pljočkanje nas naime, blisko povezuje s Europom: igraju Talijani, Španjolci, Francuzi i Slovenci, isti onaj mediteranski civilizacijski krug koji njeguje i balote.
- Mogu vam reći da se ta igra ni po čemu ne srami boćanja, svoga mlađeg brata i odavno etabliranog sporta. Pravi majstori, poput Sarića, zadjenu pljočku pod bulu i toliko su precizni da se punti mjere "dlakom" - oduševljen je Krnčević. Još uvijek hvata pravi mot, jer je idealno da pljočka izbačena iz ruke nema nikakvu vrtnju u zraku, poput frizbija, nego treba ravno letjeti i nepomično pasti na igralište, najčešće travnjak. Nitko vas neće diskvalificirati ako bacate kako vas volja, međutim način o kojem govorim donosi najbolje rezultate, objašnjava.
Osnivanje kluba
Koliko blijedi sjećanje na ovu davnu igru iz pučke predaje možda najbolje svjedoči Miro Vukšić, dobri duh Danila, sportski i zavičajni entuzijast, slikar i predsjednik mjesnog odbora.
- Kako ne, zabavljali smo se pljočkama, kao djeca i mulčići... Meni je sada 65, pa računajte da je to bilo prije pola stoljeća i više - prisjeća se Vukšić. Uz druga nadmetanja, poput šoke u kojoj se suparnicima "otimaju" iskopane rupe pred svakim od njih, ili frenja, dosta se kod nas to igralo. Pljočkom se gađalo veći ili manji kamen, svejedno, dok su stariji bili posvećeni djeci nedostupnim, "finijim i ozbiljnijim" balotama, koje su bile i svojevrsnom inicijacijom u svijet odraslih. U međuvremenu je pljočkanje iščezlo zajedno s ljudima, običajima i stadima blaga te je barem u jednom razdoblju bilo isključivo dječja zabava - naglašava Vukšić. On je bio domaćin predstavljanja igre na antičkom Rideru u Danilu, kamo se premjestila ekipa nakon spomenute egzibicije na travnjaku pred šibenskim muzejem.
Vukšićeve riječi potvrđuje i Kruno Mazalin, ugostitelj i poznati zapovjednik iz Domovinskog rata, također predani balotaš. I njega pljočke vraćaju u djetinjstvo u zaleđu Skradina. Zagrijao ga je Željko Krnčević sa zamisli da se u Šibeniku pokrene pljočkarski klub i kako sada stvari stoje, Mazalin smatra da bi bilo najbolje kada bi zaživio pri Šibenskoj gradskoj straži, povijesnoj postrojbi sastavljenoj od momaka iz braniteljskih redova. Zainteresirani za pljočkanje kako čujemo, javaljaju se također iz Zagore, te je Mihovil Budiša, inače poznati boćar iz Nevesta zainteresiran za klupsko organiziranje pljočkara u svome kraju.
Antička trilja
- Krajem kolovoza najvjerojatnije, sazvat ćemo inicijativni odbor, ili barem započeti s ozbiljnijim razgovorima za osnivanje kluba - najavljuje Mazalin. U njegovu djetinjstvu, igru su zvali "na ploče" ili "na pljoske", s pravilom "ko bliže", slično balotama. Ni tu, kao i na Danilu, pljočkanja se nisu denjali odrasli. Bila je to zabava za one u kratkim hlačama, pa izgleda da je povratak pljočkanju zapravo kolektivni odlazak natrag u djetinjstvo!
- A ne, nismo se mi zbog toga nazvali "Šibenski mališani", nego zbog čiste zafrkancije. Pljočkanje je ozbiljna, dinamična igra - smije se Željko Krnčević.
Onako neumoran, otkriva mi da se priprema popularizirati antičku trilju, nekad svakom poznatu igru udvoje. Povod mu je "inovativna šibenska klupa" šibenskog dizajnerskog studija "Ideaurium" kojom su opremljena biciklistička odmorišta na gradskom području, a svaka na jasenovim trenicama ima urezanu mrežu trilje, za podsjećanje na davnu razbibrigu milenijskih naraštaja djece od antike do nedavnog doba. Dok računalne igrice nisu isprevrtale dotad poznat svemir starih društvenih igara.
- Dobro, a kako se beštima na pljočkanju? Jesu li žešći balotaši ili ovi drugi? - želim za kraj razjasniti i taj detalj s Krnčevićem.
- Ništa. Igra se mirno, bez grubih riječi i komentara, ozbiljan je, kao pravi odvjetnik pljočkanja.
- Je l' moguće? Da nitko ni u jednom trenutku ne izrekne sočno, punoga grla: "Ma, pljočka ti....!" - ne da mi vrag mira.
- Cccc... Pa kako se takvo nešto može očekivati od sportaša čija će disciplina uskoro postati olimpijskom? Ni "b" od beštime! Ma kakvi... Gotovo da me je prekorio samo zbog pomisli na takvu hulu!
S. Gulin: Zbunjivanje protivnika prednost je "Mališana"
O GULINU I KRNČEVIĆU
Ne može tisikav čovik
biti uznositi pljočkar
'Šibenski mališani' nisu dame da bi tajili godine, ili kilograme, ne daj Bože, ali su vječiti zafrkanti, pa ću u njihovome duhu spomenuti da zajedno imaju više od 120 ljeta, a na kantaru i priko više kila od toga. Uostalom, kako tisikav čovik može biti uznositi pljočkar? Ljudi od kojih nema hladovine, mekušni su i na drugim poljima, te im na kosti u presudnim trenucima treba stavljati vreću cementa: nisam to ja smislio, nego su tako govorile (stare) žene, evala im, pa nek' je njima na dušu.
"Mališani" ne bi bili oni da lani, na prvom turniru s iskusnim igračima, nisu napravili pomutnju u redovima slovenskih šampiona.
- Dobili smo im prvi punat, čistom početničkom srećom - opisuje tu zgodu Siniša Gulin. A kako smo Željko i ja došli niotkud, bez kluba, ikakvoga dresa i igračke (pret)povijesti - naprosto "no name", Slovenci su zatražili "time out" da razrade taktiku protiv nas! Možete misliti kako smo se svi zajedno smijali nakon turnira kada su nam to priznali! Ako ništa drugo, "Mališani" barem zasad, dok ne uhvate topničku ruku i usklade je s oštrinom oka sokolova, odlično zbunjuju suparnike i barem je svima zabavno, kada već ne osigurava visok plasman.
- To je naša prednost, a jaki smo kasnije i u spizi! U igri, zagovaramo protivnike, onda se oni smetu, pa ih žicamo da malo popuste, jerbo, ko će se kući vratiti bez punta? - smije se Gulin i dodaje da "Mališani" stalno napreduju. Na prvom turniru osvojili su svega 1 punat, a ove godine 28, pohvalio se novopečeni šibenski pljočkar.
