U sivilu onih koji se jedva petljaju u vlastiti posao, kamoli da naprave kakav napor za opću dobrobit, primjer Gorana Šimića (35), profesionalnog ronioca, trenera i natjecatelja u power lifting disciplini dizanja utega i grupice istomišljenika pravi je unikat čiste dobre volje bez suvišnih “kako” i “zašto”.
Nešto poput dičnih HGSS-ovaca, jedino što su momci i cure koje je Šimić pokrenuo specijalisti za uklanjanje svakovrsnog smeća iz šume i podmorja. Od početka ljeta naovamo, iza njih su čak 22 akcije u kojima su od tona kućnog i krupnog otpada oslobodili čitav Jelinjak, podnožje mosta na Brodarici, šetnicu od Podsolarskog do Tvrđave sv. Nikole, podmorje Rasline, Tribunja, Murtera...
Šimić je iskoračio iz građanskog komoditeta “gledanja vlastitog posla i života”, nasuprot onima koji ne kupe niti iza svojih pasa, odlučan da sam i vlastitim novcem – za trošak vreća i radnih rukavica - zajedno sa suprugom skupi koliko može odbačenog smeća na određenoj lokaciji i onda bi na Facebooku pozvao da mu se pridruži tko želi. Momci iz uspješnog power-lifting kluba, koji je osnovao prije nekoliko godina i trenira ih, prva su udarna grupa dragovoljnih čistača šume i podmorja i uvijek im se pridruži još nekolicina spremnih čistiti “tuđi drek”. Dolaze i na pozive iz mjesnih odbora, nikad ih nema više od 15-ak, no čine čuda, a da za to ne traže ništa više od boce vode i eventualno sendvič. Očiste, potrpaju u vreće i potom obavijeste “Zeleni grad” gdje da preuzmu smrdljive, kužne tragove onih koji su nam na sramotu, kada se već oni ne stide. Na Jelinjaku su se čak poput alpinista konopima spuštali u teško pristupačnu provaliju da izvuku otpad, govori Šimić.
Ne mogu razumjeti te ljude
Fotografija na kojoj Goran, snimljen s leđa, u svakoj ruci nosi po tri automobilske gume na nekoj šumskoj stazi, barem ovome novinaru najrječitije govori o nesvakidašnjoj težnji ovog mladog, skromnog i tihog čovjeka da se misionarski poduhvati naizgled uzaludnog posla bez kraja i konca, poput čišćenja Augijevih štala iz grčke mitologije.
- Kada sam u šumi ili u podmorju, koje beskrajno volim i poštujem, to mi je pravi zen, a srce me boli kada u nečemu što bi nas trebalo podići i oplemeniti nailazim na smeće. To nikako ne mogu razumjeti niti prihvatiti i imao sam potrebu nešto poduzeti - jednostavno Goran Šimić objašnjava svoje motive da prione čišćenju prirode gdje god je potrebno. Budući da je temeljit u svemu što radi, odlučio je da je najbolje zasukati rukave i početi od prve hrpe otpada, makar sam, ne tražeći ni od koga ništa, osim da komunalci odvezu ono što sakupi. Nakon svake akcije, govori, ispuni ga osjećaj velikog zadovoljstva i to mu je najveća nagrada. Najradije bi čišćenja provodio u potpunoj tišini i anonimnosti, po onoj “neka ti lijeva ne zna što radi desna”, no, društvene mreže na kojima oglašava akcije koristan su alat. Ne radi vlastite promocije, nego da što uspješnije okupi dragovoljce i educira javnost, stalno podsjećajući na to da nam je priroda, nažalost, zagađena smećem i da treba mijenjati pogubne navike.
- Auto mi je uvijek pun vreća za smeće i rukavica, to sam financiram jer nikad ne znam gdje ću u šetnjama s obitelji ili u vožnji naletjeti na kakvo smeće. Svaka čast gradskoj upravi, dogradonačelnik Mileta kazao mi je da nakon svake akcije Gradu ispostavim račun za potrošeni materijal, no ovako mi je praktičnije - govori Šimić, zaposlen kao ronilac u uzgajalištu tuna u Zadru.
Zen pristup
Zen pristup očito njeguje i prema ljudima, pa i onima koji, hladnokrvno bacajući svoj otpad u okoliš, zadaju nimalo ugodan posao ovom neformalnom “odredu za čistoću”. Bilo to idealistički ili ne, Goran Šimić duboko je uvjeren da ničije ponašanje, ma koliko bilo loše i nesocijalno, nije za sva vremena. Moguće je da će ljudi koji sada sebično zagađuju oko sebe doživjeti promjenu, samo im treba dati vremena i tako djeluje. Bez potrebe da ih ogorčeno osuđuje, nudeći isključivo vlastiti primjer.
Za njega prijatelji kažu da je oduvijek imao karizmu i bio u stanju okupljati ljude, ali Šimić ne želi organizirati udrugu, niti se stavljati na čelo ikakvog pokreta kao nekakav “guru”. Uvjeren je da se od svakoga može nešto naučiti i preuzeti, pa ako netko smatra da je to što radi zajedno s istomišljenicima korisno i dobro, neka se slobodno pridruži, bit će dobrodošao, poručuje.
- Trebamo shvatiti da “Zeleni grad” ima drugi posao, a ne da skuplja smeće iz prirode - Šimićev je odgovor svima koji smatraju da je otpad razasut kojekud posao nekog drugog, a ne da postaje problem sviju u zemlji koja je neopisivo lijepa, a k tome još živi od turizma.
Od svega prljavog i kužnog što su čistači prirode prebacili preko svojih ruku unatrag nekoliko mjeseci, osobito mučan dojam Šimić nosi iz akcije u podnožju mosta na Brodarici, gdje su od zaprepašćujuće gomile smeća očistili svaki pedalj, do jednu plažicu gdje je moguće kupanje.
- Žalosti me što je taj otpad bačen u prirodu samo zato da netko ne bi iznio kućnu kantu i dodatno platio nekoliko kuna za odvoz otpada - govori Šimić. Dosta tih ljudi koji bi u nekog najradije pucali da im baci smeće pred kuću, nastavlja, vjerojatno imaju i apartmane pa se postavlja pitanje kako to mogu biti uvjereni da će im gosti i dalje dolaziti na Brodaricu, unatoč smeću kojim zatrpavaju atraktivna mjesta svoje destinacije. Još uvijek kod kuće čuva pedesetak računa izvađenih iz vreća smeća, koji otkrivaju počinitelje, no nikog nije prijavio komunalnom redarstvu.
Neka znaju da znam
- Nije mi do toga, ne želim to. Ali, neka znaju da su mi poznati. Držim te račune jedino zato da idućeg ljeta, kada opet budemo čistili, mogu usporediti jesu li opet isti bacali. Bez obzira na ishod, ja ću te dokaze spaliti, jer sam odlučio jedino čistiti, a ne baviti se krivcima - iznosi Šimić.
Neki dan smo moja žena, koja je u akcijama kada god može, i ja zastali autom i duž puta u Jadrtovcu sakupili 20 vreća smeća koje očito ljudi bacaju u vožnji. Kasnije ih je pokupio “Zeleni grad” i to je moja svakodnevica. Osjećam se upravo odlično, premda radim kao pas, putujem do Zadra i natrag na posao, naporno treniram pred natjecanja i živciram se što zbog tih obveza u zadnje vrijeme ne mogu baš svaki vikend organizirati akciju. No, bit će na proljeće opet čestih akcija, u podmorju, šumi i na otocima - smije se Šimić.
Nikako ne razumije nečiji poriv da svoje smeće odnese duboko u šumu, pa ako već ne žele biti uredni i pristojni građani, poručuje im neka svoj otpad iznesu barem pokraj puta, jer će ga sasvim sigurno pokupiti njegova ekipa – pomirljiv je i prema najgorima od nas.
Pri tome ga niti najmanje ne dotiče što će tko o tome misliti, makar mu se i podsmjehivali, jer se gruda snijega pokrenula i uvjeren je da ne samo u Šibeniku, nego u cijeloj zemlji stasavaju ljudi koji nose promjene u svijesti i odnosu prema okolišu. U Šibeniku ima sve više onih koji tiho čiste za drugima po svojim kvartovima, a da se za njih ne zna i raduje ga da nije baš usamljen sa svojom stalnom grupom dragovoljaca.
Podupire akciju “Posadi drvo, ne budi panj”, koja će se u cijeloj zemlji realizirati krajem listopada i raduje ga što su se tu okupili entuzijasti i mladi, stručni ljudi poput šumara Vice Krnčevića iz “Hrvatskih šuma”, Marka Plenče Mudrinića iz JU-a “Priroda” i još nekih. Sigurno će se nastaviti raditi kontinuirano, pa i u školama, jer im se pridružila i nekolicina zainteresiranih nastavnika i profesora.
- Ja nemam nikakvo formalno zvanje, vodi me jedino uvjerenje da smeću, plastici pogotovo, nije mjesto u šumi, ni u podmorju. Kada bismo svi zajedno o tome svakodnevno razmišljali i ponašali se s tim u skladu, barem toliko koliko se uključujemo u svađe oko ustaša i partizana, uvjeren sam da bismo dosta brzo imali čistu zemlju - zaključuje Goran Šimić.
Uspjeh je kada se mještani pridruže akciji čišćenja
Naš svijet još uvijek ne sagledava širu sliku i zanima ih jedino ono u njihovom užem fokusu. Zato na akcije čišćenja u Raslini, primjerice, nikad nema ljudi iz drugih mjesta, no dođu lokalni stanovnici i to je već uspjeh, govori Šimić. Za sebe kaže da nije nikakav fanatik koji bi zabranjivao upotrebu plastike ili najlonskih vrećica, no treba izgraditi svijest da se koristi što racionalnije i da se naposljetku odvaja i reciklira. Smatrat će uspjehom ako se postigne da što više ljudi osvijesti da im je dovoljna jedna, a ne tri najlonske vrećice i pohvaljuje “plastic free” napore na Zlarinu ili šibenskoj “Adventuri”, te u sve većem broju kafića koji su izbacili plastične slamke i žličice za kavu, a neki na plažama pićem nagrađuju svakog tko skupi plastičnu čašu opušaka.
Gretu se pretjerano kritizira
- Vjerujem da se mi u Hrvatskoj, uz dobru organizaciju, možemo složiti rame uz rame kao u Domovinskom ratu, kada smo postigli čudo u obrani, i stvoriti čistu zemlju visokih ekoloških standarda - smatra Goran Šimić, inače simpatizer aktivizma Grete Thundberg. Smatra da 16-godišnja Šveđanka upire prstom na važan problem čovječanstva, no prema njoj je upućeno i dosta kritika s kojima se ne slaže.
- Ona je djevojčica, no ipak je nešto postigla. Ne treba je osuđivati da je jednosmjerna zato što je fokusirana na ekologiju i u svojim istupima ne spominje, primjerice, gladovanje afričkih naroda kao svjetski problem. Pa ne može brigu voditi o svemu i ne znači da se danas sutra i tome neće posvetiti - smatra Šimić.
Među prvima i na gašenju požara
Šimić je među prvima i kada izbije požar. Vlastitim autom odlazi gasiti vatru gdje god treba i stavlja se na raspolaganje vatrogascima. Od sudjelovanja u gašenju velikog požara na Promini ima i vlastitu naprtnjaču za vodu, a zajedno s kumom pomagao je i splitskim gasiteljima kada je vatra zaprijetila gradu u pravoj plamenoj stihiji.
- Takav sam, ne smatram to nikakvom žrtvom i zanimljivo mi je promatrati reakcije ljudi. Mnogi se u gašenje uključe tek kada im vatra dođe na kućni prag, a da su zajedno s drugima udarili na požar kada je bio na početku, do njihovih kuća možda ne bi ni došao!