Đina Grbin: Prigorija mi je neki senzor

Trajati tri desetljeća u nekom poslu jubilej je sam po sebi, a kad je taj posao zanatski, uz to i uslužni, onda je to stvarno veliki uspjeh. Poznata šibenska šalturica i dizajnerica Đina Grbin ima, stoga, ovih dana dvostruki razlog za slavlje – ne samo što je izdurala tolike godine za šivaćim strojem u kreiranju odjeće za dame, a bome i za gospodu, nego ostvaruje davni san – u ponedjeljak otvara butik s vlastitim modnim kreacijama. Ta je želja, kaže, oduvijek tinjala u njoj, no zbog mnogih se okolnosti nije bilo moguće povesti za srcem. Valjalo je slijediti um. Najprije je 11 godina radila u najmu, a kad se prije 17 godina odlučila na kupnju vlastitog poslovnog prostora u staroj gradskoj jezgri, to je značilo dodatno zaduživanje.



– Muž i ja digli smo kredit jer druge nije bilo. Kad bismo platili najam jedne radnje, kredit, pa arhitekta, piture i druge meštre, jedva smo spajali kraj s krajem. Nije sve išlo baš glatko, ali iz današnje perspektive mogu kazati kako se sve to isplatilo – zadovoljno kaže Đina.

Zapravo, u prolaz koji povezuje takozvanu Masnu ulicu i Kalelargu, Đina je došla otprilike onih godina kad je počeo svojevrsni egzodus iz starog dijela grada, kad su se zatvarali poslovni prostori i iseljavalo se u druge dijelove Šibenika. Zahvaljujući marljivoj, uvijek nasmijanoj i vedroj šalturici zlatnih ruku, u toj je uličici uvijek bilo živo. Svaka joj je mušterija bila jednako vrijedna, neovisno o tome je li došla naručiti svečani komplet za kćerino vjenčanje, finu košulju za promociju ili samo skratiti hlače i zamijeniti patent na trapericama. Danas joj se sve to vraća. Može si, veli, konačno priuštiti da do mirovine radi ono što obožava i što je ispunjava u kreativnom smislu – dizajnirati vlastite kolekcije.

– O tome sam uvik mislila i to sam uvik tila, ali sam bila ziheraš, ka i svi ostali. Neko će pitati zašto baš sada... Ne znam. Ili su godine učinile svoje, ili mi je prigorija neki senzor. U svakom slučaju, najsritnija sam uz svoje krpice i modele. U tome uživam. Kad nešto ujutro osmislim i dizajniram, a navečer izbacim, da samo znate kakav je to gušt. U tom guštiranju želim dočekat svoju penziju, tih 10-15 godina, koliko mi je preostalo do nje, želim stvarno ispunjavati vlastite želje u kojima ću, nadam se, ispuniti želje i svojih kupaca. Taj je posao potpuno drugačiji od onoga po narudžbi. Koliko sam puta, recimo, šila maturalnu veštu, pa se mislila – o, bože moj, ta mala koja mi ju je naručila, je li ona baš tako zamislila kroj, jesam li je najbolje razumila... Uostalom, u mojoj je radnji već došla na red druga, pa i treća generacija mušterija, virovali ili ne. Sad je, Đina, rekla sam sebi, vrime za korak u svoj san – prostodušno mi kazuje sugovornica.



A njezin san su modeli od prirodnih materijala, pamuka i viskoze. Onih pet posto elastina "zalomi" se tu i tamo da se tkanina strateški bolje priljubi uz tijelo. Od boja u Đininoj premijernoj kolekciji prevladavaju omiljene joj "neboje" crna i bijela, ali tu je i trendi pepita, ima i sive, i crvene, i zelene. Ima i patenata, i volana i inovativnih krojeva. Slični će tek prošetati svjetskim modnim pistama. Slični, a nikako isti. Pogotovo ne po cijeni. Jer, Đina je odlučila cijenu podrediti prosječnoj šibenskoj plaći.
– Rič "gušt" već sam spomenila pet puta, pa ću i šesti – kakav bi mi bija gušt gledati žene koje se dive robi, a ne mogu je kupiti. To uopće onda nije gušt – zaključila je.