Kažu naši ljudi lako mu se kitit tuđim perjem, al Danijelu Hrgu to teško ide i sa svojim. Naime, toliko on toga ima, napravi i izdizajnira da bi mogao zakitit i sebe, i pola grada Šibenika, a ne samo staru gradsku jezgru u kojoj već godinama ima butigu. Ili bi to bilo grijota tako nazvat? Jer, to je i butiga, i radnja, i atelje, odnosno atelijer, i igraonica, i izložbeni prostor, stalni muzejski postav, livada na kojoj pasu oči i žensko i muško i staro i mlado.
Teško je, uopće, reći gdje kod Danijela završava igra, a gdje počinje posao, kad je on takav kakav je, zaigrani kreativac, ali i vridni meštar koji šta očima vidi to, rukama radi. Ne možeš ga okom pratit! Jer, ako nije u radnji onda je na štekatu kafića NaMaLo koji mu je u susjedstvu, i s kojim njeguje politiku "miroljubive aktivne koegzistencije". Tamo sam ga i ja našao, u društvu s još jednim zaigranim kreativcem, koji zna svašta i svugdi ga ima, s kolegom Valerijem Baranovićem s portala Šibenik IN.
Danijel, zna li te itko uopće, ili te zove po imenu, odnosno prezimenu? – pitam ga, iako znam odgovor...
– Ma kakvi, ritko ko, skoro pa niko. Deni. I svi znaju koji Deni. Deni Dizajn. Dečko koji je izbrendira sam sebe. Kad mu vidiš onaj logo DD, odmah znaš da je on, a ne – dioničko društvo. A s obzirom na to da mu se desetogodišnja kći zove Doroteja, nije ni to isključeno. I da je cila kreativna na ćaću...
'Frame by frame'
– Pa je, ima deset godina, voli animaciju, i to stop animaciju, znaš onu "frame by frame" – objašnjava mi Deni, a ja kimam glavom, šta ću, iako pojma nemam što je to. Ka da je bitno šta ja kužim, ili ne kužim, bitno je šta dite kuži, i da to voli. – Ko što voli ić i na na radionicu Supertoona, već dvi godine, ovog našeg šibenskog festivala animacije, koji vodi Slave Lukarov. Bila je i na radionicama MDF-a, inače voli i modelirat – govori mi sritni i ponosni ćaća.
Dite je, dakle, isto kreativac, ka da nema na koga bit. I non-stop je vanka, na ulici, odnosno na Maloj loži, u staroj šibenskoj gradskoj jezgri, u kojoj nema automobila, divota jedna za odrastanje, za bosonogo djetinjstvo – barem liti, ili djetinjstvo u japankama, u gradu festivala. Hrgu je i stan nedaleko, iznad "Tommya", stoji u Šarinom stanu od nekih 113 kvadrata, prostranom i funkcionalnom, sve mu je tu u sto ili dvista metara, ma divota jedna. A u tih 113 kvadrata nekih je 40 kvadrata radni prostor, u kojem Deni radi svoje skulpture od "papir mašea", odnosno kaširane ribe, ili divovoskog krakena koji je, inspiriran Julesom Verneom i njegovim miljama pod morem, izložio u šibenskom klubu Azimut. Zamislite da je stan manji, krakovi od krakena virili bi kroz prozor.
– Kad sam počeo? Pa, evo, ove je godine 15 godina Deni Designa, počelo je 2004. Ja sam inače 1975. godište, a sve je počelo iz hobija, sa štandom na Poljani. Tu sam izrađivao i prodavao – nakit. To mi je "core biznis". I to nije samo ono prsten, narukvica, ogrlica, nego ti je to sve što vidiš ode u dućanu. Imaš stvarno svega, od klasičnog nakita, pa do, recimo to tako, avangardnog, ili čak kažu i skulpturalnog nakita. Evo, jedan put me je izabralo i u top-ten hrvatskog skulpturalnog nakita, to ti je dakle nakit koji koketira sa skulpturom. Znači, može se nosit, a može i držat u sobi, ili u nekom drugom prostoru biti izložen – kaže Deni, kojeg u Šibeniku sve češće zovu kada im treba "oživjeti" neki prostor ili ga "designirati". Kao kod već spomenutog Azimuta, čiji je gornji kat otvorio svojom izložbom.
Srce na infuziju
– Ja sam napravio valove, mobile kojima sam odao počast staroj namjeni prostora, dinamici valova, jer je taj prostor bio pod vodom, ispod četiri povijesna šibenska bunara – govori Hrg, kojem je, kad nešto radi, jako važna interakcija. Da i on i onaj s kojim nešto radi, nekakvu instalaciju, zajednički kliknu.
– U galeriji Matija radili smo srce na infuziju, čime smo željeli pokazati Šibenčanima da ih stara gradska jezgra zove – na kavu, na razgovor, na đir, na ljubav, društvo. Htjeli smo im pokazati da su život ljudi, da jedino oni mogu oživjeti staru gradsku jezgru, ne političari svojim govorima, papirima, zaključcima, nego ti i ja, svi mi. Tako su me zaintrigirali i tiramoli, to je neka dinamika u prostoru, to je tradicija, simbolika da ljudi još žive u tom prostoru. Zato sam, kad mi je pročelnik Petar Mišura došao da nešto napravimo na tu temu, objeručke prihvatio, jer s tim je tiramolima grad kazalište, pozornica, to je komunikacija između susjeda. Grad će platiti trošak materijala, a ja ću, zajedno s drugim ljudima koji se eventualno jave, umjetnicima i kreativcima "tiramolizirati" cijelu jednu ulicu čiji nas stanovnici pozovu da je zajednički "izmaštamo". I pritom se družimo...
Da je Deni u stanju svašta izmaštati dovoljan su primjer njegovi Atomi, koji su najprije bili etui za nakit koji su – pobigli iz dućana. I postali gradske skulpture, instalacije na koje najbolje reagiraju djeca.
– Nino Šolić, rock fotograf sa šibenskom adresom, majstor crno-bijele fotografije, prvi je imao oko za sive kamene kocke i bijeli atom. Pa je napravio prvu šetnju po gradu, napravio prvu seriju fotki po Šibeniku te Beču, pa Slapovima Krke. I ti atomi nose poruku kako smo zapravo, na toj osnovnoj razini, svi isti, svi smo od iste tvari napravljeni. Znači, pored svih naših različitosti moj atom i tvoj atom su isti. Dočekali su i Urbana kad je imao koncert u kazalištu... – zanio se naš umjetnik. A dočekali su i komunalne redare, prekidam ga.
– Je, to je bilo kad je bila hajka na ove reklame, sendviče, za koje je neki turist zapeo, pa su iz gradske uprave naredili da se sve reklame skupe. Tako su skupili i mog Atoma. I vratili ga kad su se dica rasplakala, a gnjevne matere počele nazivati gradsku upravu i komunalne redare. Čime će im se dica sad zabavljat, dok one na miru na štekatu ispijaju kave.
Za unuke i bake
– Pa, tako je nekako bilo. To je bilo valjda i prvi put da sam ja nešto protestirao, da sam napisao neki protestni post, inače nisam takav. Meni je stvarno bilo predivno kad sam vidio koliko je ljudi reagiralo da ga se vrati. I stvarno me je prije neki dan do suza ganula reakcija, kad je naišla jedna grupa ljudi s posebnim potrebama, jedan dio njih je bio i slijep, s voditeljicom, kad su oni to dirali, pipali, jer ga nikako drukčije ne mogu doživjeti, kad vidiš to zadovoljstvo, blaženstvo na njihovim licima. To je nešto neprocjenjivo, znak da si kao umjetnik uspio, da si prenio ono najvažnije, emociju. To je dirljiv trenutak. A djeca ga naprosto obožavaju, tog mog Atoma, te stiropor kugle koje su nakon toga obučene u papir i kaširane. I od tog jednog nastao je čitav niz njih, skrivenih i otkrivenih po dućanu, oni su postali moj zaštitni znak. Kad vide Atoma, znaju da sam i ja negdje u blizini. Miluju ga, tepaju mu, itaju ga, šutaju, čupaju. Ja ga onda popravim, pa sutra iznova – smije se.
Ono što je nevjerojatno kod Denija, koji podsjeća na Ivicu iz crtanog filma "Djeco, Ivica se zovem" pa "kog nacrta bude živ", baš je to što on nema neki svoj stil, a opet svi znaju da je "to nešto" napravio baš on. I "to nešto" što je on napravio vole svi – i oni koji su teške konzerve, koji ni u ludilu ne bi na sebe nešto tako ludo, otkačeno i pošemereno stavili. Njegova su publika, njegove mušterije – svi, od sedam do sedamdeset sedam godina. Od sedam mjeseci, pa do godišta Josipa Manolića. U Denija se nakitom opskrbljuju ne samo unuke, tinejdžerke, nego i njihove bake.
– Pa je, evo zadnji put su mi bile dvi gospođe, pa mi obe kažu – Deni, Deni, evo smo se i mi razigrale s tobom. Kako ja eksperimentiram, tako se i one mijenjaju. I ja to radim iz zadovoljstva, zato što me to veseli, pa onda veseli i njih kad vide da sam nešto novo napravio.
Stolar po struci
E da, zaboravio sam vam reći što je Danijel po struci. Stolar! Ali, nije nikad ništa u struci radio. Sva sreća! Jer, ništa stolarija nije izgubila. Ima i bez njega dovoljno onih šta će vas – nas – upilat i izblanjat, isturpijat, obradit da se ćutimo ka da smo od bukve i rastovine. Al zato nema puno onih koji će nam svu skrivenu lipotu ovog svita pružit ka na dlanu, otvorit je ka cvit, pokazat je u komadu late i plastike, kamena vakvog i onakvog, stiropora. Za kojeg čeljade na koncu vidi da nije samo izolacijski materijal, za fasadu, nego da se od njega mogu gradit i snovi, lipota. Samo triba bit malo više Deni, a malo manje Danijel, ne uzimat godine srcu, nego srce davat godinama... Svašta meni pada na pamet, družeći se s Denijem, bit će da sam i ja s njim postao bolji, darovitiji i kreativniji. I slike ove Nikšine nekako su mu bolje nego inače...
– Muka ti je slikat kad imaš šta slikat – veli mi kolega. I stvarno, nema tu šta nema.
– Ima san ode prije neku godinu toliki izbor minerala da ni geolog nije moga virovat što sve imam kad mi je zabasa u dućan. Nisi normalan, reka mi je. Al, takvi san ja. Kad ja u neku temu uđem, onda uđem. Kako ću ljudima reć šta radim, ako ja ne znam. A ja volim s ljudima pričat, tako dobivan nove ideje, volim slušat, ne volim se nametat – samozatajan je naš Hrg.