Ove su godine proslavili zlatni pir i 35 godina vjernosti Raslini, a s obzirom da nam dolaze dva puta godišnje, to znači da bi mirne duše mogli obilježiti još jedan jubilej – 70. boravak pod našim krovom!
Radi se o ljudima s ogromnim srcem i dušom koje ja i supruga Dušanka, sinovi Predrag i Nenad, uža i šira rodbina, doživljavamo kao članove obitelji. Kroz godine smo se toliko srodili i povezali da se razumijemo i bez prevoditelja. Za svoje njemačke goste iz Dortmunda, bračni par Stern, tako kazuje Raslinjanin Božidar Alviž.
Ponosan je što su Marlene i Dieter sve svoje "okrugle" godišnjice slavili u Raslini, a Marlena i rođendane. Još od davne 1982. godine, kada su, stjecajem sretnih okolnosti, svojim kamperom stigli na Slapove Krke, a onda u Raslinu, impozantna kuća Alviževih je Sternovima sigurna luka.
S druge strane, i Alvižovi su kod svojih njemačkih prijatelja u Dortmundu bili primljeni kao najmiliji tijekom teških ratnih godina.
– Našu Marlenu i Dietera poznaje cila Raslina. Kod nas imaju više prijatelja nego u Njemačkoj, a to što se u Raslini osjećaju kao u vlastitoj kući velika mi je čast i zadovoljstvo – iskreno će Božo.
Dieter hvali ne samo ugodno podneblje i mjestašce kao stvoreno za obiteljski odmor, nego i dalmatinske specijalitete, kojih kod Alviževih ne manjka. Sve spremljeno ispod peke je dobrodošlo, od bifteka do ćevapa. Osobito gušta u Dušankinu zelenom fažolu s pancetom.
– To sam jedanput skuvala i pitala ga bi li kušao. Od tada čim dođe, pita: "Dušanka, kad ćeš skuvati bone?" Eto, tri puta sam skuvala bone, a nedavno suvi fažol. I to mu je dobro. Jedino nikako ne voli pečenu janjetinu. Ne bi niko virova, al' stvarno ne voli – smije se Dušanka.
Glavni prevoditelj za njemački jezik u obitelji Alviž je Predrag, Božin i Dušankin sin koji radi u Njemačkoj. Intervenira, doduše, tek u slučaju složenijih jezičnih formulacija jer Sternovi su s vremenom naučili osnove hrvatskog jezika, a ni Alvižima nije problem sporazumjeti se sa svojim prijateljima.
– Moju Marlenu volim kao rođenu sestru, a Dietera kao brata – iskreno će Dušanka grleći krhku Njemicu.
Nježna suprugina gesta prisjetila je Božu na dane kad je Predrag otišao u Njemačku trbuhom za kruhom.
– Nazvao me iz Njemačke u koju je, tako reći, otišao bez ičega. "Tata", rekao mi je, "Dieter je skinuo sa sebe svoju kožnu jaketu i dao mi je." Eto, to je jedan primjer. Zato vam kažem, on je čovjek sa srcem, dušom i dobrotom, a takva mu je i supruga. Rijetke su takve osobe i počašćen sam njihovim prijateljstvom – nadahnuto je zaključio Božo.
Pozirali su mi dugogodišnji prijatelji za uspomenu i dugo sjećanje na ljeto višestrukih jubileja pred ulazom u kuću Alviževih, oko kojeg se svila nježna bugenvilija, i kraj bunara s pitarom prelijepih đirana. Cvjetaju poput njihova prijateljstva.
Ivan Rajić: Ne trebaju nama veliki hoteli
Dugogodišnje raslinske goste, bračni par Stern, poznaje i Ivan Rajić, predsjednik Mjesnog odbora Raslina. Oni i drugi vjerni gosti potvrđuju, kaže, da je Raslina provjerena destinacija obiteljskog turizma i da će takva i ostati.
– Ne mislimo da nam trebaju veliki hoteli kako bi se drastično povećao broj gostiju. To nije naša ambicija. Trebamo goste poput Sternovih, koji će prepoznati izvornu ljepotu Rasline i vraćati joj se. To, međutim, ne znači da se zadovoljavamo postojećim stanjem. Na nama je da, kao sredina koja je sastavni dio grada Šibenika, iz godine u godinu podižemo razinu komunalne opremljenosti, da uređujemo plaže i šetnice, održavamo ceste... i na taj način dokazujemo da smo sposobni svoje mjesto učiniti ljepšim i za svoje mještane i za goste – ističe Rajić.
